Pod sloganom Čukni u drvo, 2. jula u Bajinoj Bašti otvara se Međunarodni festival kratkog igranog filma Bašta Fest, koji će kao i minulih godina prikazati brojna domaća i svetska ostvarenja kratkog metra. Čast da otvori ovogodišnje izdanje pripala je mladom glumcu Ognjenu Mićoviću, koji je u žižu javnosti dospeo zahvaljujući filmu Čuvari formule: Lančana reakcija Dragana Bjelogrlića, a onda i ulogom Luke Baše u popularnoj seriji Tvrđava. Time, Bašta Fest nastavlja tradiciju da počasnu ulogu poveri mladom glumcu ili glumici koji su svojim talentom obeležili prethodnu godinu.
Na festival Ognjen Mićović stiže iz Rima, gde nastavlja usavršavanje u oblasti filma i televizije, ovoga puta studirajući scenaristiku i produkciju. Ujedno, boravak tamo koristi kako bi na kastinzima svoje glumačko umeće pokazao i stranim rediteljima. Rođeni Podgoričanin, Mićović je otkrio strast za glumu još kao mali u školici glume, a zatim je studirao u Novom Sadu, u klasi profesora Borisa Isakovića.
O svom pozivu pasionirano govori, posebno o te dve velike istorijske uloge koje su ga već na početku karijere obeležile kao glumca od koga se mnogo očekuje. Na naše pitanje da li primećuje neki novi glumački stil koji donosi njegova generacija, Mićović suvereno odgovara:
„Termin `stil` asocira me na `trend`, nešto što može da se prepozna, što je repetitivno. A to nisam primijetio. Glumci danas imaju i te kako na šta da se naslanjaju, jer je sve već odglumljeno. Sva glumačka remek-djela su već uveliko iza nas i svaki mladi glumac može da se pozove na toliko dobrih referenci. Tako da je teško govoriti o nekom grupnom stilu. Reciklaža je obilježila sve umjetnosti, pa i glumu. Ponekad pomislim kako nema dovoljno originalnosti, a zapravo je ima. Svaki čovjek je autentičan, i koji god sadržaj da prođe kroz njega, on će biti ponovo nov. I ovo vrijeme nosi neke svoje velikane kojima možemo da se divimo. Možda samo ima previše toga, pa izgleda kao da je ovo vrijeme puke reciklaže, a zapravo nije.“
A ko su vaši glumački uzori?
Uvijek je tu Danijel Dej Luis. Taj čovjek je jednostavno ostvario sve ono o čemu mi glumci sanjamo. To su te potpune transformacije, iz uloge u ulogu se toliko predao svakom liku, svakog je otjelotvorio i glasom i stasom, pa čak i do načina disanja. To su nevjerovatne promjene. On je moj vječni uzor. Naravno, tu je i Filip Sejmur Hofman i još poneki.
Neprirodno je koliko mi toga znamo danas. Prosto nije prirodno stanje čoveka da ima toliki pristup informacijama. I mislim da mozak uopšte ne zna kako sve to da obradi
Publika vas je upoznala po dvema velikim dramskim ulogama. Šta jedan scenario treba da sadrži da biste prihvatili rad na projektu?
Najprije treba da sadrži tu „žišku“. Uvijek poželim da me ta priča, već dok čitam, vozi, i da već tada postanem gledalac u bioskopu koji s oduševljenjem sve to prati. Paralelno s tim, dok čitam, važno je i da se emotivno vežem za priču, da me scenario otvara i da pruža neke nove perspektive. U priči moram da prepoznam nešto plemenito. I koliko god da je komplikovana i obojena raznim događajima, uvijek tražim tu neku plemenitu nit u njoj.
Te dve uloge uporište su nalazile u istinitim likovima i događajima. Koliko je bilo teško dobiti ulogu i izgraditi čitav jedan prošli svet?
