Tokom rata devedesetih u Bosni i Hercegovini, Goražde je bilo pod opsadom Vojske Republike Srpske. Oni su granatirali ovaj gradić na Drini u kome se u februaru 1993. godine rodio jedan dečak. Rodila ga je izvesna muslimanka Ajka koju je tokom 1992. godine više puta silovao izvesni Srbin Radmilo. Ajka svoju bebu nije pogledala, nije je podojila, i posle dva dana otišla je iz bolnice zauvek. Bezimenog su čuvali u bolnici u kojoj nije bilo mleka, hranili su ga izdrobljenim mrvicama keksa koje bi osoblje sačuvalo za njega. Babica Rabija iz prve smene zvala ga je Edin, babica Slavka iz druge smene zvala ga je Pero.
Posle nekoliko meseci, domar u bolnici Muharem Muhić, koji nije skidao pogled sa njega, odlučio je da ga povremeno nosi kući. Tu bi se o dečaku brinule njegova žena Avdija i ćerke Almira i Jasmila. Kada se pronela vest da bi bezimeni dečak mogao da završi u Crvenom krstu, Muharem je odučio da će biti njihov. Zauvek. Nadenuli su mu ime Alen, da bude svetsko, dali mu prezime Muhić da se zna – on je njihov sin i brat. I podizali ga kao najvoljenije biće.
Hteli su otac i majka da mu kasnije kažu kako su došli do njega, ali voljeni Alen je od dece iz škole rano saznao da nije njihov pravi sin: „Ti si usvojen. Četničko kopile. Našli te u kontejneru.“ Alen je stao, zaledio se, u njemu se nešto slomilo, a nije znao šta. „Ti si usvojen“, te tri reči su ga pogodile kao tri metka, kako će napisati u svojoj knjizi. Niti je znao šta znači „usvojen“ ni ko su „četnici“, a još manje kako neko može biti „nađen u kontejneru“.
Tu, otprilike, počinje ispovest Alena Muhića pod naslovom Ja sam Alen. I koja je povod za razgovor sa ovim medicinskim radnikom koji živi u rodnom Goraždu, radi u istoj bolnici u kojoj je rođen, ima suprugu Dženanu i tri sina, i neopisivu ljubav za svog babu Muharema i majku Avdiju. Davno je upoznao Radmila koji negira nalaze DNK koji dokazuju da je Alenov biološki otac, i biološku majku koja živi u Americi sa svojom porodicom.
Alen je jedinstven promoter i snažna podrška svima koji dele njegovu sudbinu u Udruženju
„Zaboravljena djeca rata“. I veliki borac koji je mnogo učinio da se nesrećnoj deci koja su rođena kao posledica silovanja, život koliko-toliko olakša dobrom zakonskom regulativom. Koja važi u Bosni Hercegovini, ali ne i u Republici Srpskoj.
Do sada ste više puta govorili pred kamerama o svom životu, ali ovo je konačno najličnija ispovest, „knjiga o mom postanku“, kako ste napisali, koju ste smestili na 180 stranica koje se čitaju često sa suzama u očima. Da li vam je sada malo lakše?
Kada god ispričate svoju priču, jedan dio tereta izađe iz vas. Ali ova knjiga nije nastala da meni bude lakše. Nastala je da istina konačno dobije svoje mjesto. Na tih 180 stranica nije samo moj život. Tu su bol, borba, identitet, ali i ljubav koja me spasila. Da li mi je lakše? Možda ne lakše, ali sam mirniji, jer sam ono što je godinama živjelo u meni konačno pretvorio u glas koji više niko ne može utišati.
Ova knjiga nije nastala da meni bude lakše. Nastala je da istina konačno dobije svoje mesto. Na tih 180 stranica nije samo moj život. Tu su bol, borba, identitet, ali i ljubav koja me spasila. Da li mi je lakše? Možda ne lakše, ali sam mirniji
Kažete u knjizi da vaš život nije bajka, ni tragedija, već ogoljena, neulepšana, samo vaša istina.
Rođen sam iz tame rata, iz zločina, iz bola koji ne bira ni vrijeme ni mjesto. Ali nisam ostao u toj tami. Nosio sam to nasljeđe na leđima, ali sam ga pretvorio u put, put prema svjetlu. Mene nisu oblikovali samo geni, nego i ljudi koji su me voljeli i vjerovali u mene kad nisam znao ko sam. Moj babo Muharem, tiha stijena koja me nosila bez riječi. Moja majka Advija sa svojim toplim „lijepi dječače“. Moje sestre, različite kao dan i noć, ali obje dio mog svijeta. Moji prijatelji, moji pacijenti, moji trenuci pred Drine, tišine koje govore više od riječi.
