Retko se pod ovim delom neba koji svojom zemljom zovem – a to je prostor srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika – rađaju ljudi kakav je bio Goran Babić. A i kada se takav čovek rodi, stigne ga genetska kob tog prostora koja svaku veličinu nastoji umanjiti, a svako ko se usudi ukazati na istinu biva gađan blatom, drvljem, kamenjem i ostalim gnusnim pojmovljem koje mu dođe pod jezik. Goran je bio jedan od onih retkih koji su svojim životom i delom prevazilazili granice sredine u kojoj su živeli. Misleći o ovom prostoru i pišući na njegovom jeziku utkao je sebe u njegovo biće, baš kao što je i taj prostor živeo kroz njega.
Ne može se govoriti o Goranu Babiću, a da se ne govori (i) o Jugoslaviji. Onoj federativnoj i narodnoj pred čije se stvaranje rodio, socijalističkoj u kojoj je stvarao i ovoj rasturenoj i razvaljenoj u kojoj je proveo poslednjih trideset i kusur godina. Rodio se na Visu, otac mu je iz doline Neretve, majka iz Beograda, prva žena iz Mostara, a druga iz Istre. U školu išao u Mostaru, na fakultet u Zagrebu, a na preživljavanje došao u Beograd. Goranov životni put bio je mala mapa nekadašnje zemlje. Mostar mu srušilo, Zagreb ga oterao, Beograd ga ignorisao i u tu njegovu životnu putanju stala je čitava tragedija zemlje kojoj je pripadao.
Još dok je bio urednik zagrebačkog Oka, lista za kulturu i umetnost, afirmisao je argument izgovorene i kvalitet napisane reči kao jedine vrednosne kriterijume. Zahvaljujući tome, Oko je bilo mesto ozbiljne polemike, onoga što je danas nestalo iz javnog prostora. Tekstom na tekst, argumentom na argument. Napadali su ga sa svih „pozicija“. Jednima je bio suviše levo, a drugima suviše radikalan, pa je vrlo brzo stekao popriličan broj neprijatelja, ali i jednog dobrog prijatelja – Stipu Šuvara. Pored toga što su delili dobar deo progresivnih pogleda na svet i dešavanja tog vremena, njih dvojicu je vezivalo i to što su baš zbog toga doživljavali poniženja svako u svojoj sferi delovanja.
U više od stotinu objavljenih knjiga stala je poezija, proza, drame, kritike, kolumne, antologije, te angažovani i polemički tekstovi. Bio je pisac ogromne erudicije i retke intelektualne krležijanske širine
Vremena su se menjala, ali Goran nije. Pronicljiv kakav je bio, veoma brzo je uvideo kuda bi moglo da vodi buđenje nacionaliz(a)ma, pa zbog toga postao nepoželjan i među dojučerašnjim prijateljima. Baš negde kada je 1991. odlučio napustiti Zagreb, kome je dao svoj književni i intelektualni rad, a za uzvrat dobio prezir, njegov prijatelj Slobodan Praljak pegla uniformu Hrvatskog vijeća obrane u kojoj će komandovati rušenje mostarskog Starog mosta. Ti gubici – lični i simbolični – biće verovatno jedan od ključnih argumenata zbog kojih nije nikada hteo da se vrati u Hrvatsku.
Došao je, te 1991, u Beograd i počeo svoje „preživljavanje“. Zaista je trebalo preživeti, ne samo u smislu gole egzistencije, nego i u smislu raspada zemlje koju je pokušavao graditi i na čijoj monumentalnosti je i sam bio izgrađen. Zemlje čijem je kulturnom prostoru pripadao i čije je vrednosti nepokolebljivo branio. U tadašnjoj (a i sadašnjoj) atmosferi bujajućeg nacionalizma u Srbiji, Goran ostaje veran svojim levičarskim i jugoslovenskim uverenjima, ne povlačeći se ni jednog trenutka pred napadima uglavnom loše informisane i Goranovoj veličini nedorasle beogradske književne, a i političke i kulturne, čaršije. Pronalazi put za sebe i svoju porodicu, puteve do izdavača koji objavljuju njegove knjige, ali i put do novina u kojima ne prestaje sa svojim oštrim polemikama udarajući žestoko po svima, svemu i svačemu.
