U roku od samo nekoliko meseci međunarodna uloga i globalni status Sjedinjenih Država prošli su kroz duboku transformaciju. Od početka drugog mandata predsednika Donalda Trampa, zemlja koju je bivša državna sekretarka Medlin Olbrajt jednom opisala kao „neophodnu naciju“, ključnu za održanje na pravilima utemeljenog međunarodnog poretka, velikom brzinom mutirala je u ekstraktivnu supersilu. Umesto da brani stabilnost i integritet globalnog sistema, američka spoljna politika sada je, reklo bi se, fokusirana na ekstrakciju resursa kako od rivala tako i od saveznika, služeći se pritom – i zloupotrebljavajući ih – svim političkim, ekonomskim, diplomatskim i vojnim sredstvima koja su Trampovoj administraciji na raspolaganju.
U knjizi Zašto narodi propadaju iz 2012, njeni autori i dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju Daron Asemoglu i Džejms Robinson ekstraktivne institucije definišu kao one „osmišljene za ekstrakciju prihoda i bogatstva iz jednog segmenta dela društva u korist nekog drugog njegovog segmenta“. Sledstveno tome, ekstraktivna supersila nastoji da prihode i bogatstvo ostatka sveta preusmeri ka svojim građanima – ili, u slučaju Trampove Amerike, ka jednom segmentu američkog društva: onima najprivilegovanijima i s najboljim političkim vezama.
Trampova administracija veponizuje duboko ukorenjene resantimane, ponajviše uverenje da su druge zemlje decenijama eksploatisale SAD i da sada te percipirane nepravde moraju biti ispravljene. ekonomista Ričard Boldvin ovo klupko resantimana naziva „doktrinom ozlojeđenosti“
Da bi opravdala svoje politike, Trampova administracija veponizuje duboko ukorenjene resantimane, ponajviše uverenje da su druge zemlje decenijama eksploatisale Sjedinjene Države i da sada te percipirane nepravde moraju biti ispravljene. U nedavno objavljenoj knjizi The Great Trade Hack, ekonomista Ričard Boldvin ovo klupko resantimana naziva „doktrinom ozlojeđenosti“. Trampova objava na „dan oslobođenja“, 2. aprila, kojom je označen početak trgovinskog rata protiv ostatka sveta, nudi upečatljiv primer za to: „Decenijama su našu zemlju pljačkale, njom harale i od nje otimale nacije u njenoj neposrednoj blizini i one dalje od nje, kako prijatelji, tako i neprijatelji. Američki radnici u čeličanama i autoindustriji, farmeri i kvalifikovane zanatlije (…) zbog toga su mnogo prepatili. U očaju su gledali kako im strani radnici krali radna mesta, kako su inostrani prevaranti poharali naše fabrike, kako su strani lešinari razbucali naš nekada predivni Američki san“.
Najveći deo ovih ozlojeđenosti su, naravno, preuveličane ili izmišljene. Njihova osnovna svrha je da posluže kao retoričke alatke za opravdanje Trampovih postupaka. U stvarnosti, princip koji stoji iza njegove agende najbolje je artikulisao francuski basnopisac iz 17. veka, Žan de Lafonten: „Argument onog najjačeg uvek je najbolji“.

Alarmantno je to što se čini kako samo nekolicina svetskih lidera ima predstavu o obimu ove temeljne promene u američkoj spoljnoj politici – ili su u poricanju. Mnogi među njima, uključujući i većinu evropskih lidera, očajnički se drže iluzije da su sporazumi na uzajamnu korist i dalje mogući. Ali Trampovi poslednji potezi nedvosmisleno stavljaju do znanja kako stara pravila više ne važe.
Upozoravajući znaci kapitalne i potencijalno trajne promene u američkoj spoljnoj politici isuviše su upadljivi da bi bili ignorisani: ukidanje Agencije za međunarodni razvoj (USAID); povlačenje iz Svetske zdravstvene organizacije i Pariskog sporazuma o klimatskim promenama; neskriveni prezir prema tradicionalnim saveznicima koji potpredsednik Džej Di Vens iskazuje svaki put kad kroči na evropsko tlo; zahtev Ukrajini da svoje bogate prirodne resurse prepusti Americi u zamenu za vojnu pomoć; te uvođenje sveobuhvatnih, nediskriminatornih carina. Sve ovo navodi na isti zaključak: neophodna nacija postala je grabežljiva nacija.
Zatvaranje USAID je možda dosad najočiglednija demonstracija prioriteta Trampove administracije. Do toga nije došlo ni nasumice, ni usled loše osmišljenog algoritma u izvedbi nakaradno nazvanog Ministarstva za efikasnost vlade Ilona Maska. Bila je to svesno doneta politička odluka koja mnogo toga razotkriva.
