Književnik Fulvio Tomica rođen je 1935. u zaseoku Juricani, u župi Materada, nedaleko od Umaga. Pio je životne sokove i mleko u prahu – naveo je pisac i prevodilac Milan Rakovac u predgovoru Boljeg života, nagrađenog 1977. prestižnom Stregom. U Trst se preselio kada mu je zavičaj pripao Jugoslaviji i objavio oko četrdeset zapaženih naslova, počevši sa dve trilogije. Istarskom, otvorenom prvencem Materada (1960), i autobiografskom, kojoj pripada Stablo snova (1969), upravo objavljeno u Gradskoj knjižnici Umag, u prevodu Lorene Monike Kmet. Životopisi navode da se pre tršćanske faze i saradnje sa radiom RAI bavio kinematografijom u Ljubljani, i da je u Beogradu studirao na Akademiji za pozorište. Proza što nam je tek stigla, vezana je i za naš grad, koliko god varljiva bila veza fikcije i stvarnosti.
U roman-memoarima Vrijeme koje se udaljava, Mirko Kovač pripoveda o glumcu, scenaristi i reditelju Branimiru Toriju Jankoviću i Fulviju Tomici, cimerima u podstanarskoj sobi. Saznajemo da je Tori studirao glumu, Fulvio režiju. Svedoči da su bili nerazdvojni: „Kada je Torijev otac, prosvjetar, doselio u Beograd i dobio stan na Banovu brdu, Tori nije htio s roditeljima i braćom ako ne prihvate i Fulvija, pa su i nadalje ostali cimeri, još prisniji; dijelili su dječiju sobicu i bili jednako obasipani roditeljskom brigom. Te godine Fulviju je umro otac, bio je izbjeglica u Trstu, čovjek u dobrim godinama; ’pogodilo ga srce’, tako se govorilo kada netko umre od infarkta, kao da je srce neko zalutalo đule u nama.“
Znao je koliko otac pati za izgubljenim zavičajem. Rodno selo župe Materada u Istri osnovali su Tomicini preci. Nakon očeve smrti, mučili su ga snovi, teške noćne more. „Često bi se izgubio u nekom dijelu grada, ili bi odlutao do katoličke crkve Svetog Ćirila i Metodija na Banovu brdu i noću kucao na vrata kao da je crkva dom u koji se može ući u svako doba dana“, upamtio je Kovač. „Kasnije, kada je postao veliki talijanski pisac, izjavio je u jednom intervjuu da se tada bojao ludila, ali ga je spasio veliki prijatelj i cimer Tori J. koji mu je savjetovao da zapisuje svoje snove i tako se oslobađa te more. Poslušao ga je, a ono ponajbolje iz tih zapisa našlo se u knjizi Stablo snova.“
Sve je to potvrdio 1982, gostujući u emisiji Učesnik i svedok na Televiziji Beograd. Lika Lukić je razgovarala sa njim na italijanskom, a on bi katkad ponešto rekao na savršenom hrvatskom, čak ulicu i kućni broj iznajmljene studentske sobe. Živelo se u posleratnoj bedi, ali ne zaboravlja koliko su za njega bili važni profesori na Akademiji. Josip (kazaće: „Joca“) Kulundžić, Dušan Matić i Miša Đurić „sa cilindrom“. Desilo se da je bio nepažljiv na času i da mu je Đurić saopštio da bi sa takvim ponašanjem trebalo da klasira krompir u Pančevu.
Mirko je isto, sa drugim studentima, u kriznim životnim situacijama svog mentora, slušao predavanja i polagao ispite kraj Kulundžićeve bolesničke postelje. „Legni na mene“, kazao mu je jedared profesor. „Želim osjetiti težinu zemlje koja će me uskoro prekriti. Molim te, navali se svom težinom. Prignječi me. Neka sve bude kao u grobu.“
Za Tomicu je, ispričaće u TV programu, dostupnom na Jutjubu, dolazak u glavni grad značio otkriće drugačije Jugoslavije od one kakvu su gledali sa granice. Primili su ga „bratski“, povremeno oslovljavalii sa Talijan, zapažali garderobu iz Trsta. Značajni su – ističe – bili odlasci u Beogradsko dramsko pozorište pedesetih, postavke komada Tenesija Vilijamsa ili Artura Milera. Adaptacije Dostojevskog – rotirajuća scena – gestikuliraće – u očito nezaboravnom rediteljskom rešenju. Klasici u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.