Najveći značaj Gorana Babića nije samo u onome što je napisao, nego u onome što je predstavljao. U vremenu pristajanja bio je čovek nepristajanja. U vremenu odricanja bio je čovek vernosti. U vremenu opšteg zaborava bio je živo sećanje na jedan prostor, jedan jezik i jednu ideju zajedništva
Što se književnog opusa tiče, tu teško da mu ima ravnog među živim (a i mrtvim) jugoslovenskim piscima i pesnicima. U više od stotinu objavljenih knjiga (ako je uopšte moguće prebrojati njegov opus) stala je poezija, proza, drame, kritike, kolumne, antologije, te angažovani i polemički tekstovi. Bio je pisac ogromne erudicije i retke intelektualne, rekao bih krležijanske, širine. Kvalitet i značaj njegovih dela biće tema ozbiljnih studija, a meni su zanimljiva tri. Prvo je drama Naša stvar iz nekih sedamdesetih, koja govori o osnivanju radikalne političke organizacije i njenoj pripremi za osvajanje vlasti (aktuelno i danas), koju je za TV Zagreb režirao Ljubiša Ristić. Drugo, knjiga Bespuća Franje Tuđmana, iz 1992, koja savršeno dobro prikazuje besmisao i neutemeljenost Tuđmanove knjige Bespuća povjesne zbiljnosti koja je nagoveštavala politike razaranja koje su usledile. I treće, antologija Žeženo zlato moga jezika koja predstavlja zbirku svega kvalitetnog što je, valjda ikada, objavljeno od poezije na srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku.
Goran je bio i deo jednog veoma zanimljivog jugoslovenskog književnog trougla. On, tada iz Zagreba, Abdulah Sidran iz Sarajeva i Vujica Rešin Tucić iz Novog Sada bili su nerazdvojni prijatelji i deo svih važnih književnih, ali nekada i ne tako poetičnih, dešavanja. Ta tri čoveka i njihovi životi posebna su priča za dobar roman ili zbirku pesama. Ni jedan, na žalost, više nije živ da nam svedoči o njihovom druženju.
Najveći značaj Gorana Babića nije samo u onome što je napisao, nego u onome što je predstavljao. U vremenu pristajanja bio je čovek nepristajanja. U vremenu odricanja bio je čovek vernosti. U vremenu opšteg zaborava bio je živo sećanje na jedan prostor, jedan jezik i jednu ideju zajedništva. Čini mi se da je njegovim odlaskom otišla i jedna epoha. Otišlo je vreme u kome je bilo važno znati, misliti i znati misliti. Vreme u kome su heroji oni koji ne odustaju od principa i ideja, ne pomišljajući na to koliko takav stav može da ih košta. U Goranovom slučaju koštao je mnogo. On je bio sidro bačeno u dubinu besmisla koje živimo. Sidro koje nas je držalo da ne otplovimo od ono malo činjenica i zdravog razuma koje nam je preostalo u plimi bedastoća koje su, u krajnjoj liniji, i dovele do raspada zemlje u kojoj smo živeli i sistema vrednosti koji je ta zemlja uspela da izgradi. Čovek koji je svojim znanjem, doslednošću i hrabrošću podsećao da postoje vrednosti koje ne smeju biti žrtvovane ni pred istorijom ni pred većinom.
Otišao je verovatno poslednji Jugosloven i poslednji veliki književnik srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika. Ostale su njegove reči da nas podsećaju da se i najteža zima može „pažljivo obojiti samo ako se odmakneš“.
