Nakon što je postigao uspeh s romantičnom pričom Uprkos svemu, prvom koju je uradio kao kompletan autor, Đordi Lafebre je želeo da se okuša u nečemu sasvim drugačijem. Tragao je za kreativnim izazovom te je umesto još jedne sentimentalne priče izabrao kriminalistički žanr jer ga je doživljavao kao izuzetno elastičnu formu kroz koju je mogao da govori o savremenom društvu. Iako nije znao ništa o žanru verovao je da mu upravo ta autsajderska pozicija nudi dovoljno stvaralačke slobode da priču o zločinu naseli savremenim likovima koji koriste humor i mentalne probleme u borbi protiv zločina.
Prvobitnu nameru da bude ličan i intiman Lafebre pokušava da realizuje kroz kreiranje junaka, muškarca njegovih godina, koji pati od depresije i čiji mu pesimizam, paradoksalno, pomaže da prepoznaje ljudske motive i rešava zločine. Ubrzo shvata da je ovaj koncept suviše mračan, te muškog junaka zamenjuje ženskim, mlađim, koji ima bipolarni poremećaj.
Zbog toga što nije želeo da mentalno zdravlje tretira potpuno proizvoljno, tokom priprema za rad na stripu Lafebre je čitao stručnu literaturu, razgovarao s psihijatrima, ali i s ljudima koji pate od bipolarnog poremećaja. Tako je „rođena“ Eva Rohas, glavna junakinja stripa Ja sam njihova ćutnja koju je u Srbiji, u prevodu Dejana Savića, objavila izdavačka kuća Najkula.
Ekstravagantna Eva je mlada doktorka psihijatrije kojoj je, zbog ekscentričnog ponašanja, oduzeta licenca i koja veoma malo spava, priča nepovezano, donosi brzoplete zaključke, slepo veruje sopstvenom sudu, potpuno je operisana od samokritike, izrazito je društvena, ali bez pravih prijatelja, ima neobuzdan libido i često spava sa potpunim neznancima oba pola.
Njeno mentalno stanje nije samo „fora“ koja joj pomaže da reši zločin već utiče i na način na koji je sama priča vizuelno predstavljena. Naime, Lafebre vešto koristi formu stripa da nevidljivo učini vidljivim tako da čitalac može da posmatra objektivni svet i Evinu subjektivnu percepciju realnosti. Zbog specifičnog psihičkog stanja Evi društvo prave tri duha njenih pretkinja, žena koje su prošle kroz sopstvene traume, i koje komentarišu njen život, svađaju se, daju joj savete i funkcionišu gotovo kao antički hor. Iako postoje samo u njenoj glavi, autor ih crta kao da su stvarno prisutne u kadru. Kako broj tri nije nasumice odabran već jasno povezan s tri veštice iz Magbeta i tri dobre vile iz Uspavane lepotice, tako je i njihovo prezime namerna istorijska referenca. „Rohas“ (Rojas), odnosno „crvene“, bio je naziv povezan sa ženama koje su se borile na republikanskoj strani tokom Španskog građanskog rata.
Glasovima ovih revolucionarki autor konfrotira čuvenu porodicu Monturos koja se obogatila kroz vinogradarski posao tokom Frankove diktature i čije privilegije, uticaj i moć nije moguće odvojiti od istorijskog fašističkog nasleđa.
Osim ćutnje predaka, Eva na vinogradarsko imanje donosi i duh moderne, glasne i kosmopolitske Barselone kome suprotstavlja konzervativnu moralnost ruralne Katalonije. I sama njena pojava, ponašanje, seksualnost, tetovaže i način govora predstavljaju gotovo fizički upad savremenog grada u izolovanu tradicionalnu zajednicu.
Javno čitanje testamenta koje baka Monturos organizuje za života neslavno je završeno ubistvom porodičnog pater familijasa Franseska. Kako bi pomogla svojoj prijateljici i pacijentkinji Penelopi, poslednjem izdanku moćne porodice, Eva pokreće sopstvenu haotičnu istragu. Očigledan je uticaj koje su Tarantinove Petparačke priče imale na Lafebrea jer radnju obeležavaju nelinearna struktura, dijalozi i moralna ambivalentnost likova, dok je kod konstrukcije i razrešenja zločina primetan uticaj Agate Kristi.
Zbog specifičnog psihičkog stanja, junakinji društvo prave duhovi njenih pretkinja, žena koje su prošle kroz sopstvene traume i koje komentarišu njen život gotovo kao antički hor
Lafebreov stil je na pola puta između realističnog i karikaturalnog. Likovi su dovoljno realistični da ih čitaoci dožive kao stvarne ljude, ali autor sebi daje slobodu da deformiše lice ili telo kada želi da naglasi neku emociju. Crtačka veština posebno dolazi do izražaja u govoru tela. Karakter lika ne određuju samo lice, frizura i odeća, već način na koji stoji, sedi, hoda ili zauzima prostor. Eva često izgleda kao da ju je nemoguće zadržati na jednom mestu. Naslanja se, saginje, izvija, gestikulira i stalno menja položaj. Lafebre crtež u potpunosti prilagođava glavnoj junakinji i ne pokušava da bude savršeno čist i uglađen, što je u skladu s impulsivnim i hiperaktivnim Evinim pokretima. I ostali likovi su prikazani kao da su uhvaćeni usred pokreta, te crtež odaje utisak zamrznute animacije.
Možda je najzanimljiviji način prikazivanja onoga što zapravo ne postoji. Kada se Eva iznervira njena glava se nalazi u plamenu, dok telefon gori u vatri ako je pun važnih notifikacija ili tokom bitnih poziva. Lafebre koristi sposobnost stripa da bez dodatnog objašnjavanja postavi stvarnost, metaforu, sećanje i subjektivni doživljaj u isti kadar.
Umesto crne, sive i prigušenih tonova, kakvi su primereni klasičnom kriminalističkom stripu, Lafebre koristi mediteransku paletu u kojoj danju dominiraju žuti, zeleni i narandžasti tonovi dok noćne scene teže ka ljubičastoj, indigu ili plavoj. Junaci mogu da sede na suncu, okruženi vinogradima i čašama penušavog vina, a da se, istovremeno, nalaze usred mučnog porodičnog sukoba. Raskorak između vedre mediteranske površine i mnogo mračnije priče koja se nalazi ispod nje jedan je od vizuelno najuspelijih aspekata albuma.
Tetovaže na Evinom telu pokazuju sa kolikom pažnjom prema detaljima Lefabre pristupa svom radu. Za neke tetovaže čitaoci dobijaju objašnjenje u kom su kontekstu nastale, dok značenje mnogih ostaje nepoznato. Ovako se suptilno objašnjava da je Eva imala život koji je mnogo kompleksniji nego što je prikazano, ali se nagoveste i najave nove avanture u kojima će poreklo tetovaža biti otkriveno.
I, zaista, iako je prvobitno zamišljena kao samostalni album, zbog velikog uspeha, usledio je i nastavak smešten u svet španskog fudbala, a autor nagoveštava da bi voleo da nastavi Evinu priču.
