Detroit, centar američke automobilske industrije, svojevremeno je bio četvrti najveći grad u Sjedinjenim Državama. Međutim, između 1950. i 2008. godine, ovo sedište „Velike trojke“ (Dženeral Motors, Ford i Krajsler), izgubio je preko milion ljudi ili 58 odsto stanovnika. Trećina građana Detroita danas živi u siromaštvu, nezaposlenost je oko 25 odsto, a stopa ubistava je među najvećima u Americi. Uz to, Detroit nije jedinstven u svom propadanju – osam od deset najvećih američkih gradova iz 1950-ih godina izgubilo je bar šestinu populacije (a Bafalo, Klivlend, Pitsburg, Nju Orleans i Sent Luis i oko polovinu). I evropski industrijski gradovi poput Liverpula, Glazgova, Roterdama, Bremena i Vilnjusa danas su malobrojniji nego pre. Kako argumentuje ekonomista sa Harvarda Edvard Gleser, era industrijskog grada na Zapadu je gotova, i nikada se neće vratiti. Uspešna obnova ovih gradova moguća je samo uz odbacivanje industrijskog modela u celini. Uostalom, poslušajmo Brusa Springstina. Njegova čitava muzička karijera i identitet kao „glasa nacije“ zasnovani su na ovom industrijskom kolapsu, i na bedi običnog čoveka koji je svojevremeno sa ponosom nosio svoj plavi, radnički kombinezon.

Vraćanje korenima
Ali, tada se zaboravlja se da je i Njujork nekada bio moćan industrijski grad. Kada se gradu dogodi uspešna metamorfoza, ona je toliko sveobuhvatna da se više niko i ne seća kako je izgledao ranije. Sve do 1950-ih godina, najveći deo američke tekstilne industrije nalazio se u Njujorku, a njujorška proizvodnja odeće zapošljavala je 50 odsto više ljudi nego cela automobilska industrija u Detroitu. Danas se tvrdi da su gradovi poput Njujorka ili Londona (p)ostali uspešni zato što su se transformisali u postindustrijske gradove. Međutim, oni su se zapravo samo vratili svojim predindustrijskim temeljima. To jest, korenima koji su gradove oduvek činili moćnim: trgovini, konkurenciji, povezivanju, „ljudskom kapitalu“, te „zanatskom“ umeću i duhu preduzetničkih inovacija. U Njujorku više nema tekstilne industrije, ali zato ima mnogih budućih Kelvina Klajnova i Doni Karan koji stvaraju i prodaju nove ideje, a koje se zatim šiju širom planete.
Trećina građana Detroita danas živi u siromaštvu, nezaposlenost je oko 25 odsto, a stopa ubistava je među najvećima u Americi. Uz to, Detroit nije jedinstven u svom propadanju – osam od deset najvećih američkih gradova iz 1950-ih godina izgubilo je bar šestinu populacije
Kao primeri uspešnih postindustrijskih gradova obično se navode Palo Alto (jedan od gradova Silicijumske doline) u Kaliforniji ili Bangalor u Indiji. Ali je pogrešno smatrati da ove gradove moćnim i uspešnim čine (nove) tehnologije koje proizvode. Uostalom, krajem 19. veka, i Detroit je izgledao upravo kao Silicijumska dolina. Bio je to rasadnik malih inovatora koji nešto izmišljaju i čačkaju i prčkaju po svojim garažama, samo u vezi sa tada najnovijim izumom – automobilom, a ne kompjuterom. Prema Gleseru, stagnacija i propast Detroita i sličnih industrijskih gradova započela je kada su male, dinamične kompanije i nezavisni dobavljači zamenjeni gigantskim i integrisanim automobilskim kompanijama, i što je sama antiteza urbanim vrlinama konkurencije i povezivanja. Njujork i London su ovaj duh inovacija bili zadržali zbog vešte reorijentacije ka mnogo dinamičnijim oblastima poput finansija i bankarstva, te umetnosti i (popularne) kulture.