Stekla sam utisak da je vama veoma važno svako javno obraćanje, svaki apel u ime onih koji dele vašu sudbinu, kao svojevrsna terapija?
Svaki put kada javno govorim, ne govorim samo u svoje ime. Govorim u ime djece koja još uvijek ćute, u ime majki koje još uvijek nose teret rata, u ime ljudi kojima je sistem godinama govorio da ne postoje. Ako je to terapija, onda je to terapija kroz istinu. Meni govor nije bijeg od prošlosti. Meni je govor borba da budućnost bude drugačija.
Ko vam je najviše pomogao da ne mrzite, ni onoga koji vas je napravio, ni onu koja vas je ostavila?
Bez dileme, moj otac Muharem i moja majka Avdija. Oni me nisu učili kako sam nastao, nego ko mogu postati. Nikada me nisu hranili mržnjom, nego ljubavlju, radom i dostojanstvom. Zahvaljujući njima, naučio sam da porijeklo ne određuje karakter čovjeka. Mogao sam otići putem bijesa, ali oni su me naučili da idem putem čovječnosti.
Ne govorim samo u svoje ime. Govorim u ime dece koja još uvek ćute, u ime majki koje još uvek nose teret rata, u ime ljudi kojima je sistem godinama govorio da ne postoje. Ako je to terapija, onda je to terapija kroz istinu. Meni govor nije beg od prošlosti, nego borba da budućnost bude drugačija
Od detinjstva ste želeli da budete lekar?
Možda zato što sam prve dane života proveo među bijelim mantilima, među ljudima koji su me spasili kad niko drugi nije. Možda zato što sam rastao u domu gdje se pomoć drugome nije mjerila u novcu, nego u toplini riječi, osmijehu ili tanjiru supe na stolu. Ali, snove često potisne stvarnost. Porodica nije imala novac za moj fakultet, i ta je istina stajala ispred mene poput zida. Nisam ga mogao preskočiti, ali sam ga zaobišao. Završio sam medicinsku školu, postao sam medicinski tehničar. Iako nisam ljekar, ljudi me tako doživljavaju. „Alene, hvala ti, Bog ti dao zdravlja, ti si naš anđeo čuvar“… Te riječi vrijede više od svake diplome. Pacijenti me prepoznaju po hodnicima, u čekaonicama, na ulici. Gledaju me s poštovanjem, ne zbog zanimanja, već zbog mene kao humanog čovjeka.
I svaki put kad im pružim ruku, stavim infuziju, pomognem starici da ustane ili djetetu da se nasmije, znam – prkosim onim riječima koje su nekad šaptali iza leđa: „Biće kao svoj otac.“ Ne, ja nisam kao on. On je uzimao, ja dajem. On je ranjavao, ja liječim. Dva svijeta, dva puta. A ja sam izabrao svoj – onaj koji liječi, koji nosi ljubav… koji ima smisao.
Možete li opisati svoje osećanje danas prema biološkom ocu i biološkoj majci? Da li se nešto bitno promenilo u vašem odnosu prema njima od trenutka kada ste ih upoznali do danas?
To je odnos koji nosi mnogo emocija, mnogo pitanja i mnogo tišine. Prema biološkoj majci osjećam razumijevanje, jer danas kao otac mnogo dublje razumijem okolnosti u kojima je živjela. Prema biološkom ocu ne osjećam ljubav, ali ne osjećam ni mržnju. Mržnja čovjeka veže za prošlost, a ja sam odlučio živjeti za budućnost. Ono što se promijenilo jeste to da sam prestao tražiti odgovore koji možda nikada neće doći.
Šta je najpribližniji podatak o broju zaboravljene djece rata?
Kada govorimo o djeci rođenoj zbog rata, moramo biti iskreni. Tačan broj vjerovatno nikada nećemo znati, jer mnoga djeca nikada nisu evidentirana, mnoga su odrasla u tišini, a mnoge majke zbog stigme nikada nisu progovorile. Ali ono što pokazuju različita istraživanja jeste da se govori o oko 4.000 djece rođene iz ratnog silovanja u Bosni i Hercegovini. I iskreno, ovdje broj nije najvažniji, jer i jedno dijete sa takvom životnom pričom trebalo bi biti dovoljno da se jedno društvo zapita. Ali činjenica da govorimo o hiljadama, to jeste tragedija jednog društva.
Prema biološkoj majci osećam razumevanje, jer danas kao otac mnogo dublje razumem okolnosti u kojima je živela. Prema biološkom ocu ne osećam ljubav, ali ne osećam ni mržnju. Mržnja čoveka veže za prošlost, a ja sam odlučio živeti za budućnost
Upamćeno je vaše obraćanje sa govornice u Ujedinjenim nacijama, gde su se prvi put čule i ove vaše reči: Mi postojimo, nismo greške rata, mi smo životi, srca, priče. I nismo više zaboravljeni.
