Već devet sezona, svakoj predstavi Jugoslovenskog dramskog pozorišta prvi vizuelni identitet daje plakat koji je iz lobija ili programa ove institucije najavljuje. A iza svakog plakata tokom tih devet godina stoji Mirko Ilić, proslavljeni dizajner i strip crtač, koji je započeo svoj rad još sedamdesetih, da bi sredinom osamdesetih karijeru nastavio u Americi, tačnije u Njujorku, gde i danas živi i radi.
S obzirom na više nego bogat opus, Mirko Ilić se vrlo često nalazi u fokusu javnosti, a samo prošle nedelje dva simultana događaja ponovo su skrenula pažnju na njega. Najpre izložba Prolog – pozorišni plakati Jugoslovenskog dramskog pozorišta otvorena 24. aprila u Galeriji A0 Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju, a onda i vest da je žiri američkog dizajnerskog časopisa American Illustration uvrstio njegove plakate predstava Heda Gabler Henrika Ibzena u režiji Ive Milošević i Eldorado Marijusa fon Majenburga u režiji Veljka Mićunovića među najbolje na svetu, u konkurenciji od čak 6.387 pristiglih radova.
S Mirkom Ilićem susrećemo se putem Zuma, s vremenskom razlikom od šest sati između Beograda i Njujorka. Raspoložen je za priču, dok sedi u svom studiju u kome nastaju danas širom sveta prepoznatljivi radovi. Na policama iza njega su razne skulpture, posebno svetskih diktatora, od kojih većina drži ruke na leđima. I dok priča, vrlo često deli ekran s nama, kako neke stvari ne bismo morali da vizuelizujemo. Pokazuje nam i set listu muzike koju sluša dok radi, a čine je klasici poput Satija, Baha, Dvoržaka, Betovena, ali i Arsen Dedić, Edo Majka, Đorđe Balašević, te Bitlsi, Bob Dilan, Brajan Ino, Erik Klepton, Dejvid Bouvi… Naredni sharescreen otkriva listu plakata koje je tokom minulih sezona radio za JDP, koji tako poređani deluju likovno impresivno. Primećujemo da je u nekim ranijim sezonama bilo daleko više predstava, dok neke deluju „mršavo“. „Da, neke sezone su bile kraće zbog kovida. A ova poslednja je kraća zbog nedostatka novca“, kaže on.
I dok se na zajedničkom ekranu svi plakati JDP nalaze na desnoj strani, na levoj se nalaze samo dva, ona koja je radio za predstave tamošnjeg Linkoln centra. A zbog čega ih uspoređuje, uskoro postaje sasvim jasno. „Ja ovaj posao ne radim radi novca. Mene ovo prije svega veseli. A to nagovještavam odmah, jer su ova dva plakata za Linkoln centar u novcima jednaka svoj količini koju sam zaradio za plakate s druge strane“, kaže Mirko Ilić, dajući jasne smernice o sebi i svom radu, i pre prvog pitanja.
Da li postoji neka suštinska razlika u izradi plakata za Linkoln centar i za JDP?
Postoji, jer plakati koje radim za Linkoln centar imaju mnogo zahtjeva, a ti zahtjevi se plaćaju. A plakate koje radim za JDP završim na osnovu nekih mojih razmišljanja i to je to. S druge strane, ja sam profesionalac te ne šaljem neku besmislenu sliku, baš naprotiv! Takav proces rada omogućuje mi da promijenim mišljenje čak u zadnjih pet minuta. Količina slobode koju dajem jednaka je količini slobode koju uzimam. Prema tome, mene ta sloboda veseli. Novac mi se povremeno desi, ali mi nikad nije bio najvažnija stvar. Htio sam uvijek biti samo lijep i pametan (smeh). Ljepota me počinje izbjegavati u zadnje vrijeme iz kojekakvih razloga, ali prije svega zbog godina, ali pamet pokušavam zadržavati koliko mogu.
Odličan je naziv izložbe Prolog na Cetinju, jer plakat i jeste jedna vrsta prologa, predznaka koji publici daje informaciju pre početka predstave. Koliko ste vi svesni značaja tog prologa?
