Žarko Laušević u filmu Ruski konzul
Film Ruski konzul Foto: Vision team

Najveći paradoks filma Ruski konzul jeste u tome da, što su dijaloške tenzije između Ilije i albanskog zatvorenika veće, tim film deluje opuštenije

Čast da zatvori ovogodišnji Fest pripala je filmu Ruski konzul, reditelja Miroslava Lekića. Nastao po istoimenom romanu Vuka Draškovića, Ruski konzul je nakon filma Nož (1999) novo Lekićevo oslanjanje (traženje narativne sigurnosti) na Draškovićevu prozu. Čini se da je Drašković Lekićev najomiljeniji pisac iz najmanje dva bitna razloga. Zato što u prvom redu najviše odgovara njegovoj potrebi da pravi transparentno srpski film, sa svom imanentno nacionalnom problematikom, i da proza Vuka Draškovića najpre pogoduje Lekićevoj ideji angažmana filmskog stvaraoca.Tačnije: srpskog filmskog stvaraoca.

Ruski konzul je film u kojem Miroslav Lekić dosledno ostaje na ovoj liniji reditelja srpske teme. Okosnica dešavanja je rekapitulacija zbivanja na Kosovu 1973. godine, koja se u kosovskoj separatističkoj političkoj drami pokazuje kao prelomna… Neuropsihijatar Ilija Jugović (simboličkog li prezimena!), kojeg igra izvanredni Nebojša Dugalić i nosi čitav film, nakon jedne dijagnostičke brljotine u karijeri, po kazni biva degradiran i premešten u Prizren. Tu, u okruženju bujanja nacionalističkih albanskih tenzija, spletki i ispada, upoznaje poremećenog Srbina Ljuba Božovića (Žarko Laušević u svojoj jednoj od poslednjih, veoma dobroj filmskoj ulozi). Ovaj samozvani ruski konzul je potpuno opsednut identifikacijom s ruskim konzulom koji je živeo i delovao krajem devetnaestog veka…

Ruski konzul je neujednačen film. Podelimo li ga na dva uslovna dela, a ovih narativnih celina i mogućih podela je više, prvi deo traje do suđenja Iliji Jugoviću za ubistvo Ljuba Božovića, koje su perfidno izveli albanski separatisti, na inicijativu pokrajinskog moćnika Beriše (zapažena uloga Visara Viške). Drugi deo pokriva razdoblje Ilijinog tamnovanja u Zabeli, sa završnicom koju čine njegovo venčanje sa Ljubovom udovicom (Paulina Manov), povratak u Prizren te pokušaj prodaje porodične kuće.

Ruski konzul de fakto nije podžanrovski izdanak filmova o zatvorima, ali poseduje nešto od ove ikonografske privlačnosti

Prvi deo Ruskog konzula je primer filma s tezom. Pun je tendencioznih dijaloga, a njegova teza se najpre manifestuje defunkcionalizacijom likova u korist pamfletsko-plakatskih potreba. Realno, u prvom delu, u prikazu jedne izolovane, mešovite zajednice, nema nikakvih drugih sadržaja, sem albanskih pritisaka, insinuacija i stvaranja situacija koje pogoduju sve kriminalizovanijim potezima albanskih separatista. Ne postoje, doslovno, nijedan dijalog niti scena koji se bave svakodnevicom ili ma kojim benignijim egzistencijalnim sadržajima.

Sve je podređeno albanskim napadima, pritiscima, smicalicama i pretnjama i kulminira ubistvom Ljuba Božovića. Ovakva tematska zgusnutost, prirodno, stvara jedno iritacijsko polje, u kojem je gledalac u potpuno podređenom položaju, jer mu se politička i etička arbitrarnost nameće, a ne ostavlja na prosudbu. Srećom, Ruski konzul kao film prodiše u drugom delu. To je već milje i svet u kojem se Lekić bavi ljudima i ljudskim relacijama, mimo dokazivanja „kosovske teoreme“. Dijalozi postaju manje pretenciozni, film dobija na ubrzanju i ritmu, a pre svega zanimljivosti. Ruski konzul de fakto nije podžanrovski izdanak filmova o zatvorima, ali poseduje nešto od ove ikonografske privlačnosti.

