Radio-televizija Srbije pustila je za vikend film Mali vojnici Bate Čengića iz 1967. Nakon Drugog svetskog rata, sin Nemca dolazi u dom u kome su ratna siročad, deca poginulih i nestalih partizana…
„Dugo se radio scenarij“, opisao mi je jednom pisac Mirko Kovač. „Batu Čengića upoznao sam nakon njegova kratkog dokumentarnog filma Ljudi bez lica, bio je to sjajan film iz zatvorskog života, pomicao je tabue, na rubu zabrane. Kasnije smo se stalno viđali, šezdesetih, u Kinoteci… On je u međuvremenu otišao u London gdje je proveo više od godine kao Šlesindžerov asistent. Našli smo se u Sarajevu kad se vratio, imao je tu priču, napisali smo sinopsis i sklopili ugovor sa Bosna filmom. Ne sjećam se kako je Čengić do nje došao, ali ja sam tražio da i Pekić radi sa mnom, tako da smo prvu verziju scenarija pisali u Stojčevcu, ispod Igmana, u raskošnom odmaralištu zatvorenog tipa, samo za komuniste. Kad su oni dolazili, Pekića i mene odmah bi smjestili s poslugom i šoferima, možete misliti kako su na nas gledali. Pekić je bio bivši zatvorenik, a oko mene su i prve knjige Gubilište trajale hajke. Verzija scenarija nije bila dobra, pa je Čengić pozvao u pomoć Žiku Pavlovića. Više od mjesec dana Žika i ja radili smo novu verziju u užasnom derutnom hotelu punom žohara na Ilidži. Poslije je Žika bio supervizor i ostao u projektu do kraja. Zajedno smo birali objekte. Ja sam inače u svim filmovima radio od početka do kraja, do montaže.“
