Bilo je dovoljno da američki Kongres usvoji Zakon o demokratiji i prosperitetu Zapadnog Balkana u kome se navodi da je stanje demokratije u Srbiji zabrinjavajuće i da su izborni uslovi nepravedni, pa da Vučić shvati kako izgleda spoljna politika na dve noge. I bilo je dovoljno da Vladimir Putin samo zucne kako se nada da će prijateljsko rukovodstvo Srbije ispuniti obaveze prema NIS-u, pa da se predsednik Srbije oseti kao invalid kome je upravo amputirana jedna noga. I bilo je dovoljno, nešto ranije, da Evropski parlament usvoji najoštriju rezoluciju kojom se od Evropske komisije traži da razmotri ciljane sankcije za najodgovornije za teška kršenja zakona i ljudskih prava u Srbiji, pa da Vučić shvati da je postao politički paraplegičar. Doda li se tome činjenica da su Amerikanci zabranili uvoz automobilskih guma koje u Srbiji proizvodi kineska kompanija Linglong zbog prinudnog rada koji je aminovala naprednjačka vlast, postaje jasno da se Vučiću ovih dana nebo srušilo na glavu, a komična doktrina o neutralnosti potpuno se raspala.
Sledeća, podozrevam ne preduga faza Vučićeve vladavine, biće obeležena dubokim nepoverenjem onih kod kojih je podgrevao lažna očekivanja
Ali pođimo redom. Čime se Vučić toliko zamerio Trampu, koji je i u prvom mandatu znao da pokaže da mu je mesto na vašingtonskoj hoklici? Svinjarija sa Generalštabom, nema sumnje, bila je presudna. Čak i za Trampa koji svakako svoj imetak nije stekao držeći se zakona kao pijan plota. Ali to je jedan par rukava, sasvim druga priča je kada ga kao predsednika najmoćnije zemlje sveta uvučete u korupcionašku priču o kojoj počinju da trube vodeći svetski mediji, ionako mu nenaklonjeni. To već nije pitanje naglavačke okrenute diplomatije Sjedinjenih Država, stvar postaje lična i ima svoju cenu.

Sa Putinom je, čini mi se, stvar još ozbiljnija. Kada on izgovori da se nečemu nada, kao u slučaju NIS-a, mora biti da vam se uz kičmu penje jeza. Nije teško zaključiti da Moskva preko Srbije i Vučića, koji su bagatelno potrošili skoro godinu dana koje su im SAD dale da reše pitanje vlasništva u ovoj kompaniji, meri geostrateške mišiće sa Vašingtonom. I nije samo reč o tome da bi Vučić nacionalizujući NIS stao Putinu u tanjir, reč je o tome da Rusija kao velika sila ne može sebi da dopusti da tek tako bude najurena sa komada zemlje koju smatra svojom interesnom sferom i zadnjim dvorištem Evrope.

Što se Evrope tiče, endemski korumpirana, ekonomski urušena, klijentelistički razbucana, represivna, devastiranih institucija, Srbija u kojoj se mera državnih interesa izjednačava s Vučićevim opstankom na vlasti, teško može biti interesantna Briselu.

Sledeća, podozrevam ne preduga faza Vučićeve vladavine, biće obeležena dubokim nepoverenjem onih kod kojih je podgrevao lažna očekivanja. Jednostavno je, Putin više neće imati poverenja u zaklinjanje Srbije na bezuslovnu ljubav, a da Beograd istovremeno valja oružje Ukrajini. Vučiću će se, istovremeno, Tramp činiti preterano blizu, a brat Si previše daleko… Na koncu, ni do sada mu nije bilo najlakše da uz pomoć tabloidne mašinerije pravda urušavanje državnih institucija. Nakon Zakona u Kongresu, biće to skoro neizvodljivo.
Šta, dakle, preostaje Vučiću, koji je još jednom pokazao da mu je jezik straha razumljiviji od jezika racija. Čekajući američki gas i rusku milost, srpski predsednik je, izgleda, otvorio daleko više frontova nego što ima diplomatskog oružja. Posebno ako se ima u vidu snaga onih kojima je „zabio nož u leđa“. A to može ili potpuni diletant ili neko ko je izabrao tiraniju ili u najboljem slučaju anarhiju zarad opstanka na vlasti. Jedino u čemu se preračunao je politička cena njegove glave. Na kraju priče, ona će biti besplatna.