U tišini koja je nastala nakon mog govora, čuo sam cijelu svoju prošlost. I osjetio budućnost. To nije bio kraj puta. Bio je to novi početak. Nije to bila neugodna tišina, već ona sveta, teška, puna poštovanja. Pogledi prisutnih su mi govorili više nego riječi. Vidio sam suze u očima nekih delegate, klimanje glavom, i osjećaj koji se rijetko osjeti – razumijevanje. I onda aplauz. Dug, snažan, iskren. Pristupili su mi ljudi iz raznih zemalja. Jedna žena iz Južne Amerike, predstavnica UNICEF-a, uzela je moju ruku i rekla: „Tvoj glas će promijeniti živote, ne samo ovdje, nego svugdje gdje je djecu progutala tišina.“
Silovatelji u Bosni i Hercegovini tokom rata devedesetih bili su Srbi, muslimani, Hrvati, pripadnici inostranih misija koje su špartale po ovoj zemlji. U čemu ste kao Udruženje „Zaboravljena djeca rata“ uspeli kada govorimo o zakonskoj regulativi?
Djeca rođena zbog ratnog silovanja decenijama su bila potpuno nevidljiva. Bez imena u zakonima, bez priznanja, bez jasno definisanog statusa. Ono za šta smo se borili kroz Udruženje Zaboravljena djeca rata jeste da ta djeca konačno budu prepoznata kao posebna kategorija civilnih žrtava rata. Danas mogu reći da je ta borba dala konkretne rezultate. Zakon je donesen u Federacija Bosne i Hercegovine i u Brčko Distriktu. To je historijski korak, ne samo za Bosnu i Hercegovinu nego i mnogo šire. Ali ta borba još nije završena, jer u Republici Srpskoj ta djeca još uvijek nisu zakonski priznata.
Zbog čega je teško doneti zakon koji se odnosi na nevidljivu djecu rata i u Republici Srpskoj?
Zato što ovo pitanje nije samo pravno pitanje. Ovo je pitanje suočavanja sa prošlošću, pitanje odgovornosti i pitanje spremnosti jednog društva da prizna istinu. Kada govorite o djeci rođenoj zbog rata, ne govorite samo o zakonima. Govorite o ljudskim sudbinama, o zločinima, o tišini koja traje više od tri decenije. A suočiti se sa istinom često je najteži korak.
Deca rođena zbog ratnog silovanja decenijama su bila potpuno nevidljiva. Bez imena u zakonima, bez priznanja, bez jasno definisanog statusa. Ono za šta smo se borili kroz Udruženje Zaboravljena djeca rata jeste da ta deca konačno budu prepoznata kao posebna kategorija civilnih žrtava rata
Imali ste sreće da ste pored svoje porodice dobili i porodicu svoje supruge Dženane koja vas je sa toplinom prihvatila.
Dženana prije mene nije nikoga dovela na kućni prag. Ja sam bio prvi, došao sam sam bez njenog znanja, bez pitanja, bez najave. Nisam želio da iko govori u moje ime, da me predstavi ili pripremi teren. Ako će me prihvatiti, neka me prihvate onakvog kakav jesam, sa svim što jesam. Pojavio sam se na njihovim vratima sam. Možda nisam bio gost kakvog su očekivali, ali sam bio čovjek koji je imao hrabrost da dođe i kaže: „Ja sam taj!“ Taj prvi susret nikada neću zaboraviti. Jer tada nisam samo došao na prag njihove kuće, tada sam zakoračio u jednu novu vrstu porodice. Dženanini roditelji nisu obični ljudi. Njima je obraz svetinja. U svijetu kakav je danas, gdje se moralne vrijednosti guraju pod tepih, gdje se stid više ne zna po imenu, oni su među rijetkima koji čuvaju ono staro, istinsko dostojanstvo. Ne govore o poštenju, oni ga žive. I odgajili su Dženanu u tom duhu.
U epilogu svoje knjige kažete još da je ona vaš amanet.
Da, kažem još da je ona amanet svima onima koji dolaze iza mene, da znaju – prošlost nas ne mora oblikovati. Možemo je razumjeti, nositi, ali ne i biti njeni zatočenici. Naša budućnost je ono što biramo da budemo. Ja sam izabrao da budem slobodan, da volim, da oprostim i da ostavim trag. I danas kad pogledam unazad, ne vidim samo bol. Vidim borbu. Vidim dijete koje je preživjelo. Čovjeka koji je oprostio, ne da bi zaboravio, nego da bi živio. Oca koji ljubi svoje sinove s onom istom snagom s kojom je njega nekad neko spasio.