Ne samo da plakat mora biti prolog za predstavu, već i naznaka kakva je to vrsta predstave. U posljednje vrijeme imam malo bolju suradnju s režiserima predstava, jer ja ne mogu prisustvovati probama. Režiseri mi pošalju par natuknica o tome u kom smjeru je predstava vođena. A nekoliko puta sam uspio dobiti i par fotografija ili snimaka scena, što zna da odredi i boju i stil onoga što sam zamislio. I u toj točki počinjem da razmišljam o plakatu. Još jedna stvar mi ide naruku. Vi ste tamo u Srbiji donijeli zakon da mora biti sve na ćirilici, naročito oni projekti koji povremeno dobijaju novac od države. E, to je mene posebno obradovalo, jer kada sam shvatio da se ipak mora imati i latinični plakat za gostovanja izvan Srbije, onda mogu napraviti dvije verzije plakata. Unatoč malom novcu, izmislim promjenu da plakat bude drugačiji. A onda, pozorište ponekad stavi oba plakata u lobiju, jer djeluju kao da međusobno komuniciraju. Mislim da sve nagrade i priznanja na kraju dolaze i zbog te količine slobode koju uzimam.
Lu Rid je svojevremeno rekao da u Njujorku nema zvezda na nebu, jer su sve zvezde ovde na zemlji. Tako da mi živimo u jednom malom rezervatu pameti, novca i kulture. Ali, Donald Tramp takođe dolazi do ove sredine, jer gde god ima novca, tu ima i onih koji ga žele ukrasti
Ove nedelje je premijera Garderobera za koju ste već izradili zanimljiv vizual? Otkud vojni avion umesto ofingera?
Za mene je Garderober odnos između uslužnika i glavnog glumca, gdje taj mali čovjek tokom predstave postaje puno veći čovjek od ovog drugog. Isprva sam bio vođen idejom da kuka od ofingera bude u obliku lica glavnog lika, ali da se na tom licu ne prepoznaje ko je to od njih dvojice – da li garderober ili onaj koji nosi odijelo. I onda saznam da će zapravo tema ove nove predstave biti kako raditi u vremenu rata! Lik na kuki od ofingera jeste zanimljiva intervencija, ali opet kako imam mogućnost raditi dva plakata a da su vizualno slični, docrtao sam na drugom plakatu dio ofingera u obliku bombardera, i to pravog njemačkog bombardera koji je bombardirao Englesku. Ti bombarderi su zaista imali krila u obliku vješalice, što sam za ovu priliku iskoristio.
Plakati ne mogu da idu bez društveno-političkih komentara. Razni motivi iz svakodnevice se tipografski obrađuju na plakatu. Koliko sve što se dešava utiče na vaš rad?
To sve zavisi od konteksta i sezone. Neki simboli su prepoznatljivi, a drugi nisu. Sve je to dio posla. Recimo, neki plakati ostaju lokalni, pa tako plakat za predstavu Razvojni put Bore Šnajdera ne bi se shvatio izvan konteksta i sredine. Pokušavao sam aktuelizirati i Sliku Dorijana Greja, kad sam shvatio da je današnja slika čovjeka na ekranu telefona a ne na platnu. Jer slika je ta koja nas drži mladima, dok mi starimo. Ali opet, nisam htio da se on fotografira u liftu ili toaletu, što većina ljudi iz nekog razloga radi.
I baš ta slika me je podsetila na estetiku stripa. Koliko jedna estetika utiče na drugu?
Mnogo. Njihov spoj je u kadriranju. U stripu i u filmu naučiš da kadriraš ono što je važno. Ako čovjek drži nož u ruci, onda treba zumirati tu ruku koja drži nož. Jer kadriranje u filmu i stripu jeste u tome da te svede na ono što je najvažnije, na informaciju. Plakat je nešto što se čita na ulici, u prolazu. Čovjek kad prolazi pored pozorišta mora odmah vidjeti o čemu se u predstavi radi. Ako zastane, onda mu treba pružiti još više, da bi idući put ponovo tu stao.
Kako izgleda vaš proces rada, koliko se posvećujete tekstu?
Neki tekstovi su odmah jasni. Ali ako neko iznova radi Šekspira, onda i ja to sagledam s druge točke gledišta. Pošto ne znam mnogo tekstova predstava unapred, odaberem jedan stil za koji vjerujem da je adekvatan. Recimo, tako sam jedne sezone odlučio raditi samo profile. Prva predstava je bila o četiri žene, sve četiri jednako važne. Tada odlučim da stavim četiri profila jedan u drugi, a s obzirom na to da se sve dešava u jednoj kući i da predstava govori o četiri generacije žena, svakoj sam stavio različite tapete. Tako je ta ideja nastala i brzo sam uvidio da je mnogo bolja nego da sam samom sebi zadao vanjske rubove koliko daleko mogu ići. Čitave te sezone su plakate oblikovali profili. Lorencačo je recimo bio čovjek koji je ubio dužda, pa su ga svi gonili. Našao sam novčić s njegovim profilom, a s druge strane su bila dva noža! Taj novčić je sve riješio i napravio sam plakat u stilu Igre prestola, jer to i jeste komad u kome svako ubija svakoga.
