Kao nikada do sada u prethodnih deset godina potpuno neregularnih, nezakonitih i nefer uslova za izbore, rezultati narednih parlamentarnih zavisiće više od onoga što će u narednim mesecima učiniti opozicija, nego što će učiniti režim. Nema bolje potvrde od činjenice da je Aleksandar Vučić već početkom prošle godine započeo veliki beg od izborne volje građana. Baveći se kriznim menadžmentom, Vučić je propustio trenutak za izbore koji je za njega još uvek bio povoljan. Sada je nastupilo vreme kada odlaganje izbora ide u korist opozicije, a sve manje režima.

Nakon izbora u junu 2020, dok članovi nove Vlade još uvek nisu položili zakletve pred narodnim poslanicima, Vučić je samostalno odlučio da će taj saziv parlamenta i ta nova Vlada imati mandat godinu i šest meseci, a ne četiri godine, kao što je definisano Ustavom. Upitan da objasni takvu svoju odluku, on je tada rekao da bi novi saziv Vlade to trebalo da shvati kao „štih probu“ i da niko u njoj ne treba da se opusti i da razmišlja kako će biti ministar četiri godine; da moraju da se „rastrče“ i da „udare aždaju u glavu“. Znači, kad je želeo, Vučić je raspisivao izbore i u razmaku kraćem od godinu i po dana. Sada beži od izbora uprkos najvećoj društveno-političkoj krizi u Srbiji od 2003, od vremena atentata na prvog demokratski izabranog premijera u savremenoj istoriji Srbije.
A i u „međunarodnoj zajednici“, nakon što ju je Vučić godinama vukao za nos, značajno su se izlizali entuzijazam i očekivanja da će i u Srbiji Chatham House pravila i moderirani pregovori vlasti i opozicije pomoći da se koliko-toliko stvore fer izborni uslovi, kao što to obično biva u državama u kojima zakon i pravosuđe imaju barem neki autoritet. EU danas ima drugačiji ton poruka za Vučića.
Najveći rizik za (ne)uspeh opozicionih partija na izborima neće proisteći iz pogrešne odluke o broju kolona ili iz najbestijalnije funkcionerske kampanje do sada viđene, već iz njihove pogrešne strateške odluke o prioritetu usmeravanja sopstvenih kapaciteta
Kopajući rupu drugima, Vučić je uspeo da devastira sistem do te mere da je sada i sama vlast zahvaćena urušavanjima. Nema više potpornih stubova, dalekometnih kineskih raketa, ili letećih automobila, koji mogu zaustaviti rastakanje poverenja građana prema režimu. Baš kao i u slučaju monetarne inflacije – najopasniji uticaj na njen porast je očekivanje privrednika i građana da će nastaviti da raste – tako i u slučaju opadanja rejtinga vlasti – najsnažnije će pad režima pogurati pad poverenja građana u lažna obećanja koja će Vučić nastaviti da im nudi. I nasilje kojim se obrušio na studentsko-građanski pokret, jer svako nasilje delegitimizuje počinioce i svako ko ga primenjuje dobija imidž nasilnika/ce, gubi podršku javnosti i javno mnjenje se okreće protiv njega ili nje. Što je režim agresivniji, sve manje uživa podršku i legitimitet. Što više građana nasilne scene na ulici povezuje sa režimom kao podstrekačem, organizatorom ili počiniteljem, sve je manje njih spremno da takvoj vlasti da podršku i da na takvu vlast gleda sa simpatijama. Studentima je jasno da agresija koju pokazuje vlast svedoči o strahu, gotovo paničnom. Zato će se studentsko-građanski pokret sve više suočavati sa nasiljem, ali i sa izazovima nenasilne samodiscipline i nenasilnog odgovora na teror, pregovaranja sa policijom s ciljem senzibilizacije i edukacije policajaca (to je do sada bila vrlo zapostavljena, ali je i vrlo potentna strategija), i jasnog komuniciranja prema simpatizerima SNS da je Vučić taj koji stoji iza nasilja huligana i da demaskiraju njegovo „nevino“ lice.