Iz automobila u pokretu pokazaće autorki razgovora prozor iza kog je rođen, celo mesto, pa i način na koji piše. Moja književna ljeta (2009), sa odabranim publicističkim tekstovima, minuciozno razlažu pomenuti proces. Rukopisi su nastajali sitnim slovima, nalik šiframa, da bi potom, uz pomoć lupe, kada stekne sigurnost i „prestane da se skriva“ prepisao prethodno „nažvrljano grozničavom rukom“. Pominje komade papira u Beogradu: da bi podneo udare očeve smrti, krivicu i teskobu, posavetovan je da beleži snove.
Uprkos, Materadu je završio za dvadeset četiri dana, u roditeljskoj sobi, na pisaćoj mašini dobijenoj od bratovog prijatelja, držeći je te 1958. na goloj prozorskoj dasci, „na koju se otac bio naslonio nekoliko trenutaka pre nego što je izdahnuo“.
Oniričke pripovesti, skicirane izjutra, ostale su važne. Nije bio zalud savet cimera. U formi dnevnika, zatvaraju i Stablo snova i Grešne odnose (1992).
Grešni odnosi, na čijoj 49. stranici podvlačimo rečenicu: „Nevrijeme se obrušilo kao u ljubavnim romanima…“, i onu sa 343: „Izvukao sam se iz sna kao vadičepom“ – nagoveštavaju u Stablu otvorenu „škrinju zabilježenih snova“, „krajolik snova za koji se činilo da se nikad neće iscrpiti“.
„Fulvio je pohađao odličnu klasičnu gimnaziju (talijansku) u Kopru. Poslije 1945. imali su predmet slovenski jezik i književnost”, priča nam dr sc. Sanja Roić, talijanistkinja i germanistkinja, profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Autorka sadržajnih pogovora za pomenuta izdanja umaške biblioteke objašnjava da je Tomica krenuo da sarađuje u lokalnim novinama i na radiju: „Neka vrsta mentora i starijeg prijatelja bio mu je Mario Faneli – u knjizi Stablo snova lik se zove Ivo Lukezi.“
Istorijski događaji ulaze tiho u prozu, ali prave ogromne potrese. „Dogodio se slučaj Đilas, njih dvojica nisu bili ‘dovoljno budni’, pa Lukezi mora napustiti novine i početi raditi u banci, a mladi Fulvio dobiva mogućnost da iskoristi stipendiju i ode studirati.“ Sam će podvući da je odabrao najudaljeniji grad: „Sjeda u Orijent ekspres. Kasnije se ispostavilo da je bio na romanistici – tad su bili počeci talijanistike… Sjećala ga se i Ružica Sokić. Stanovao je u kvartu Crveni krst, imali smo i sliku te kuće, mala jednokatnica smeđe fasade.“
Interesujemo se gde još ima Beograda, vadeći našu skromniju mapu. U Ljetu nalazimo kolumnu o studentskim protestima devedesetih. U Miriaminom gradu (1972) u magnovenju vidimo sobu hotela Moskva. Neodoljivo je poređenje iz Prijateljstva (1980): „Ušao sam sigurnim korakom, kao da ulazim u kakvu beogradsku ili ljubljansku galeriju gdje sam slovio kao dobar scenarist.“
„U Stablu snova, knjizi za koju je njegova supruga Laura rekla da ju je smatrao posebno važnom – nastavlja se na priču o djetinjstvu u selu Juricani (Peto godišnje doba; 1965) – mladi Stefano odlazi u Beograd i toj epizodi je posvećeno cijelo poglavlje“, ne prekida niz naša sagovornica. „Naravno, ima u njemu i bizarnosti, gotovo nadrealnih momenata, svijet koji opisuje nije nimalo prijateljski, ni vedar. Stefano nosi teret krivnje zbog očeve smrti i posljednji dio je posvećen snovima. Postepeno ga oslobađaju strašnog tereta. Rekao je za novine da je Frojda čitao još u koparskoj gimnaziji, a ja sam u pogovoru dala još jednu pretpostavku.“
Pretpostavku će otkriti čitalac! Vezana je za uvodne citate iz Vergilijeve Enejide. Ne treba ovde skrajnuti ni pripovedačevog tasta doktora Koena i njegovo rvanje s psihoanalizom, pa gledanje televizora, zbog čega se u kući kasnije večeralo „kao kod ljudi naviknutih na pozorište“.
