Rođenjem Pljevljak, osećanjem Sarajlija, Bogdan Tanjević nesumnjivo je jedan od simbola jugoslovenske košarke. U vreme kada je naš region – premda bi se naš sagovornik naljutio zbog izbora ove reči, koju, kao i frazu „Zapadni Balkan“, smatra posprdnim nazivom koji su dodelili drugi, moćniji – beležio istorijske uspehe, pa i malo nakon njega, Tanjević je demonstrirao da košarka nije puka mehanika, no i nešto pomalo nezahvatljivo. Dvostruki prvak SFRJ s KK Bosna, koju je popeo i na krov Evrope 1979. godine, prvak krnje Jugoslavije s podgoričkom Budućnošću, s kojom je osvojio i nacionalni kup, trofeje je osvajao i u Italiji i Francuskoj. Kao selektor reprezentacije SFRJ domogao se srebra na Evropskom prvenstvu 1981. godine, zlato je sedamnaest godina kasnije osvojio s Italijom, a bio je i drugi na svetu s reprezentacijom Turske, na prvenstvu 2010. godine. Dugo već živi u Trstu, gradu koji je u doba negdašnje Jugoslavije doživljen kao „naš“, a nepravedno tuđi…
„Živjeli smo pod parolom ’Trst je naš, a Goriciju bomo kupili‘. Ali ovo je previše internacionalan grad da bi bio ičiji. Kad pogledaš telefonski imenik, zatekneš nevjerovatan zbir čudesnih imena i prezimena. Trst je svoj, dijelom i jer je Italija dugo zaboravljala da postoji. Italijani se njime tek u posljednjih desetak godina oduševljavaju, a Jugosloveni su mnogo ranije znali koliko je lijep. Imao je specifičan položaj do raspada SFRJ, bio je posljednja stanica prema tobože Gvozdenoj zavjesi, slijepo crijevo, barijera prema nama, takozvanim komunistima. A koliki smo bili komunisti vidjelo se devedesetih. U Trstu je, tek se 1990. saznalo, bio i jedan od centara operacije Gladio, koja je, kao i drugdje u zapadnoj Evropi, gdje su sve same demokrate, trebalo da aktivira naoružane fašiste u slučaju da i njima komunisti dođu na vlast“, kaže Tanjević za Radar.
Više je Jugoslovena dolazilo u šoping nego Italijana turistički?
Apsolutno. Turizam je od prošle godine, koja je isto bilježila rast, u međuvremenu narastao za 15,8 odsto. Nisu to samo stranci ili naši ljudi koji liječe nostalgiju. Nekada je to za nas bio Zapad, koka-kola, kapućino, farmerke… Do 1973. godine i velike krize, Jugosloveni su ovdje ostavljali po 500 miliona ondašnjih dolara godišnje. A kupovali smo najjeftiniju robu koja se preprodavala po deset puta većoj cijeni. Sašiju ti farmerke na jugu za 10.000 lira, a ovdje ti ih zavaljaju za 100.000, iz ruke u ruku. I kad je nastupilo ratno vrijeme, sva antipatija građana Trsta prema nama, koji smo dotad s najlon kesama čekali otvaranje prodavnica, isparila je, a umjesto nje nadošla je empatija prema izbjeglicama. Svjedok sam tome. U smještanju porodica naročito su pomogli tršćanski Slovenci. Grad se tad ponio gospodski. Sad je nova faza njegovog života. Recimo, zbog restrikcija pristajanja u Veneciji, mnogi veliki kruzeri stignu ovdje, pa se ljudi onda autobusima voze u Veneciju.
Danas na prostoru SFRJ imamo slavljenje dva fašistička pokreta, imamo doktore nauka koji izmišljaju neke nove istorije, tvrdnje da smo narod najstariji
Pojedini srpski političari su vam komšije, ali i reditelj Goran Marković…
On je najpoznatiji, ima ih još. Tu je i Ratko Rudić, vjerovatno najbolji trener u istoriji vaterpola, veoma fin čovjek. Nisu oni ovdje stalno. U posljednjih pet do deset godina, u Trstu je prodato više od 4.500 stanova ljudima sa strane, a najvećim dijelom ljudima iz Jugoslavije. Ponajprije Beograđanima, ali i drugima. Ima i Mađara, Austrijanaca… kao što rekoh, grad je internacionalan.