Vratimo se oceni da će se na sledećim izborima i opozicija nešto pitati. Do mere da će čak i konačni rezultati zavisiti od nje. Teško da Vučić sada sebi može toliko da pomogne koliko pogrešni potezi opozicionih demokratskih stranaka mogu da mu otvore šansu za još jednu pobedu. Najveći rizik za (ne)uspeh opozicionih partija na izborima neće proisteći iz pogrešne odluke o broju kolona ili iz najbestijalnije funkcionerske kampanje do sada viđene, već iz njihove pogrešne strateške odluke o prioritetu usmeravanja sopstvenih kapaciteta. To znači, da u trenutku kada pojedini akteri ove grupacije budu počeli da soliraju i da više snage ulažu u to da u sredinama sa opozicionom većinom sebi obezbede sigurne glasove nauštrb drugih članova, a manje da u sredinama u kojima vlast ima većinu među njihovim simpatizerima povećaju procenat apstinenata, smanje im entuzijazam i očekivanja od obećanja, i ohrabre otpor ucenjenih i uplašenih – tas će početi ponovo da naginje ka strani režima. Jer efekat takvog ponašanja unutar opozicionih demokratskih snaga neće biti nastavak pada apsolutnog broja glasova za režim, već će se glasovi opozicije prelivati iz jednog u drugi tabor. A 51 odsto za vlast je i dalje pobeda vlasti, bez obzira na to kako će se glasovi prerasporediti između aktera demokratske opozicije.
Gotovo šokantno, ali najpouzdaniji, najrelevantniji, najkompetentniji i najjeftiniji opozicioni savetnik za politički marketing mogao bi biti – AI.
Pitanje se može definisati ovako: „Kako da demokratska opozicija znatno poveća svoje šanse da pobedi na izborima koje organizuje diktatorski režim Aleksandra Vučića koji je na skoro svim dosadašnjim izborima pobedio krađom glasova?“
Evo nekoliko ideja i stavova koje zagovara AI: „Opozicija može pobediti na izborima u Srbiji, ali samo ako se transformiše iz skupa stranaka u koordinirani politički sistem“, ili: „Fragmentacija je najveći pojedinačni gubitak koji sebi sami nanosimo. Šta funkcioniše: (a) Jedna krovna koalicija s jasnim vodstvom i pravilima odlučivanja; Pakt o nenapadanju među opozicionim akterima…“, odnosno: „Izbori se ne dobijaju na televiziji – dobijaju se putem mreža. Neophodni su lokalni koordinatori u svakoj opštini.“
Pregršt preporuka i naravoučenija. AI je uradio ono za šta je i stvoren – sublimirao je sva najvažnija znanja. Poput toga da su neophodni: „jasan, jednostavan i pozitivan politički narativ (a ne samo narativ protiv Aleksandra Vučića); povećana izlaznost među pasivnim biračima; smanjen strah/pritisak u javnom sektoru; određena erozija legitimiteta režima…“
To znači da je ključ uspeha opozicionih demokratskih snaga na predstojećim izborima u tome da se transformišu iz prostog skupa pojedinačnih stranaka u koordinirani politički sistem. A to znači da razumeju da koordinirani politički sistem i krovna koalicija nisu isto što i „jedna lista“, da kada AI napiše „mreža“, ne misli na društvene mreže, kao što i „jasno vođstvo“ nije izabrati jednog harizmatičnog lidera. Takođe, da imaju kompetencije da dogovore i sprovedu pravila o odlučivanju unutar koalicije, kao i pakt o nenapadanju. Da na lokalu izgrade „mrežu“ i da imaju zajedničke koordinatore. Konkretna znanja i veštine o tome kako se smanjuju strah i pritisak na zaposlene u javnom sektoru, ili kako sprovesti eroziju legitimiteta režima već odavno su deo paketa People Power programa ili metoda nenasilnih društvenih promena.