Bila su to dva potpuno različita iskustva. Života iz Čuvara formule je stvaran čovjek. Priča jeste fiktivna, ali lik Živote je pravljen da bude približan stvarnom naučniku. Za ovaj film sam bio malo sigurniji da ću dobiti ulogu, jer mi je Života po karakteru sličan. Bliske su mi ta njegova vrcavost i razdraganost. A što se same pripreme tiče, meni lično glavna provokativna stvar bila je sama istorija. S jedne strane, moja velika lična zainteresovanost za našu prošlost uvijek me inspiriše i tjera na istraživanje. Zanima me gdje smo mi to pozicionirani na planeti i kroz šta je sve naš narod prošao, kakva su sve bila previranja i zbog čega je do njih dolazilo? Čuvari formule odigravaju se u vrijeme Hladnog rata, pedesetih godina, u doba socijalističke Jugoslavije, dok vladaju neka druga pravila življenja i drugačije dogme u međuljudskim odnosima. Bilo mi je dječački zanimljivo to što smo mi još tada imali nuklearni reaktor i što se takva radnja ne odigrava u nekoj „Americi“ ili „Rusiji“, nego baš kod nas! To mi je bilo nevjerovatno! A to je bila samo polazna tačka. Zatim su mi oni kao ljudi bili izuzetno inspirativni, jer su u tako mladim godinama radili na tako važnom i strogo povjerljivom državnom projektu. Što se Luke iz Tvrđave tiče, taj istorijski kontekst je još dramatičniji. To vrijeme devedesetih nam je bliskije i mnoge rane iz tog perioda još nisu zarasle. U slučaju oba lika prepoznao sam nešto plemenito, što me je guralo naprijed.
I dalje kuburim s tim da nacionalna razdvajanja smestim u glavi. Razumem odakle potiču, ali ne mogu da razumem kako to da mi kao ljudi nismo već jednom raskrstili sa tim. Tišti me to
A kako je izgledao emotivni proces rada na tim likovima?
Bilo je teško. Oba projekta su zahtijevala opreznost. Možda sam kod Tvrđave bio za nijansu uplašeniji, jer nisam htio nikoga da uvrijedim svojim neznanjem ili površnošću. Iz tog perioda ima mnogo živih svjedoka i nisam želio da neko pomisli kako „ovaj glumac pogrešno radi“ u odnosu na to kako su ljudi tada živjeli. I dalje kuburim s tim da ta nacionalna razdvajanja smjestim u glavi. Razumijem odakle potiču, ali ne mogu da razumijem kako to da mi kao ljudi nismo već jednom raskrstili sa tim. Tišti me to. Tokom snimanja sam neprestano razmišljao o tome. Kao bolest, zaposjedne čovjeka toliko da on počne da mrzi čovjeka sa kojim je do juče kafu pio. Ili u drugom slučaju da od čovjeka kojeg nikada u životu nije vidio pravi u svojoj glavi aždaju. Pored nacionalnih onda dolaze i politička razdvajanja, kada se od brata rođenog okreću leđa. To su neke stvari koje i dalje pokušavam da shvatim i tražim odgovor da li je moguće da se prevaziđu. Tako da je rad u velikoj mjeri zahtijevao jedno zaranjanje u jedan takav svijet, svakodnevno prožet tim podjelama.
Koliko dugo su trajale pripreme?
I to se razlikovalo. Tvrđava se generalno duže snimala. Prvo, to je serija od 11 epizoda po sat vremena, a i sama Lukina priča je obimna. Pred početak prvog snimajućeg dana nisam uopšte imao mnogo vremena, ali priprema nije prestala onda kada je počelo snimanje već se nastavila tokom čitavog perioda rada, jedno pet-šest mjeseci. Što se Čuvara tiče, tu sam imao mnogo više vremena da se pripremim pred sam početak, što je dosta pomoglo jer je samo snimanje Životine linije kratko trajalo, nepunih mjesec dana kad se svi raštrkani dani skupe. Posrećilo mi se u oba slučaja da ti vremenski okviri budu prijatni za rad.
Istorijske priče bave se epohom, ali vrlo često one govore i o sadašnjem vremenu, zbog svih grešaka koje ljudi iznova i iznova ponavljaju. Kako vama, kao mladom glumcu, izgleda ovo vreme u kome ste započeli karijeru?