Koliko je ugrožena umetnost ilustracije u vremenu veštačke inteligencije? Danas se očas dolazi do ilustracija zahvaljujući promptovima, ali opet tu sve deluje veštački i nema prave umetnosti.
Kad se pojavila vještačka inteligencija, ljudi su olako zaključili da uskoro vizualni umetnici neće biti potrebni. Ja sam užasno politički nekorektan, pa kad me pitaju na predavanjima što ja mislim o VI, ja im odgovorim pitanjem – da li gledate porniće? Isprva je svima malo neugodno, ali onda priznaju da gledaju. I onda ja objasnim – u redu, gledate porn, ali morate priznati da je seks puno bolji! (smeh) Isto je i u odnosu između VI i kreativnosti. Da, lijepo je, ali je mnogo bolje ako sam radiš pa makar i amaterski. Ja bih volio prije da mi VI pere suđe, nego da crta ili piše umjesto mene. Zašto VI davati da uzima ono što je najljepše? U Holivudu inače sve koji rade u industriji zovu „talent“, bilo da su glumci, pisci, muzičari… I u posljednje vrijeme često se čuje kako je VI jako dobar biznis, jer ne mora se raditi s „talentom“. Odjednom, niko više ne mora biti talent, već tri obična kupca neke holivudske firme mogu osmišljavati i režirati film! Pa ko će to gledati i zbog čega? Da li treba kupiti još dozu Kardašijana, da ljudi postanu još gluplji? Ali zapravo mislim da će to biti fascinacija jedno vrijeme i onda će se sve normalizirati. Kako što su se ljudi nekada bojali fotošopa, ili kao što su se bojali da će fotografija uništiti slikarstvo ili da će film uništiti dramu ili televizija film, tako će se završiti sa VI. Ljudi vole napumpavati novu stvar, jer su uložili novac pa ga treba vratiti. Ja, recimo, isključivo gledam vaš portal radi Duška Petričića. I sad mi recite – da li ijedna vještačka inteligencija može zamijeniti Duška Petričića?
Mogu samo da se složim da je to nemoguće. Ali, opet, svet se rapidno menja, i u Americi gde živite svašta se dešava. Koliko vas čitava ova situacija pomera i kao čoveka i kao autora?
Ja živim u Njujorku, a Njujork nije Amerika. Ovdje se svašta dešava. Svi koji ne žele da ih netko ganja po ulici s fleševima završe u Njujorku. Ako to voliš odeš u Kaliforniju, a ako ne voliš dođeš u Njujork. Lu Rid je svojevremeno rekao da u Njujorku nema zvijezda na nebu, jer su sve zvijezde ovdje na zemlji. Njujork je jedan odvojeni otok od ostatka Amerike. Ovdje ima samo 20 odsto sličnosti s onime što se dešava u ostatku zemlje. Tako da mi živimo u jednom malom rezervatu pameti, novca i kulture. Ali, Donald Tramp takođe dolazi do ove sredine, jer gdje god da ima novca, tu ima i onih koji žele to ukrasti. Međutim, da se meni Njujork ne sviđa, ja bih već odavde otišao. Jer kada jednom odeš iz jedne zemlje, onda možeš otići iz bilo koje. Ovdje me ne drži nikakva sentimentalnost, a i Lu Rid mi je umro, Dejvid Bouvi je umro, pa što bih ja radio ovdje da mi ne odgovara?
Nikad se niste pokajali zbog odlaska iz one stare zemlje?
Ja nemam vremena kajati se. Otišao sam još 1986. jer sam smatrao da sam u tadašnjoj Jugoslaviji napravio sve što sam mogao, a da ne moram da pravim kompromise. Ideja uspjeha je totalno drugačija u mojoj glavi nego što su tada bili standardi. Mene recimo stalno u Jugoslaviji pitaju za novac i koliko zarađujem, a meni nikad novac nije bio važan. Imam 38 radova u kolekciji MOMA u Njujorku i za jedan od njih sam dobio relativno dosta novca, a ostale sam u većini radio ili za ništa ili skoro besplatno. Neke radove sam crtao po kuhinjskim stolovima, u vrijeme kad nisam ni znao šta je MOMA. Crtao sam ih isključivo radi sebe, i to je onda neko negdje osjetio. Nije važno gdje si, već je važno da ljudi prepoznaju ono čime se baviš. A čim posao preuzmu neke ružne stvari, kao što su konkurencija ili politika, onda je vrijeme da odeš. Kao i iz brakova. Uvijek treba otići na vrijeme. Samo nenormalna osoba može pustiti sebi da se veza spusti toliko nisko da počne mrziti osobu koju je volio.