Sanja Roić skreće nam pažnju da o Beogradu fabulira i u priči Inicijacijska zima u zbirci pripovedaka Kuća s bademom. „O Beogradu i Novom Sadu u Nel chiaro della notte (U noćnoj svjetlosti, štampanoj 1999, proleća piščeve smrti), u prvom dijelu naslovljenom ‘Trio Mystic’.“
Ipak, ne dozvoljavamo da nas biografija odvuče na pogrešan put. Stigavši u Beograd, kod gazdarice i njene ćerke sa čudnim noćnim navikama, Stefano studira romanistiku, prethodno boravi u hotelu Moskva, pokušava da se stopi s gomilom. Prepoznajemo tog flanera svojstvenog poetici što nalik sceni iz romana Prijateljstvo „tumara gradom u tijesnoj koži pomorca koji se tek iskrcao“.
Stablo snova, pre naše epizode, roman je o odrastanju i školovanju u bogoslovskim zavodima u pograničnim gradovima Kopra i Gorice. Posle odustajanja od verskih internata, dečaka u suzama čeka otac, pa nestanak te figure lomi strukturu na dva dela, premda su glave drugačije odvojene. Usamljen stupa u svet odraslih, bez tršćanskog rukohvata na ulici u slučaju bure.
Naposletku, kakav je Beograd između tih korica? I „apsolutni stranac“ u njemu?
Ide prema Slaviji, na Terazije, dok koraci tonu u sneg, „slijedeći brazde trolejbusa i zaprežnih kola s drvima“. Pogled iz Orijent ekspresa: „Na obzoru su se pojavljivale žute vode Dunava presijecane vodom Save u dubini pod turskom tvrđavom i malo-pomalo preda mnom se otkrio cijeli bijeli grad. Putnici su ustajali, jedan je, zanesen iza mojih leđa, promrmljao: Beograde, lijepi Beograde!“
Računa: stupa u prestonicu sa više nego dvostruko više stanovnika od Trsta. Čuje kolportere, prodavce semenki, zahvata ga „jak miris pečenih paprika“. Iza užurbanosti otkriva izvesnu tromost. Doživljava jezičku epifaniju u pozorištu mladih na Krstu.
„Čekao sam večer kad se s Dunava dizala svježina, a grad se umirio opustjevši, dok se središte Terazija, oko hotela pretvarao u iznajmljenu modnu pistu stranaca.“
Očeva smrt ne da mu mira, vidi ga u snu, više puta za dvadeset četiri sata.
Preko celog tog sveta prevučen je zastor fikcije – izmenjeno je i ime filma snimanog u Sloveniji – međutim postoji scena ponovljena u autobiografskim zapisima, u razgovoru sa Likom Lukić, u toj fikciji. Božić proveden u Beogradu.
Ne znajući više gde će, Stefano se seti katoličke crkve u Makedonskoj ulici. Nefikcijski temelj za tu scenu prenosimo iz teksta uvrštenog u Moja književna ljeta: „Naš katolički Božić pao je tada u radni dan, niko ga nije obilježio. No ja sam se toga dana trgnuo iz svoje tromosti, prouzročene snježnom vijavicom koja je opustošila ulice. Izašao sam u kasno jutro i kao mjesečar, presijecajući ulice i prelazeći trgove, slijedio put koji mi se iscrtao u svijesti prema sjećanju na crkvicu drugačijega obreda koju sam primijetio u Makedonskoj ulici, u blizini radiostanice. Bilo je to moje sklanjanje pred masom, i samim krugom prijatelja i poznanika kako bih slijedio tragove svoga čopora, svoje skupine sigurne pripadnosti, premda sam se tada očitovao kao ateist. I našao sam se među svojim sudrugovima kulturne i građanske tradicije, zastupljene ponajviše visokim predstavnicima i osobljem zapadnih ambasada. Služio je francuski svećenik i zahvaljujući njegovim riječima i njegovim pokretima, proslavio sam svoj najogoljeniji, najhladniji i najintimniji Božić: prvi što sam ga svjesno htio.“
Događaj priziva kolona demonstranata iz devedesetih: pokušava da na TV ekranu među starijima vidi poneko lice prijatelja, fakultetskog kolege.