Kad je o trgovini reč, Trampova strategija još od prvog mandata bila je da se američki ekonomski partneri nateraju na potčinjavanje. Za Trampa su trgovinski sporazumi igre s nultim zbirom, s jasnim pobednikom (SAD) i jasnim gubitnikom (svi ostali)
Ekstraktivna supersila, na kraju krajeva, ne „troši“ resurse pomažući drugim zemljama samo da bi zadobila njihovu dobru volju. Pošto razvojnu pomoć, smanjenje siromaštva i humanitarnu pomoć smatra irelevantnim sa stanovišta agende „Amerika na prvom mestu“, Trampova administracija ukinula je finansiranje programa za prevenciju i istraživanje HIV/AIDS u Africi, skresala podršku isporuci vakcina za Globalni jug, te faktički zatvorila vrata tražiocima azila i imigrantima iz siromašnijih zemalja.
S obzirom na dugu i dobro dokumentovanu istoriju Trampovog negiranja klimatskih promena, njegova odluka o povlačenju SAD iz Pariskog sporazuma, što je jednom već uradio tokom prvog mandata, teško da je iznenađujuća. Ali njegovo agresivno promovisanje domaće proizvodnje fosilnih goriva, ukidanje poreskih olakšica za kupovinu električnih vozila i nastojanja da trgovinske partnere primora na kupovinu američkih energenata po cenama iznad tržišnih kako bi bili pošteđeni viših carina potcrtava ekstraktivnu prirodu aktuelnih američkih politika. Ovim merama pogoršavaju se negativne eksternalije (nepredviđene, neočekivane posledice nečijih aktivnosti, prim.) eliminisanja subvencija za korišćenje čistih energija i obustavljanja američkih izdvajanja za međunarodne klimatske fondove. Druge zemlje, posebno one siromašnije, snosiće najveći deo tako nastalih troškova.

Svakako da Tramp ne greši kad insistira da američki saveznici moraju da troše više (i bolje) na odbranu i smanje odbrambenu zavisnost od SAD. Ali kao uslov za potvrđivanje američke posvećenosti Članu 5 Povelje NATO (po kome se napad na jednu članicu Alijanse smatra napadom na sve njene članice), SAD faktički nameću arbitrarno utvrđeni cilj od pet odsto bruto društvenog proizvoda, koliko se sad od saveznika zahteva da izdvajaju za odbranu, a da pritom nije obavljena nikakva dubinska procena stvarnih bezbednosnih potreba svake od zemalja članica.
Budući da evropske zemlje približno dve trećine vojne opreme nabavljaju iz SAD, ovaj novi nivo ciljane potrošnje u odbrambene svrhe za rezultat će imati porast narudžbina američkog naoružanja – često i po naduvanim cenama, s obzirom na povećanju tražnju. Nakon junskog samita NATO, masovni transfer resursa iz Evrope ka SAD već je u toku, a isto važi i za američke saveznike u Aziji.
Mnogi svetski lideri, uključujući i većinu evropskih, očajnički se drže iluzije da su sporazumi na uzajamnu korist i dalje mogući. Ali Trampovi poslednji potezi nedvosmisleno stavljaju do znanja kako stara pravila više ne važe
Ekstraktivna logika koja stoji iza Trampove spoljnopolitičke agende posebno je očigledna na primeru Ukrajine. Tražeći kompenzaciju za vojnu pomoć koju joj šalje, Trampova administracija primorala je Ukrajinu na potpisivanje predatorskog sporazuma kojim se SAD dodeljuje veliki deo profita od budućih prodaja njenih obilnih mineralnih rezervi. A kao odgovor na kontinuirane ruske raketne napade na ukrajinske gradove, SAD jesu pristale da nastave s isporukom antiraketnih sistema i drugog naoružanja – ali pod uslovom da taj aranžman finansiraju evropske članice NATO.
Kad je o trgovini reč, Trampova strategija još od prvog mandata bila je da se američki ekonomski partneri nateraju na potčinjavanje. Za Trampa su trgovinski sporazumi igre s nultim zbirom, s jasnim pobednikom (SAD) i jasnim gubitnikom (svi ostali). Ideja uzajamno korisnih dogovora njemu je potpuno strana; u najboljem slučaju se može razgovarati o uslovima predaje. Njegova objava arbitrarno utvrđenih „recipročnih“ carina na širok spektar roba iz više desetina zemalja, koje su na snagu stupile 1. avgusta, najbolji je primer za ovo.