Sposobnost da proizvede novi načini mišljenja
Prosperitet savremenog Njujorka ili Londona, Silicijumske doline ili Bangalora, zato počiva u njihovoj sposobnosti da proizvedu nove načine mišljenja, a ne nove (post)industrijske proizvode – automobile, ili softvere, ili nešto treće. S tim u vezi, moguće je postaviti pitanje o budućnosti Silicijumske doline. I ona je danas „monokulturna“ sredina ili koncentrisani grad samo jedne industrije poput Mančestera ili Detroita, a što dugoročno obeshrabruje rast novih ideja. Naime, gradovi su bili motori inovacije još od kada su se Sokrat i Platon prepirali sa svojim sugrađanima po trgovima Atine. Ulice Firence podarile su nam Renesansu, ulice Mančestera Industrijsku revoluciju, a ulice Palo Altoa Informacijsku revoluciju. Ali tada ne smemo zaboraviti na kreativne ljude koji su tim gradskim ulicama hodali i susretali se. Arhitekta Bruneleski je svoje otkriće perspektive preneo svom prijatelju Donatelu koji je primenjuje u vajarstvu, a od njih je pozamljuju slikari Mazačo i Rafael i Botičeli, i ostalo je istorija i biologija susreta. Uspešni gradovi rade samo jedno: privlače kreativne ljude i zatim ih međusobno povezuju.
Pametni grad?
Dakle, i 2500 godina pre nego što su kreativci sa Stanforda u kalifornijskoj dolini ispunjenoj voćnjacima počeli da eksperimentišu sa silicijumskim čipovima i pametnim tehnologijama, gradovi su bili raskršća kulture, znanja i pameti. Drevna Atina svoj uspeh možda duguje i trgovini vinom, maslinovim uljem, začinima i papirusom, ali i tome što se nametnula kao vođa otpora persijskim invazijama tokom Grčko-persijskih ratova. U tom smislu je podsećala na Njujork nakon Drugog svetskog rata, a koji je tada takođe privlačio najbolje mislioce, naučnike, pisce i umetnike planete iz ratovima razrušenih područja širom poznatog sveta. Na jednom mestu okupljaju se ljudi sa svih krajeva Mediterana i planete, i to mesto im je podarilo i fizičku bliskost i slobodu da šeruju svoje ideje među sobom.
Gradove čine ljudi koji se susreću
Kao i spomenuta Firenca, i Atina je rezultat niza malih nasumičnih događaja koji se uvećavaju i intenzifikuju urbanom interakcijom: jedna „pametna“ osoba susrela se sa drugom „pametnom“ osobom, što je proizvelo novu ideju, a koja je zatim inspirisala sledeću „pametnu“ osobu itd. Nema ničeg misterioznog u „grčkom čudu“ – ideje se kreću, sudaraju i odbijaju od osobe do osobe unutar gustih urbanih prostora, i ova razmena gradualno kreira eksplozije ljudske kreativnosti. Isto se dogodilo i u antičkom Rimu, i u srednjovekovnom Bagdadu („Kuća mudrosti“), i u Silicijumskoj dolini danas. Ova urbana dolina verovatno je najbolji podsetnik na činjenicu da gradove čine ljudi koji se susreću i da, bar u skorije vreme, digitalne interakcije neće zameniti interakcije licem u lice.
Naime, moglo bi se očekivati da će računarske kompanije prve prigrliti onlajn sastanke i susrete – upravo one poseduju najbolje hardvere i softvere za komunikaciju na daljinu. Pa ipak ili uprkos ovoj mogućnosti (kao i prosečnoj ceni nekretnine od čak 550.000 dolara u okrugu Santa Klara), Silicijumska dolina je egzemplar prednosti geografske koncentracije na jednom urbanom prostoru. Tehnološki i pametni inovatori koji sa lakoćom mogu da komuniciraju onlajn, zapravo pametno kupuju najskuplje nekretnine u Americi, samo da bi fizički bili blizu jedni drugima. Zato što se, uprkos pametnim tehnologijama, ideje ipak mnogo brže šire po ulicama i hodnicima i pored aparata za vodu, nego preko okeana i kontinenata.