Privatizacija nije rešenje
Na predstojeće Evropsko prvenstvo plasirale su se Srbija, BiH, Crna Gora i Slovenija. Mnogi predviđaju veliki uspeh srpskoj reprezentaciji. Kakva su vaša očekivanja?
Objektivno, Srbija drži barjak nekadašnje jugoslovenske košarke i podsjeća evropsku javnost da smo je na ovom kontinentu ipak mi izmislili. Srbiji mogu parirati Španija, Francuska i Njemačka, ali favorit je. Uostalom, u Pešićevim je rukama, a njegov način rada je dobro poznat. Taj tim je lijep primjer kako staro vino u novim bocama i dalje odlično funkcioniše. Veoma je važno ko i kako komanduje, nemojmo se lagati. Ja sam na kraju ovog hodanja po dunjaluku i oduvijek sam govorio – ako imaš trenera, imaš tim, a ako nemaš trenera, džaba ti i dvanaest Džordana. Ali kad ih naštimaš da zajedno pjevaju, onda tek vidiš značaj istinski presudnih igrača kakav je Jokić, koji je u svakoj ekipi u kojoj igra plejmejker. Slovenija ima manje šanse, iako je 2017. bila prvak Evrope. Dončić bez unutrašnje jake formacije ispod koša nije i ne može da bude dovoljan za kontinuirane dobre partije. Bosna i Crna Gora su u grupi onih, što bi rekli u Zagrebu, „sretnih kaj su uopće tu“. Bosanci su nešto lošije prošli na žrijebu. I jedni i drugi će se boriti za plasman u prve četiri ekipe u grupi. Igraće za produžetak nade, ali to je život. Na EP 1999. godine, od 16 timova, šest je bilo iz bivše Jugoslavije i to je bio rekord. Spalo se na četiri, što svjedoči o snazi košarke na ovom našem Zapadnom Balkanu, kako nas zovu.
Srbija drži barjak nekadašnje jugoslovenske košarke i podseća evropsku javnost da smo je na ovom kontinentu ipak mi izmislili
Da li bi na predstojećim OI reprezentacija SFRJ pobedila „drim tim“, ili je fizički aspekt sporta prosto previše bitan?
Ekstremno je važan, ali pogledajte igru Jokića. Jedan američki novinar ga je opisao kao „vreću masti koja ne može naskočiti na pločnik“, a kamoli skočiti u borbi za loptu. Dakle, čak se i razlika u atleticizmu može nadomjestiti. Prije trideset godina, „drim tim“ bio bi izraziti favorit. Približili smo im se, makar u grupi od stotinu najboljih igrača, a kamoli dvanaest. Bila bi neizvjesna utakmica.
Dok jedni jugoslovenski giganti propadaju (Cibona, Jugoplastika, Bosna), Crvena zvezda i Partizan imaju respektabilnu poziciju u Evropi, ali po cenu velikih ulaganja države. Kako vidite ovaj raskorak, ima li trećeg puta za spas klupske košarke?
Privatizacija svakako nije rješenje. Ne postoji grupa ljudi koji su makli velike pare, koji bi uložili 20-30 miliona evra u biznis koji im te novce ne može povratiti. O zaradi da i ne govorim. Gledanost košarke u Evropi je zanemarljiva. Pik je, recimo, u Španiji, gdje do četiri miliona ljudi sjedne pred TV. Ni NBA ne bi živjela da nema tolikih prihoda od reklama, prodaje televizijskih prava i sličnog. A ti ljudi, koji bi mogli uložiti u košarku, bili su pametni i snalažljivi da do novca uopšte dođu, i sigurno ga ne bi dali za nešto neisplativo. Mada ih ja, onako, iz kafane, savjetujem da tajno daju klubovima po jedno petnaestak miliona kako bi zamarinjali svijet da slučajno ne vidi kako svakodnevno živi. Vazda je bilo – zavadi, pa vladaj, pomoću hljeba i igara. Moji Bosanci po mjesec dana žive od utakmice reprezentacije. Negdje se mora naplatiti želja za uspjehom, ljubav prema nečemu, negdje se zasluga mora ostvariti. Neki kažu – iracionalna stvar, ali duboko ljudska, podsvjesna. Vjerujem da na našem podneblju nema boljeg rješenja od onog koji sprovodi Srbija, iz perspektive interesa klubova. Navijam i za Zvezdu i za Partizan kada igraju u Evroligi. U Hrvatskoj tako nešto nije ni bilo moguće zbog striktnijih pravila, evropskih, i trenda da se sve živo i mrtvo privatizuje, koji uvijek dolazi odozgo. Uskoro ćemo i vodu i zrak privatizovati, zašto bi problem bili košarkaški klubovi? Uz to, i ovo je važno, u Srbiji se košarkaški najbolje radi. Ne govorim samo o trenerima koje vidimo u novinama, ili o klubovima koji se zasnivaju na omladini poput Mege ili FMP-a, nego o radu s najmlađima. Vidio sam 2005. trening drugog tima Partizanovih kadeta, a njihovi treneri već su imali tikove, od želje, od snova da se uspije.