Onako kako i svima izgleda ovo vrijeme (smeh). Sjećam se da smo tokom studija pričali s Marinom Mađarev, našom profesorkom istorije svjetske drame, o tome da se uvijek plasira taj narativ kako nikad gore nije bilo i da čovječanstvo baš u ovom trenutku doživljava svoj vrhunac zla. Zapravo nije tako. Čovjek je neka svoja zvjerstva prevazišao, a opet, našao je neka druga. Ali, postoji nešto u razvoju čovječanstva što nije samo zlo. Postoji ipak neko razumijevanje. Tačno je to da se istorija ponavlja, i tačno je to da je čovjek zvijer pa je zvijer. Ali neke stvari su ipak drukčije. Čovjek je danas svjesniji koliko je okrutan. Sve više uviđa svoju grešku i uzdam se da u tome ima nade. Moja generacija me u tome oduševljava. Tačno je to da smo naivni, ali mislim da je naivnost nekada uslov za početak promjene. Mislim da mladi širom svijeta nose neku plemenitost, koja mora u jednom trenutku da prevagne, možda se to upravo i dešava a da nismo toga svjesni? Tako da nam je na to profesorka htjela ukazati i s njom se slažem zaista, a to je da: dobro postoji, ali se o njemu toliko ne priča. Jer dobro nije zabavno, dosadno je, neinteresantno. I zato niko u medijima ne priča o dobru.
Bašta Fest je jedan zdrav, hrabri prkos. Uslovi su ne teški, nego ponižavajuće teški. Ne dozvoliti da bilo koji državni aparat stavi svoje šape na kreativno stvaranje, jeste kreativni prkos
Ali zato u medijima se sve češće priča o veštačkoj inteligenciji. Čak su i glumci i umetnici u svetu protestovali zbog upotrebe VI u filmovima i serijama. Da li si ti kao mlad glumac zabrinut da može da te zameni robot?
Mislim da svjestan čovjek neće htjeti da gleda to, pogotovo u filmovima i serijama. Uvijek se tješim da će željeti da gledaju nas, žive glumce, živog čovjeka. Iskreno, „škiljim na jedno oko“ kad je u pitanju tehnološki napredak. Ponekad se ponašam kao da živim „ispod kamena“. Nisam toliko ni tehnološki pismen, i to mi odgovara. Što manje znam, to mi je bolje. Možda nije zdrav način, ali meni pomaže. Jer neprirodno je koliko mi toga znamo danas. Prosto nije prirodno stanje čovjeka da ima toliki pristup informacijama. I mislim da mozak uopšte ne zna kako sve to da obradi. Ponekad je bolje da se manje zna, ali ne u smislu da se ignorišu događaji i da se uvjeravamo da se oko nas ništa ne dešava.
S obzirom na to da otvarate Bašta Fest, a svaki festival koji se održava u ovim teškim vremenima je čista hrabrost, šta ćete reći na samom otvaranju?
Bašta Fest je jedan zdrav, hrabri prkos. Taj prkos nije nahranjen osvetničkim emocijama, već idejom da mora da se stvara šta god da nam se nađe na putu. Ne smije nas niko u tome zaustaviti. I to se isto odnosi i na svaki festival koji opstaje. Uslovi su ne teški, nego ponižavajuće teški. Stvarati uprkos tome i ne dozvoliti da bilo koji državni aparat stavi svoje šape na kreativno stvaranje, jeste kreativni prkos. Bašta Fest je važan prostor za mlade autore, a svaka grupa koja prostor daje mladima pravi je heroj.
Mnogi mladi onemogućeni su da stvaraju, jer sistemsko uništavanje kulture postaje sve veći problem. Koliko dugo će umetnici moći da se odupiru represiji?
To ne znam, ali znam da ćemo morati. Uopšte mi ne izgleda da će iko da popusti, a posebno ne da će odustati od svojih autorskih vizija. Sredstva ćemo nalaziti na drugim mjestima ako treba. Zato me svaki uspjeh obraduje, kao i svaki festival koji se održi. Iskreno sam se obradovao kad sam vidio da su tri naša filma otišla u Kan. To su sve male pobjede, i sve mi se čini da ćemo tek da se otvaramo ka drugim mogućnostima. Ako država ne želi da pomogne, pomoći će oni koji vjeruju u mladost. Poenta je samo u neodustajanju.