Danas se izdašno govori i o „pametnim gradovima“ u kojima informacije povratno i interaktivno kontrolišu gradove. Ovo jesu međupovezani gradovi u kojima informacije, u realnom vremenu, fukoovski prate, regulišu i nadziru urbano tkivo – građevine, puteve, semafore, javni transport i slično. U pitanju je metamorfoza grada od statičkog skupa prostora ka svojevrsnom kompjuteru na otvorenom ili ka – digitalnom baronu Osmanu koji nadzire potencijalno buntovne građane. S druge strane, digitalne tehnologije podmazuju upravo društvene promene, o čemu svedoče iskustva „Tviter“ (a zapravo) urbanih revolucija na gradskim trgovima u Tunisu (2010), Kairu (2011), Istanbulu (2013) i Kijevu (2013) koje su pametno svrgnule dotadašnje vlasti.

Rušenje ideje o univerzitetu kao kuli od slonovače
Zatim, UNESCO je pre nekoliko godina pokrenuo sjajan program tzv. gradova koji uče (learning cities). U pitanju je urbana metamorfoza u pravcu podrške raznim kreativnim idejama i rešenjima za obezbeđivanje kvalitetnog obrazovanja koje je inkluzivno, ravnopravno i celoživotno, i to po različitim urbanim prostorima, a ne samo po školama i fakultetima. Na ovaj način, revitalizuje se učenje po porodicama, (mesnim) zajednicama i na radnom mestu, uz blistav primer kultnog Medeljina iz Kolumbije, koji je reintegrisao 4,500 učenika koji su napustili školu natrag u obrazovni sistem. Uostalom, ne bi ni bilo Silicijumske doline bez Univerziteta Stanford koji se hrabro izmestio po obližnjim prostorima, odvažno rušeći ideju o univerzitetu kao tvrđavi ili kuli od slonovače.
Silicijumska dolina je egzemplar prednosti geografske koncentracije na jednom urbanom prostoru. Tehnološki i pametni inovatori koji sa lakoćom mogu da komuniciraju onlajn, zapravo pametno kupuju najskuplje nekretnine u Americi, samo da bi fizički bili blizu jedni drugima. Zato što se, uprkos pametnim tehnologijama, ideje ipak mnogo brže šire po ulicama i hodnicim, nego preko okeana i kontinenata
Međutim, nisu li gradovi oduvek bili – pametni? Nasuprot popularnom mišljenju, gradovi su mesta iz kojih nastaju sela, a ne obrnuto. Redosled prema kojem bašte i farme gradualno postaju sela, zatim sela postaju varošice, a varošice gradovi, prvi je predložio klasični ekonomista Adam Smit, dok arheološki dokazi svedoče suprotno. Rudimentarna poljoprivreda zaista se pojavljuje pre prvih gradova, ali je grad bio rodonačelnik tehnologija navodnjavanja i pisanja koje povratno omogućuju masovniju poljoprivredu na selu. Učestali su narativi prema kojima pametna tehnologija predstavlja pretnju za gradove kakve poznajemo, pa ipak radio i televizija nisu uništili gradska pozorišta i bioskope, baš kao što ih i neće uništiti ni računari, mobilni telefoni i veštačka inteligencija.
Uostalom, prva tehnologija koja je transformisala grad bila je – knjiga. Nijedna savremena inovacija nije bila značajnija od štamparske prese po svom uticaju na komunikaciju na daljinu. Mogućnost da se reči stave na papir, jeftino i u velikim količinama, bila je seizmička promena u sposobnosti čovečanstva da komunicira sa ljudima koji se ne nalaze u istoj prostoriji. Međutim, niko danas ne govori da su knjige naškodile gradovima, već upravo suprotno – da su knjige doprinele stvaranju jednog urbanijeg sveta. Kao i u svim gradovima u istoriji, i snaga pametnih gradova počiva u pametnim ljudima koji se susreću, a ne u pametnim tehnologijama koje se proizvode.