Čovek obično odraste tako da se odupire autoritetu – rekao mi je jednom prilikom Slobodan Šnajder, kome je život protekao u uspešnom odupiranju, i koji napušta ovaj svet kao jedan od najvećih majstora pisane reči koga su njegove drame i romani učinili hrvatskim klasikom. I piscem koji je bio cenjen, nagrađivan i rado čitan u zemlji u kojoj je rođen. Preveden je na petnaestak jezika, a njegova najpoznatija drama Hrvatski Faust igrala se u Beogradu, Evropi, u gradovima bivše Jugoslavije, ali nikada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Anglista i filozof po obrazovanju, levičar po ubeđenju, bio je prinuđen da u vreme Tuđmanove vlasti napusti Hrvatsku. Živeo je kao veoma uvaženi emigrant u Nemačkoj, a poslednjih godina na jednom hrvatskom otoku i prema potrebi odlazio u Zagreb i dalje u Evropu.
Svoj poslednji roman Anđeo nestajanja radio je punih osam godina, objavila ga je hrvatska Fraktura, a Akademska knjiga je zaslužna za izdanje na srpskom jeziku. Baš kao što je objavila i njegov prethodni roman Doba mjedi koji je imao četiri izdanja u Hrvatskoj. Preveden je na petanestak jezika, a kritičari su u italijanskim, nemačkim, holandskim… novinama pisali da je to epski roman koji se nesumnjivo može smatrati remek-delom evropske književnosti.
Ovaj ugledni intelektualac je tokom decenija pisanja bio i kolumnista riječkog Novog lista, do trenutka kada ljudi na vlasti više nisu hteli da trpe njegove žaoke. Uglavnom nije bio u ljubavi ni s jednom vlašću. Samo kratko vreme, dok je premijer bio socijaldemokrata Ivica Račan, Šnajder je bio direktor respektabilnog Zagrebačkog kazališta mladih, ali je zbog repertoarske politike koju je zagovarao, morao da ode. U Evropi su ga hvalili kao prvorazrednog dramskog pisca, u Hrvatskoj, uz retke izuzetke, njegovi komadi se nisu igrali, i nije se žalio zbog toga.
Slobodan Šnajder je biološki potomak oca Đura Šnajdera, pesnika i književnika, i majke Zdenke koja je 1942. kao pripadnik narodnooslobodilačkog pokreta, jedva napunivši 18 godina, okusila zlodela u ustaškom logoru u Novoj Gradiški. Šnajder je umeo da kaže kako je i ‘divlji sin’ hrvatskog pisca Miroslava Krleže (1893-1981), što mi je pre dve godine ovako objasnio:
„Nezakonski sin jest ono neugodno iznenađenje koje iskrsne kad umre otac, pa još slavan i bogat, te takav sin prijavi svoje aspiracije na nasljedstvo. Nema, međutim, neke jagme oko nasljedstva Krležina. Anegdota veli da je jedan od najupornijih i najglasnijih u tom pitanju nasljedstva, a po Krležinoj smrti, bio njegov šofer. Divlji sin bio bi u ovom slučaju onaj kojega, kako to često biva, otac ne bi priznao. Ali kad više ništa u tom pitanju Krleža nije mogao, javili su se dakako šoferi. Mi, naime, danas živimo u jednoj zemlji, u njezinoj književnosti, kao da Miroslav Krleža nije napisao nijednu riječ. Ja sam se svojedobno sam prijavio da bih rado bio takav divlji sin. Račun ispao je kriv: Nema se tu što nasljediti. Moramo sve sami. Uvijek iznova. Uz golemo poštovanje prema bardu, ali iznova. Dobro znajući da ni mi sami nećemo ništa ostaviti. Ja imadem, uz troje pravih, već i divlje unuke.“
Ovaj ugledni intelektualac je tokom decenija pisanja bio i kolumnista riječkog Novog lista, do trenutka kada ljudi na vlasti više nisu hteli da trpe njegove žaoke. Uglavnom nije bio u ljubavi ni s jednom vlašću
Godine 1968. kao delegat Zagrebačkog sveučilišta, levičar Slobodan Šnajder je došao u Beograd da pozdravi studente. Pola veka kasnije mi je tim povodom objašnjavao:
„Jugoslaviju je u to vrijeme vodio čovjek golemog političkog instinkta – Titu je to priznavao čak i Đilas – te velikih zasluga za uspjeh jedine autentične revolucije na našem tlu. Danas, nakon rasapa njegova projekta, ja o Titu mislim bolje nego onda. Osobito mi se to objasnilo proučavanjem Titova otpora Staljinu. Da tog otpora nije bilo, mi bismo proveli mladost u sivom podneblju zemalja takozvane narodne demokracije, tojest zemalja sovjetskog lagera.”
Stareći, razvio je prezir prema političkoj klasi kao takvoj. Aludirajući da ta klasa u jugoslovenskom prostoru nekom nuždom preraste u ono što se kod Đilasa zove nova klasa, tojest nomenklatura: „Ako je kriterij valjanosti neke države u sreći njezinih građana, onda je te sreće u Jugoslaviji ipak bilo više nego danas. Nemajmo iluzija, doduše. Jugoslavija bila je daleko od idealne države, ali gledamo li danas unatrag, ovo što sam rekao čini se istinom većini onih koji su rođeni na ovom tlu.“
Šnajderova pozorišna drama Hrvatski Faust ostala je ‘tamni predmet žudnje hrvatskog malograđanstva’, neodigran u Hrvatskom narodnom kazalištu. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu je premijerno odigrana 1982. Nerado je govorio o toj neveseloj temi, ali sam ga u našem poslednjem razgovoru izmolila:
„Radi se o nečemu što je kao tabu nadživjelo rasap države i nastavilo trajati u drugoj, napravljenoj po suprotnoj ‘knjizi uputstava za korisnike’. Pa kako to? Ima u svemu tome nešto kuriozno, nešto skurilno-komično. Skurilno upućuje na nacerene lubanje. E pa, pokoj prahu svih njih!”
Snježana Banović je kao direktorka Drame HNK bila jedina koja je htela da se Hrvatski Faust postavi na scenu ovog pozorišta, ali je vrlo brzo otpuštena sa tog mesta i to upravo zbog jednog gostovanja u Beogradu koji je planirala.
Šnajderova pozorišna drama Hrvatski Faust ostala je ‘tamni predmet žudnje hrvatskog malograđanstva’, neodigran u Hrvatskom narodnom kazalištu. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu je premijerno odigrana 1982.
Kao što je Dablinov Aleksanderplac roman o Berlinu, tako je Šnajderov Anđeo nestajanja, svojevrsna oda rodnom Zagrebu kojeg više nema. Tamo, na srednjojadranskom otoku, u poslednje vreme dosta je čitao Kiša, a njegov veliki književni uzor je bio Rože Marten di Gar, zaboravljeni francuski nobelovac i njegova Porodica Tibo: „Tako bih htio pisati. Ne vjerujem da ću dospjeti.“
Kada sam ga u februaru 2024. zamolila da kaže šta mu je ostalo kao nasleđe od roditelja, dobila sam odgovor:
„Genetiku, dakako, ne biramo. Ja u tom smislu imam od oca Danajski dar: imam jedan gen koji uvijek zabrine kardiologe. Meni, crno na bijelo, piše da imam povećani rizik od infarkta. Moj je otac, točno u mojoj današnjoj dobi, umro od infarkta miokarda.”
Slobodana Šnajdera nije pokosio očev gen.