Ali vi ipak niste raskinuli veze sa Jugoslavijom, dosta radite u svim njenim republikama?
Mnoge veze su se raskinule bez mene (smeh). Moje veze su krenule ponovo kad su tamo shvatili da svijet misli da ja nešto vrijedim. Moje veze su krenule iznova kada su u mojoj bivšoj zemlji vidjeli da sam postao art direktor Time magazina. Pa su rekli – možda on nije tako loš (smeh). A to je tako tipično naše. Te dvije riječi „nije“ i „loš“ su zapravo negacije, kojima mi nekoga prozivamo pozitivnim.
Spomenuli smo slobodu u stvaranju. Koncept slobode je širok, na šta sve mislite kada kažete sloboda?
Sloboda je način razmišljanja, života, rada. Ja sam relativno uspješan. Sjedim u Njujorku u relativno malom prostoru i imam jednog asistenta. Nemam agenciju iza sebe, niti me je to ikad zanimalo. Američka logika je da klijentu zaračunaš tri puta više od troškova koje treba da plati. Recimo, ja platim dizajnera 50 dolara po satu, a klijentu zaračunam 150. Tako da se po satu zarađuje 100 dolara samo na dizajneru. A ako ih ima 10, onda se zarađuje tisuću dolara. I tu je logika vrlo jasna. Ali, da bih ja donio posao za tih 10 dizajnera, morao bih sjediti na sastancima s ljudima koji mi se ne sviđaju, koji mi idu na živce, čak i biti ljubazan prema njima i sjediti dugo da bi se sav taj novac donio. A onda pomislim kako dok ja sjedim na sastanku, jedan klinac na mom kompjuteru radi ono što bih ja volio raditi! E zato ja nikome nisam dao da radi umjesto mene. Želim da radim samo stvari koje volim. Sve što je na svakom od ovih plakata, svojim sam rukama odradio. Asistenta imam samo zato što sam disleksičan, pa mi je teško da čitam i pišem. I to je sloboda o kojoj govorim. Ja ne moram i ne želim raditi nešto što mi se ne sviđa, zarad para.
Sve priče o rokenrolu i kulturi u Jugoslaviji idealizirane su danas, jer je ljudima teško pa je lakše idealizovati prošlost. Verovatno iz istih razloga sadašnji nacisti idealizuju vremena prošla, a da su sekund živeli tamo odmah bi se predomislili
Mnogo je lepo što čujem toliko puta reč „voleti“. Da li načelno nedostaje ljubavi na svetu, da bi nam bilo bolje?
Nekada davno bio je jedan vrlo pametan Srbin, koji je rekao – nacionalizam je vrlo malo zavoljeti a jako puno zamrziti. Prema tome, ja ne mogu biti nacionalista, jer meni više odgovara druga verzija, a to je puno zavoljeti, a vrlo malo zamrziti. Jer mržnja postoji u svakom od nas, ali je doslovce glupa. Ako bismo sreli nekog vrlo atraktivnog na ulici, pa da li bismo prvo pomislili – uh što bi bilo lijepo da me ta osoba zamrzi? Ili bismo pomislili – uh, što bi bilo lijepo da me ta osoba zavoli?! Uvijek sam mislio da ti ljudi koji mnogo mrze, zapravo nisu bili mnogo voljeni. A da su sebe malo više voljeli, sve bi bilo puno ljepše.
A koji su to lepi trenuci Jugoslavije kojih se sećate?
Ja se zapravo sjećam samo lijepih trenutaka. Sjećam se mojih ljubavi, čokolade s rižom. A opet, sve te priče o rokenrolu i kulturi u Jugoslaviji idealizirane su danas, jer je ljudima teško pa je lakše idealizirati prošlost. Vjerojatno iz istih razloga sadašnji nacisti idealiziraju vremena prošla, a da su sekund živjeli tamo odmah bi se predomislili. Jer ako ti prošlost nije bila dobra, onda moraš priznati da si sve radio uglupo. Idealiziranje prošlosti je idealiziranje svoje mladosti.
Šta sve utiče na vas?
Totalno sam otvoren za utjecaje. Što je više utjecaja, to je bolje. Pikaso je jednom rekao kako on ne putuje po svijetu jer zapravo ima čitav svijet u sebi. Ali ja se ne mogu uspoređivati s njim. To je lijepo, ali ja nisam Pikaso u namjeni. Ja moram znati svijet, jer radim za taj isti svijet.