EU „ne može i ne sme da odustane od multilateralizma“: Brisel Foto: Nicolas Economou/NurPhoto/Shutte / Shutterstock Editorial / Profimedia
Povrh svega, Tramp carine – zajedno s pretnjama odmazdom stranim kompanijama koje odbiju da investiraju u SAD – koristi za preusmeravanje produktivnih resursa u američku privredu. Ali uprkos obećanjima koja daje, ovo ispumpavanje resursa neće rezultirati novim zlatnim dobom američkog proizvodnog sektora. Umesto toga, dovešće do poremećaja globalnih lanaca snabdevanja i ohrabriti realizaciju rasipničkih, neprofitabilnih projekata.
Transformacija u ekstraktivnu supersilu izvesno će naneti značajnu ekonomsku štetu Americi, a neće joj doneti trajnije benefite. Kakve god kratkoročne dobiti bude imala od ekstrakcije resursa, od njih će verovatno veći biti troškovi: sporiji rast u uslovima političke neizvesnosti, carinama podstaknute inflacije, uvećanja makroekonomskih neravnoteža i neefikasne alokacije resursa – što su sve inherentne karakteristike ekstraktivnog modela koji Tramp promoviše.
Trampovo ispumpavanje resursa neće rezultirati novim zlatnim dobom američkog proizvodnog sektora. Umesto toga, dovešće do poremećaja globalnih lanaca snabdevanja i ohrabriti realizaciju rasipničkih, neprofitabilnih projekata
Evropska unija, idealno u koordinaciji s drugim vodećim demokratijama, ima i priliku i odgovornost da razvije alternativni, neekstraktivni model multilateralizma. Taj proces bi trebalo započeti u dva koraka.
Prvo, ukidanje USAID dovelo je do nastanka provalije od 60 milijardi dolara uskraćenih sredstava. Tim Evropa – inicijativa za humanitarnu i razvojnu pomoć koja okuplja evropske institucije i pojedinačne zemlje članice – tu rupu bi trebalo da počne da popunjava realokacijom jednog dela svog budžeta od oko 90 milijardi evra. Ovo bi trebalo upariti s jačom podrškom projektima čiste energije u najsiromašnijim zemljama sveta. EU mora da predvodi vlastitim primerom, ohrabrujući druge razvijene ekonomije da se i one obavežu na slična izdvajanja.

Drugo, EU bi trebalo da produbi ekonomske i političke veze sa razvijenim ekonomijama koje na stvari gledaju na sličan način kao i ona, i tako smanje zavisnost od SAD. Kao što je to bez uvijanja sročio kanadski premijer Mark Karni, „sa starim odnosom kakav smo imali sa SAD je svršeno“. Američki partneri sada moraju da se suoče s realnošću i udruže se.
S tim na umu, Evropska komisija bi trebalo da sazove međunarodnu konferenciju na kojoj bi zajedno s istomišljenicima iz razvijenog dela sveta i Globalnog juga bila formulisana „postamerička“ agenda za slobodnu i fer trgovinu. Samo široko utemeljen dogovor nudi ikakvu nadu da se neizvesnosti, haosu i fragmentaciji koje je Tramp inicirao može stati na put.
U sklopu priprema za razgovore na ovu temu, Evropski savet hitno mora da ratifikuje trgovinski sporazum između EU i Merkosura (trgovačkog bloka južnoameričkih zemalja, prim.). Istovremeno, potrebno je da Evropska komisija ubrza pregovore s Indijom, Meksikom, Švajcarskom, Australijom, kao i Indonezijom i drugim članicama Asocijacije zemalja jugoistočne Azije (ASEAN), te inicira diskusije o postizanju sporazuma o saradnji sa članicama Sveobuhvatnog i progresivnog sporazuma o transpacifičkom partnerstvu (CPTPP).
Sporiji rast u uslovima političke neizvesnosti, carinama podstaknuta inflacija, uvećanje makroekonomskih neravnoteža i neefikasna alokacija resursa – sve su to inherentne karakteristike ekstraktivnog modela koji Tramp promoviše
Izgradnja novog multilateralnog poretka od temelja imaće dalekosežne političke i institucionalne implikacije. Da bi povećala domet i efikasnost svog globalnog iskoraka, Evropska komisija bi mogla da se inspiriše američkim modelom, u kome je odgovornost za trgovinsku politiku i ekonomsku diplomatiju podeljena između trgovinskog predstavnika i ministra trgovine. Komisija bi trebalo da razmotri uvođenje funkcije izvršnog potpredsednika koji bi vodio pregovore s trećim zemljama i koordinirao razvojnu pomoć, blisko sarađujući s komesarom za trgovinu i drugim relevantnim zvaničnicima Unije.
EU ne može i ne sme da odustane od multilateralizma. Upravo suprotno, ona treba da bude glavni zagovornik inkluzivnijeg i poštenijeg oblika multilateralizma, bez obzira na to što je njen glavni partner još od posleratnog perioda zasad (valja se nadati ne i zauvek) izabrao da ga se odrekne.
Copyright: Project Syndicate, 2025.