Opozicija može pobediti na izborima u Srbiji, ali samo ako se transformiše iz skupa stranaka u koordinirani politički sistem
Ako su sva ova znanja i veštine već sistematizovani i lako dostupni – šta aktere opozicije sprečava da ih primene? Na jedan klik dobiće potvrdu da opozicione demokratske snage od izborne pobede više dele sopstvene (ne)kompetencije i apatičnost nego ponašanje vladajućeg režima (koji već odavno daje autogolove): „Oni (opozicione demokratske snage) koriste elemente ’moći naroda’ i nenasilnog delovanja – ali ne na sistematičan, održiv i profesionalan način.“ Pored toga što ume kritički da evaluira, ume AI čak da izdvoji i objasni i koja je to ključna kompetencija neophodna strankama demokratske opozicije u Srbiji kako bi počele da koriste elemente programa „moć naroda“ i nenasilnog delovanja na sistematičan, održiv i profesionalan način. Bez ove kompetencije, tvrdi AI, sve ostalo (komunikacija, protesti, izbori) „ostaje fragmentirano i reaktivno“ – što je ono što obilato koristi sistem „u čijem je središtu Aleksandar Vučić“.
Ono na šta AI ne može pružiti pouzdan odgovor je pitanje o tome šta sprečava demokratske opozicione stranke u Srbiji da ojačaju sopstvene kompetencije, resurse i saradnju, i da poraze autokratski režim Aleksandra Vučića. Potrebno je potražiti domaću inteligenciju i zatražiti odgovor na pitanje o tome šta demokratske opozicione stranke sprečava, te već nisu postigle dogovor o tehničkoj razmeni i saradnji. Započnimo izlistavanje odgovora kandidovanjem pretpostavke o nedostatku jedne specifične kompetencije – kompetencije o horizontalnom pregovaranju.

Kritika demokratskih opozicionih partija trebalo bi da ide suprotnim putem od onog koji zastupa značajan broj analitičara, komentatora i medija. Umesto prekorevanja da svojim pojavljivanjem šteti položaju studentskog pokreta i insistiranja na dodatnoj marginalizaciji opozicinih političara (čemu bi se režim imao najviše radovati), pritisak javnosti na opozicione demokratske snage trebalo bi da bude apel na veću aktivnost i snažniju ulogu u građanskom pokretu otpora režimu i u zaštiti studenata. Da toga nije bilo, kao i saradnje između OTPOR-a i DOS-a, uz podršku pojedinih sindikata, koliko god je to bilo problematično partnerstvo, Srbija nikada ne bi ugledala promene 2000, niti bi dobila šansu u borbi protiv onih istih ratnih profitera pod čijim mamuzama danas krvari. Ta šansa je ispuštena i sada se valja izboriti za novu.
Višemesečne rasprave o pregrupisavanju sveukupne opozicije u jednu, dve ili tri kolone jesu traćenje i ono malo resursa koje ima – vremena i energije za pripremu za izbore i prostor u medijima. Za konačan ishod izbora taj broj kolona koje će opozicija formirati neće biti presudan, već stepen međusobne koordinacije, razmene, podrške i uvažavanja, kao ključan faktor predizbornog kumulativnog efekta i postizborne sinergije.
Uzgred, pripovetka Jarac živoderac je srpska narodna priča o prepredenom jarcu koji je toliko lukav da uspeva lažima i zastrašivanjem da nadmudri i otera sve iz kuće – starca, babu, njihove sinove i snaje. A potom i lisicu. Jarac se svima – i zecu, i medvedu, i lavu… predstavlja kao jezivo stvorenje koje će ih pregristi. I ovaj horor je trajao sve dok se, na poziv lisice, nije pojavio jež i nije oterao jarca. Imao je bolji message box.