U trenerskom smislu, književnost, koju sam studirao je imala veliku ulogu, jer pomaže da navodiš druge da misle sinhronizovano. Ja sam pre Duška Vujoševića igračima servirao knjige
U jednom intervjuu ste rekli da je košarka pitanje odnosa između igre i pravila koje diktira trener, odnos sadržaja i forme. Da li je za vas košarka i stvar estetike?
Kako nije! Što bi rekao moj prijatelj Božo Koprivica, i stid je pitanje estetike, što će reći, sve je pitanje estetike. Nema trenera na svijetu koji je postigao uspjeh, a koji nije bio komandant svih sfera života svojih igrača. Evo, na primjer, Greg Popovič, koji je nedavno objavio povlačenje iz trenerskog posla. Čovjek je s ne naročito kvalitetnim igračima u Americi ostvario najviše domete. Ali on je pronicljiv tip, obrazovan, počeo je kao pomoćnik, pa generalni menadžer, pa je vidio da za trenere ima ljevake, pa je odlučio sam da se u tome oproba, i eto ga, zauvijek u istoriji. Ali bio je čvrste ruke, vrstan psiholog, strateški i taktički potkovan. Često tim poredim sa simfonijskim orkestrom, u kome se zvuk roga ne čuje deset minuta, ali kada se pojavi, uveže sve elemente kompozicije u cjelinu i da im razriješenje. I, eto, vratismo se na estetiku. Vi dok ste gledali Mirzu Delibašića ili Sija Nikolića, morali ste da razmišljate o eleganciji, kako njihovoj, tako i igre. Inače, polagao sam ispit iz estetike koji se slušao šest semestara…
Iz patnje nastaje umjetnost
Tako je, studirali ste svetsku književnost…
Jeste, došao ja u Beograd, seljak iz Sarajeva, i dešperatno tražim gdje je to moja svjetska književnost, koju je upisivalo po tridesetoro studenata godišnje, i nađem je u Takovskoj. Tokom potrage sam upoznao Ibrahima Hadžića, književnika i dugogodišnjeg urednika Školskog programa Televizije Beograd, koji će biti i ostati moj veliki prijatelj.
I danas je blago rečeno neobično da sportista studira, a kamoli književnost, sigurno je bilo i tada. Šta ste crpeli iz košarke, a šta iz književnosti?
I dok sam bio igrač, bio sam trener, što mi se naročito pojasnilo kad sam upao u trans s Bosnom. Kao da si kanap rastegao između dva broda i da sad po njemu koračaš. Zaista, nalik transu. Književnost naliči na to, jer moraš razumijevati ono što čitaš. To su neki drugi ljudi, osjećanje za ljepotu, tuđe sudbine, razumijevanje drugog, razvijanje empatije. Izlaziš iz svoje kože. U trenerskom smislu, književnost je imala veliku ulogu, jer pomaže da navodiš druge da misle sinhronizovano. Ja sam prije Duška igračima servirao knjige, još početkom sedamdesetih, i ne upecaju se svi. Ali onima koji su imali senzibilitet, taj čin uvođenja u književnost mnogo je značio.
Nema više podele na bogate i siromašne, već na prebogate i presiromašne. Finansijska kriza 2008. godine bila je tek proba propasti sveta
Vaš KK Bosna je javnost zvala „studenti“. Preuzeli ste ih u Drugoj ligi 1971, a osam godina kasnije ste s njima pokorili Evropu. Da li je taj „hod po kanapu“ uporediv s usponom SFRJ od jedne u ratu razvaljene zemlje do dosezanja respektabilne pozicije u međunarodnim okvirima?
