Krajem marta, Si-En-En je objavio istraživanje pod naslovom „globalna akademija silovanja“, poteklo iz priče novinarki nemačkog javnog servisa, Izabel Bir i Izabel Štruh. Novinari su se pod lažnim muškim identitetima infiltrirali na porno sajt Motherless i Telegram grupu Zzz, platforme na kojima su hiljade korisnika razmenjivali savete i iskustva vezana za drogiranje i silovanje svojih partnerki. Korisnici su delili informacije o potrebnim dozama i supstancama za najefikasnije omamljivanje žena, a prodavala se i „tečnost za spavanje“ koja bi trebalo da obezbedi da se žrtve nakon zlostavljanja ničeg ne sećaju.
Istraživanje beleži da na platformama livestream silovanje onesvešćene supruge košta dvadeset dolara u kriptovalutama. Sam termin „akademija silovanja“ nije novinarska, senzacionalistička konstrukcija. Njega je upotrebila francuska poslanica Sandrin Žoso, i sama žrtva zlostavljanja kada ju je drogirao bivši senator. Odabrala je konstrukciju „akademija silovanja“ u nameri da opiše karakter onlajn grupa – u njima se, kaže Žoso, predaju svi predmeti potrebni da se postane dobar predator. Prošlogodišnja presuda Dominiku Pelikou, koji je godinama drogirao svoju ženu i preko francuskog sajta Koko pozivao strance da je siluju, bila je prelomni društveni događaj koji je nagovestio dubinu mraka skrivenih uglova interneta, na kojima se monstruozni oblici zlostavljanja nastavljaju i danas.
Izostanak moderacije i samoregulative, nedostatak kontrole i tajnovitost onlajn kanala i grupa, u ovom slučaju omogućavaju da se patrijarhalni refleksi koji su oduvek postojali u spavaćim sobama sada dele, usavršavaju i prodaju hiljadama korisnika koji se međusobno ohrabruju da je to što rade posebna veština
Motherless i Telegram grupa su danas tema, a kada oni „padnu“, aktivnosti se sele na sledeću onlajn adresu. Algoritamska amnezija dovodi do toga da spektakularna suđenja, poput slučaja Peliko, postaju kulturni artefakt, dok infrastruktura koja je omogućila zločin nastavlja da radi dalje, nedodirnuta. Izvori koji su pisali o slučaju „akademije silovanja“ skreću pažnju i na jezik koji se u otkrivenim grupama i forumima koristi.
On ne krije ništa, već otvoreno označava nivoe i načine zlostavljanja, uz normalizaciju pojmova koji postaju deo protokola. U ovim grupama hvale se „uspešni“ snimci i dele saveti šta činiti kada prva doza sredstva za omamljivanje ne proradi. Iako u ovim slučajevima sama tehnologija nije uzrok nasilja, ona jeste multiplikator. Izostanak moderacije i samoregulative, nedostatak kontrole i tajnovitost onlajn kanala i grupa, u ovom slučaju omogućavaju da se patrijarhalni refleksi koji su oduvek postojali u spavaćim sobama sada dele, usavršavaju i prodaju hiljadama korisnika koji se međusobno ohrabruju da je to što rade posebna veština.
Dok zakoni država kasne za tehnologijom, a platforme se skrivaju iza jurisdikcija u kojima su registrovane, odgovornost se rasipa u ničijoj zemlji. Zabrinjava što u Srbiji ova priča nije ozbiljno tretirana, ni detaljno preneta u tradicionalnim medijima. Ponegde je provučena kao kuriozitet, ali dubinska analiza uzroka i posledica, smeštanje u lokalni kontekst i statistiku rodno zasnovanog nasilja, neophodnost razvijanja digitalne i medijske pismenosti – sve to je izostalo. U društvu u kom se nasilje nad ženama tradicionalno tretira kao porodična stvar, u kom se ne gleda blagonaklono na mešanje u ono što je „između muža i žene“, u kom su konzervativne bračne konvencije uspostavljene kao pravni i moralni zid, preneti i približiti ovu priču najširoj publici nije trivijalan čin. Ono što Si-En-En i nemačke novinarke opisuju nije egzotični, daleki svet stranaca koji rade monstruozne stvari u paralelnim digitalnim prostorima, već svet sasvim običnih ljudi, iz različitih slojeva društva, koji žive sasvim obične živote – dok se ne uloguju na svoj tajni profil onlajn. I taj svet postoji i u Srbiji.
