Izbori foto Goran Srdanov Nova rs 8 copy
Foto: Goran Srdanov/Nova.rs
Gorčin Stojanović

Šta je nama drugi jun?

Drugi jun nije ni Deveti mart, ni Sedamnaesti novembar, ni Peti oktobar, to nam je (bilo) jasno. Lekcija? Pa – ne. Slabo mi učimo, kako teorijski, tako i kroz rad. Spoznaja? Možda. Samo – kakva i koja? Možda: niko nikad nije sasvim u krivu i niko nikad nije sasvim u pravu, a nije reč o relativizaciji svega postojećeg.

Jer: sve je istina što su kazali oni koji nisu izašli na izbore – a koje, sasvim pogrešno, zovemo bojkotašima: organizovanog bojkota nije bilo. U ringu su se našli jedan blago grogirani poluteškaš i jedan obodren iz perolake. Ignorisanjem izbora onaj prvi primio bi dva-tri krošea, jedan-dva aperkata, poneki direkt, svakako ponešto u pleksus, u razmekšali trbuh od ugojenosti očevidno atrofiranog mišićnog tkiva. Udarac ne bi bio završni, ali bi bio, bar, tehnički nokaut.

No, sve što su izrekli oni koji su na izbore izašli – takođe je prilično tačno: smisao dnevnog političkog života jeste u neprestanom ogledanju kroz agitaciju u uspavanom biračkom telu, čemu izbori, uostalom, služe. Osobito „na lokalu“.

I još: nije bilo uslova za ferku, tačno je.

I još: neće ih ni biti, ne može biti tačnije.

I šta sad? Šta to znamo? Šta je nama drugi jun?

Hoće li dete-Savo opljunuti laku metu gazda-Dragana, te štrpnuti koji glas više, to nije politika, to je domaći srpski murdarluk, jednokratno amatersko ćuškanje umesto direkta, aperkata i krošea

Možda nam je taj dan kazao nešto drugo: ujedinjenje ne može biti prosti skup tupih rogova u pocepanoj vreći, onaj, analitičarskom bašibozuku tako dragi, catch all. Sedamnaestog novembra devedeset šeste, to jest: nedeljama posle tog dana, beše posredi odocnelo obaranje jugoistočnog dela jednog nedorušenog zida. To nije bila politika. To je bio pokret uma koji se odlučio osloboditi (vidi pod Česlav Miloš). A završilo je „politički“, udarcima ispod pojasa, koalicijama samo naizgled neprincipijelnim.

Ničeg neprirodnog nema u tome da se dvoje nacionalista obgrle u zajedničkom rodoljubačkom (vidi pod Sterija Popović) interesu. Samo, budući lažan, taj interes važi do prve prilike da se onog drugog obali u prašinu. Ili – ne, nisu svi isti, ali, da, jesu svi slični, u konsenzusu koji oni zovu „nacionalnim pitanjem“, a nije reč o suočavanju sa balvanom iz sopstvenog oka, jedinim pravim „nacionalnim“ pitanjem.

Ujedinjenje, kao i svaka sabornost, samo je interesna, a ne emocionalna kategorija. I ono, na dugu stazu, ne daje rezultate. Kohabitaciju smo probali. Išlo dok je išlo. A onda, očekivano, više nije. Jesu li to te dve Srbije? Ama jok – uvek je to jedna, samo se ne mogu dogovoriti jesmo li učestvovali u onim ratovima, jesmo li ih izgubili ili smo neke teritorije ućarili – i, najvažnije, koji smo to mi?

Kakve to veze ima sa drugim junom? Nikakve. U tom i jeste nevolja. Hoće li dete-Savo opljunuti laku metu gazda-Dragana, te štrpnuti koji glas više, to nije politika, to je domaći srpski murdarluk, jednokratno amatersko ćuškanje umesto onih direkta, aperkata i krošea. Vae victis, da.

No, vae victoribus. Tek njima „jao“. Jer, oni su odigrali va bank, jednu kartu, sve na crveno, sve na manque. Drugu kartu nemaju. Nešto će da jame, gepe, smuljaju tu i tamo, ali ostaje prosta istina – šta će ti radikali, kad imaš dveri kod kuće? I obrnuto. Na dugu stazu – jednako ništavno.

Šta je nama drugi jun?

Dan bez svojstava.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

15 komentara
Poslednje izdanje
profimedia 0366081890
| Kultura | 1

Izbor urednika: Albahari, Sungazer, superheroji i superzločinci

Magazini: Kraj sna Od početka rata u Ukrajini poginulo je četiri stotine šezdeset dvoje ukrajinskih sportista i trenera. Neki od njih su sanjali da učestvuju na Olimpijskim igrama u Parizu – reči su kojima je urednik Matijas Kale najavio naslovnu temu nedeljnika Wochentaz, specijalnog subotnjeg izdanja nemačkog dnevnog lista Die Tageszeitung. Mihajlo Pantić: Albahari Izdavačka […]