Devet godina je prošlo otkako je tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić napadnut tokom komemoracije na 20. godišnjici zločina u Srebrenici, a još niko za taj napad nije odgovarao. I ne samo da niko za napad nije odgovarao, nego se čini da ama baš nikome nije stalo da taj slučaj riješi. Napad na Vučića u Potočarima je tako postao jedini napad na jednog visokog evropskog zvaničnika u posljednjih trideset godina čiji su akteri i nalogodavci ostali – na slobodi.
Vučić je napadnut 11. jula 2015. godine na komemoraciji žrtvama zločina u Srebrenici. Aktuelnog predsjednika Srbije prvo je verbalno, a zatim i kamenicama napala grupa ljudi. Sve su zabilježile brojne novinarske ekipe iz cijelog svijeta koje su pratile komemoraciju. Svi su očekivali da će upravo zbog toga cijeli slučaj biti rasvijetljen i prije nego Vučić toga dana pređe Drinu, ali se desilo ono što niko nije očekivao – istraga se danas nalazi tamo gdje se nalazila i prije devet godina.
Navijači iz Srbije
Nije bilo političara i funkcionera koji tih dana nije osuđivao napad na Vučića i tražio da se i napadači i nalogodavci što prije uhapse i „izvedu pred lice pravde“. Svi su redom tražili od nadležnih institucija da urade svoj posao „koliko odmah“, a danas, devet godina kasnije, čini se da bi jedino moglo biti optuženo i osuđeno kamenje koje je bačeno na Vučića. Tadašnji ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić (SDS) za Radar kaže kako je uvjeren da taj predmet i dan-danas stoji u Tužilaštvu BiH.
„Tada je podnesen izvještaj o počinjenim krivičnim djelima Tužilaštvu BiH protiv više lica, ali to nije dobilo svoj epilog na Sudu BiH. Mislim da je predmet i dalje u istoj fioci. To, naravno, nije normalno. Tužilaštvo BiH se, koliko je meni poznato, nikada nije oglasilo povodom tog predmeta – rekao je Mektić za Radar.
Mektić se dva dana nakon napada više puta čuo sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Srbije Nebojšom Stefanovićem i potvrdio kako su među izazivačima nereda u Potočarima bili i navijači iz Srbije. On je tada tvrdio da je dobio spisak navijača za koje se sumnjalo da mogu napraviti incident, ali nije dobio informaciju koliko je njih sa tog spiska zaista bilo u Potočarima i da li su neki od njih uhapšeni.
„Više je nego jasno da je bilo propusta u koordinaciji policijskih tijela koja su bila zadužena za obezbjeđenje skupa u Potočarima. Najveći `krivac` za taj napad je državna Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) koja je u Potočare trebala poslati specijalce, a nije“, isticao je tada Mektić.
Moramo znati ko je napao tadašnjeg premijera Srbije, današnjeg predsednika, ukoliko želimo dobre odnose. Ako su napadači bili iz BiH, to mora da se kaže. Ako su napadači bili iz Srbije, i to mora da se kaže. Kakva god istina bila, ona je bolja od pretpostavki
Nedžad Korajlić
Ministar bezbjednosti BiH Nenad Nešić (DEMOS) za Radar kaže da o napadu na Vučića nije čuo ni jednu jedinu riječ otkako je preuzeo mandat prošle godine. Nešić kaže da ga do danas niko nije informisao o tome u kojoj je fazi istraga, da li je završena i zašto nadležno tužilaštvo nije ništa uradilo.
„To je bio i bezbjednosni, ali i profesionalni propust. Ne mogu da vjerujem da nijedna služba i nijedna agencija nisu uradile ništa. Niko se nije oglasio o tome. Poslaću dopis bezbjednosnim službama i tražiću od njih da mi kažu da li se radi išta po tom pitanju. Tražiću da mi kažu da li je taj slučaj zatvoren, po čijem je nalogu zatvoren i zašto je zatvoren“, istakao je Nešić.
Bivši pripadnik Uprave kriminalističke policije Srbije Milan Dumanović kazao je u maju 2021. godine, u Utisku nedelje, kako je Srbija ubacila u Potočare 11. jula 2015. godine više od 150 navijača iz Beograda i članova udruženja pod nazivom „Srpska Sparta“ iz Pančeva, koji su imali službene policijske legitimacije. On je tada rekao da se napad u Potočarima desio, ali da nije bilo atentata. Dumanović je 2015. godine dobio otkaz i to zbog akcije „Potočari“.