Kao što je uspon KK Bosne u tom trenutku bio najviša tačka jugoslovenske košarke, tako je poslijeratni uspon Jugoslavije bio najviša tačka svih naših naroda i narodnosti, sve do Titove smrti. Svi pošteni to mogu da smatraju Periklovim dobom. Pogledajte tadašnju muzičku scenu, ili „prašku školu“ u kinematografiji i uplive novog talasa. Možda je JDP bilo simbol jugoslovenskog pozorišta, ali je pravi dokaz visina bio Atelje 212. Ni svjesni nismo kulturnih postignuća, posve nerezonskih s obzirom na ekonomsku snagu države. Taj koncentrat bistrine, inspiracije i talenta naših prostora bio je pravo čudo. Tad smo najmanje bili provincija. I taman smo bili izišli iz seljaštva, iz „druge lige“, i evo nas gdje smo svi sada, vratismo se u to. Megatrend i Pravni nisu mogli postojati u isto vrijeme, a kamoli da ih se stavlja u istu ravan.
Jugoslovenski prostor prethodio je jugoslovenskoj državi. Da li ga je nadživeo? Hoće li Dubravka Ugrešić, Mirko Kovač i Filip David, recimo, poništiti sve zasluge Tuđmana, Miloševića i drugih?
Već jesu. Ne samo u sferi visoke kulture ili pop-kulture. Pa i to masovno stradanje devedesetih, taj sram Božji, dokazao je staru tvrdnju da iz patnje neminovno mora nastati umjetnost. Ima sjajnih mladih pisaca i spisateljica o kojima će se tek govoriti, i to u istim registrima u kojima se govori o najvećim imenima nekadašnjeg zajedničkog političkog prostora. I senzibilni u svim državama nastalim raspadom nekadašnje će čitati svakog od tih ljudi. Već to je pobjeda.
Nisu slučajno najviše u ratu stradali gradovi koji su bili Jugoslavija u malom, a to su Vukovar, Mostar i Sarajevo
Mnoge Sarajlije dale su različita, ponekad nepomiriva viđenja devedesetih – imamo Neleta Karajlića i Emira Kusturicu, imamo nedavno preminulog Josipa Pejakovića, ali imamo i Abdulaha Sidrana, Emira Hadžihafizbegovića… kako to tumačite?
Tumačenja neka bude koliko god, istina je jedna i ne možemo je prevariti. Danas na prostoru SFRJ imamo slavljenje dva fašistička pokreta, imamo doktore nauka koji izmišljaju neke nove istorije, imamo tvrdnje da smo narod najstariji… da ne govorim o glupostima koje se zapate po društvenim mrežama. Ja sam Sarajlija i bez ostatka stojim na strani onih koji su devedesete vidjeli na sarajevski način. U stvari, čitava intencija tih hajvana i avetinja – Crnogorci uvijek daju veću težinu riječima – koji su povukli nepismene i uplašene, bila je da poraze ideju jugoslovenstva. Da je zatru, da unište svako sjećanje na zajednicu, svaku mogućnost budućnosti koja bi podrazumijevala zajednički život. To je apsolutni grijeh koji će trajati još dvjesta godina. I nisu slučajno najviše u ratu stradali gradovi koji su bili Jugoslavija u malom, a to su Vukovar, Mostar i Sarajevo. Druga njihova namjera bila je pljačka. Danas su glavni stub ekonomije barovi, šoping molovi i kladionice, a njihove gazde su milioneri i milijarderi. Baš su lijepo za sebe sve to napravili, ljepše ne može.
Mladima treba vjerovati
I to dok se godinu za godinom obeležavaju godišnjice stradanja… jesu li one novi izvori problema? Krajem godine će trideseta godišnjica od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a budućnost te države deluje sve neizvesnije, naročito posle presude Dodiku…
Sve mi zemlje danas djeluju gore nego 1997. godine, osim Srbije, kojoj je razdjelnica 2003. i ubistvo Zorana Đinđića. To je bio fantastični pametnjaković, vrstan govornik, koji bi Srbiju sigurno bolje vodio nego oni poslije njega. Svugdje se vidi nazadak, ne napredak. I u Hrvatskoj, koja je iskoristila priliku da se učlani u EU, a koja je za klasu bolje izgledala čak i dok ih je vodio Sanader, o Jadranki Kosor da i ne govorim. Bosne što se tiče, njena budućnost je upitna, jer je vode vođe tri takozvana naroda koji bi najsretniji bili da se to sve razbuca. Onda lijepo imaš svoje malo parče, ali imaš svoje pravosuđe, svoju policiju, i jedino bi onda možda bio mir. Ali to nije suživot.