Film Ruski konzu
Film Ruski konzul Foto: Vision team

Odnos Ilije i albanskog zatvorenika, po svoj prilici glavnog među albanskim zatvorenicima, najlepši je deo filma. On je, uz to, sigurno i najubedljiviji činjenicom da su reprezenti suprotstavljenih strana u permanentnom dijalogu, koji se pre svega pokazuje kao moguć. Takođe, Ilijin odnos s albanskim zatvorenikom je jedan od dva odnosa u filmu koji se grade (drugi je emocionalna privrženost Ljuboj udovici) i koji se razvijaju. Upravo ovaj razvoj ima transformativna svojstva i on, kao u nekoj tradiciji „bildungsromana“ doprinosi junakovom sazrevanju, učenju strpljenju i sticanju mudrosti. Uostalom, najveći paradoks Ruskog konzula je da što su dijaloške tenzije između Ilije i albanskog zatvorenika veće, tim film deluje opuštenije! Prirodu ovih tenzija, bolje reći dijametralno suprotnih stavova o statusu Kosova, Ilija ironijski sažima rečenicom: „Ti si ovde jer si hteo da odvojiš Kosovo, a ja da ga zadržim!“ Drugi deo filma, što je etički mnogo važnije, upravo kroz Ilijin odnos sa Albancem daje albanskoj strani ravnopravan dijaloški tretman. Njihov glas sada dopire do nas. Uistinu kao glas a ne kao politički poklič shvaćen kao detonacija… Etička linija ovog filma je ta koja se sledi i koja je bolji deo ovog filma. Tamo gde Ilija deluje prevashodno kao ljudsko biće, spasavajući život albanskom zatvoreniku u smrtnoj opasnosti, tamo film i odnosi ubedljivu pobedu nad političkom ostrašćenošću. Na planu filmske strukture, drugi deo filma naprosto anulira prvi. Dve paralelne sahrane, srpskog i albanskog mladića na kraju filma, tu su da nas u to uvere. Uostalom, ne ukazuju li se u poslednjem, podeljenom kadru filma, krst i minaret kao organski deo istog pejzaža? I definitivno: reč suicid nije bila u jezičkoj upotrebi 1973. godine.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

2 komentara
Poslednje izdanje
Aleksandar Vučić
| Ekonomija | 56

David Koperfild sa Andrićevog venca

Uz realni rast od samo dva i po odsto, vlast u Srbiji uspela je prošle godine da bruto domaći proizvod Srbije poveća sa 60,4 na 69,5 milijardi evra ili za više od 15 procenata. I tu neće stati, jer su i predsednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar finansija Siniša Mali najavili da će već 2027. […]

Veštačka inteligencija AI
| Kultura | 13

Čovečanstvo ulazi u novo doba

Revolucija artificijelne inteligencije se ubrzava i ona postaje jedna od najvećih prekretnica u istoriji. Revolucije koje su temeljno izmijenile čovječanstvo bile su do sada Gutenbergov izum štamparije; Edisonova sijalica i Teslina naizmjenična struja, i Turingova mašina (kompjuter) i „Turingov test“ (ispitivanje da li mašina može simulirati ljudsku inteligenciju). To su revolucije koje su promijenile paradigmu […]

Društvene mreže
| Mišljenja | 1

Doomscrolling – kada ekran nema kraj

Aktivnost bez jasnog vremenskog trajanja, polupasivno gledanje u ekran dok na njemu nižemo stranice i stranice sadržaja, iako oduvek prisutna, doživela je svoju mutaciju u zloćudniju formu tokom COVID pandemije. Tako je dumskroling bio izazvan besomučnom potragom za pouzdanim i preciznim informacijama o virusu, broju slučajeva, simptomima, lečenju, vakcinaciji… A sa beskonačno mnogo izvora vesti […]

glasanje, izbori, izborna mesta, izbori 2023
| Mišljenja | 44

I dalje ćute vlasnici „pristojnih potpisa“

Po mišljenju mnogih, upravo je „2.000 pristojnih“ svojim imenima podržalo sve ono iza čega pošten čovek javno ne sme stati: ponižene i privatizovane institucije, višegodišnji medijski mrak, javno satanizovanje novinara i političkih neistomišljenika, progon uzbunjivača, kriminal u sprezi sa strukturama vlasti, skrivanje ubica iz kosovskog kafića „Panda“, zatvaranje sremskih obdaništa za decu opozicionara, nezakonito rušenje […]