Šta su radile tajne službe
Viši sud u Beogradu oslobodio je 1. aprila 2022. godine njega i Vladana Trbovića optužbe za odavanje službene tajne u vezi sa njihovim angažovanjem u Potočarima kod Srebrenice 2015. godine. Trbović i Dumanović uhapšeni su 31. decembra 2016. zbog sumnje da su odali službenu tajnu kada su za pojedine medije izjavili da su po usmenom naređenju starešina, u civilu, bez legitimacija i naoružanja, upućeni na tajni zadatak u Potočare 11. jula 2015. godine.
Redovni profesor Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu Nedžad Korajlić za Radar kaže da je javnost do sada morala znati ko je naredio napad i ko je napao Vučića u Potočarima. On smatra da je to neophodno zbog dobrih komšijskih odnosa.
„Sigurnosne službe BiH i Srbije su do sada morale otkriti imena napadača i njihovih nalogodavaca. Moramo znati ko je napao tadašnjeg premijera Srbije, današnjeg predsjednika, ukoliko želimo dobre odnose. Ako su napadači bili iz BiH, to mora da se kaže. Ako su napadači bili iz Srbije, i to mora da se kaže. Kakva god istina bila, ona je bolja od pretpostavki“, rekao je Korajlić.
Stanovnici Srebrenice, koja živi samo nekoliko dana pre i posle 11. jula, već mesecima u Bratuncu, koji je udaljen jedanaest kilometara, kupuju manje-više sve: novine, hleb, meso… autobuskih linija gotovo da i nema, zatvoreno je nekoliko trgovina i kafića
Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske 2015. godine bio je Dragan Lukač (SND). On je prije pet godina izjavio da ovaj predmet nije u nadležnosti MUP-a Republike Srpske, ističući da je ministarstvo proslijedilo sve podatke koji se odnose na napad u Potočarima 2015. godine.
„Proslijedili smo podatke u vezi sa napadom na Vučića, ali je očito da sa nivoa BiH, odnosno istražnih organa, ne postoji želja da slučaj bude riješen. Na osnovu snimaka koje su svi vidjeli ima dovoljno materijala da se podignu optužnice i procesuiraju oni koji su ugrozili život tadašnjeg premijera Srbije i ljudi iz njegovog okruženja i zaista ne znam zašto to nije urađeno. Nadležnima na nivou BiH treba postaviti pitanje zašto to neće da završe i koji su njihovi razlozi“, rekao je Lukač u julu 2019. godine.
Poslanik Pokreta za pravdu i red u Narodnoj skupštini Republike Srpske Nebojša Vukanović za Radar kaže da bezbjednosne strukture u Bosni i Hercegovini godinama ne rade kako bi trebalo, a u tome ih u stopu prati i pravosuđe.
Srebrenica živi samo dan pre i posle 11. jula
„Vučić je u tom trenutku bio i štićena i važna ličnost i naprosto je nevjerovatno da taj napad do danas nije rasvijetljen. Kamere su sve snimile i sve je moglo da se utvrdi da je bilo volje. Nije Vučić napadnut u šumi, daleko od bilo koga, nego pred deset ili dvadeset kamera. Vjerovatno je u zataškavanju politika odigrala ključnu ulogu“, smatra Vukanović.
Ili istina, u stvari, nikome ne odgovara. Ni onima koji su napad izvršili, ni onima koji je trebalo da obezbeđuju zvaničnika. To je politika. A život?
U Srebrenici je prije nekoliko dana zatvorena jedina knjižara koja zapravo i nije knjižara nego štamparija i foto-kopirnica. Vlasnik knjižare Duško Pejić rekao je da više ne može da radi, jer su rashodi daleko veći nego prihodi. Najviše mu para, kako je rekao, duguju Opština Srebrenica i Osnovni sud i to za štampanje raznih obrazaca i materijala. Tužiće ih ukoliko mu ne plate dugovanja u narednih mjesec dana.
Dva dana nakon napada tadašnji ministar bezbednosti BiH Dragan Mektić više puta se čuo sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Srbije Nebojšom Stefanovićem i potvrdio kako su među izazivačima nereda u Potočarima bili i navijači iz Srbije
U Srebrenicu ne stiže ni štampa. Stanovnici ove opština, koja živi samo nekoliko dana prije i poslije 11. jula, već mjesecima nemaju gdje da kupe novine. U Bratuncu, koji je udaljen jedanaest kilometara, Srebreničani kupuju manje-više sve: novine, hljeb, meso… Autobuskih linija gotovo da i nema, zatvoreno je nekoliko trgovina i kafića, na modernom igralištu koje se nalazi između škole i policije nema ko da se igra. Srebrenica živi samo kada o nju treba da se očešu jedni ili drugi. Trećima ona ništa ne znači. Pa ni onima koji treba da kažu ko je prije devet godina zasuo kamenjem Aleksandra Vučića.