Neko ko komanduje planetom je čitao čikašku školu ekonomije i Miltona Fridmana i rekao je da je najbolje biti alav, a mi smo samo poslušali
Studentska pobuna u Srbiji pomalo nalikuje na 1968, jer zahteva drugačiji svet, ali na osnovu drugačijeg viđenja sveta i problema. Kako vam ona izgleda s dvostrukom distancom – vremenskom i prostornom?
Te 1968. godine bio sam učesnik na protestima, ali onaj buržoaski, jer nisam živio u studentskom domu, već sam dolazio na Studentski trg i zahtijevao Crveni univerzitet „Karl Marks“. To je bio, do ovog, posljednji dašak onog vjetra koji je opisao nedavno preminuli Stefan Hesel u knjižici Pobunite se. Uslijedile su decenije svjetske alavosti koju ne diktiramo mi. Neko ko komanduje planetom je čitao čikašku školu ekonomije i Miltona Fridmana i rekao je da je najbolje biti alav, a mi smo samo poslušali. I sad više o zapostavljenima, filmove ne snimamo samo mi, već i Amerikanci. Imaš ostvarenje Nomadland o autsajderima, ali ne crnim, što je skontano, nego o bijelcima. U SAD 67 odsto ljudi živi od plate do plate, bez garancije, četiri sedmice mjesečno, i ako nemaš da platiš dažbine, uzmu ti televizor, pa kuću, pa nadalje. Ako je američki san, koji je objektivno postojao – uostalom, mnogi su s naših podneblja tamo otišli i nekako nešto napravili, odškolovali su djecu, ako ništa drugo – propao i pretvorio se u travestiju, mjesta za nadu je malo.
Podjele više nisu na bogate i siromašne, no su na prebogate i presiromašne. Finansijska kriza 2008. godine bila je tek proba propasti svijeta. A geopolitika samo prati te taktove. I u svemu tome se dese studenti u Srbiji. S petnaest sam godina pozvan u prvi tim i taj sam poziv opravdao. Dvije godine kasnije sam komandovao igrom. Sa devetnaest sam na utakmici otvaranja prvenstva, na kojoj je Korać dao trinaest poena, ja ubacio 27. Hoću reći, znam da mladima treba vjerovati, jer jedino još oni razmišljaju pošteno. Od cilja do cilja. Znate kako kaže Altan, čuveni italijanski karikaturista, u jednom svom radu u Republici? Sjedi neki tip velikoga nosa, vrti palčevima i misli se: „Zamisli, svi se rodimo pošteni, a na kraju preuzmemo odgovornost za svoje postupke!“Fantastična karikatura! Život te natjera da sve što imaš svakome priznaš, samo da preživiš. Rekao sam već, istina je jedna. Ali mladost se mora potvrditi u igri, na terenu, kroz ponavljanje.
Osnovni mit druge Jugoslavije bilo je bratstvo i jedinstvo, i nažalost se raspao kako se raspao. Na nedavnoj televizijskoj anketi, mnogi mladi u Srbiji nisu znali šta znači skraćenica SFRJ. Koji je njihov mit, koji je njihov horizont očekivanja?
Već smo pričali kakav su svijet naslijedili, a kuda će se kretati, ostaje da vidimo. Po meni, izbor mora biti u smjeru zapadnog načina uređenja država. Imam mnogo primjedaba na njihove politike, od ekonomskih nadalje, ali kada Toma Piketi kaže da „sanja demokratski socijalizam“, on nas zapravo podsjeća da sve ovo može i mora mnogo bolje. Jasno je da postoji dovoljno bogatstva na svijetu da bi ga njegova puka preraspodjela mogla spasiti, učiniti ga ponovo mogućim. Za početak, mogućnost ratova smanjila bi se za devedeset odsto. Onda bi i raspodjela vlasti na tri grane imala mnogo više smisla i održivosti. Ako lopatama kradeš pare poreskih obveznika, slijedi ti pravda, a ona ni u Italiji nije rezervisana za one najveće lopove. Nasuprot tome imate kineski način mišljenja, koji oni zovu po dinastiji Han, koji ih je odveo u 22. vijek. Mi, u Evropi, sad se batrgamo na prelazu iz 19. u 20, a moram da se pohvalim da sam još 1978. godine, nakon boravka u Pekingu, gdje su kuće još bile od ćerpiča, to shvatio. Tad sam supruzi Jasni rekao: „Djeca će nam učiti kineski, vidjećeš.“
