U našim medijima je običaj, kada se govori o Božiću, da se kaže kako je on „najradosniji hrišćanski praznik“. Ova simpatična fraza, međutim, ne znači mnogo, niti nam ukazuje na ono što bi zaista mogla biti njegova suština. Kada je, s druge strane, riječ o Vaskrsu, nema nikakve sumnje da je on uistinu, kako je to ovih dana uobičajeno reći, „najveći hrišćanski praznik“. I ne samo najveći, već i najstariji, odnosno najizvorniji. I ne samo najstariji i najizvorniji, već – znam da to zvuči čudno – na izvjestan način i jedini.
Jer Vaskrs kao praznik, ne samo u hrišćanskom kalendaru već u hrišćanskom životu uopšte, ima nekoliko „inkarnacija“. Najprije, Vaskrs praznujemo kao godišnji praznik, kao hrišćansku Pashu, i on je kao takav centar hrišćanske godine, premda se, budući da se svake godine „pomjera“, on ne može baš sasvim ograničiti njenim mjerama. I to nije slučajno, jer on po svojoj prirodi, po svome sadržaju, ne pripada u potpunosti ovome „vremenu i vijeku“.
Nema nikakve sumnje da je Vakrs uistinu, kako je to ovih dana uobičajeno reći, „najveći hrišćanski praznik“. I ne samo najveći, već i najstariji, odnosno najizvorniji. I ne samo najstariji i najizvorniji, već – znam da to zvuči čudno – na izvjestan način i jedini
Zatim, Vaskrs slavimo svake nedjelje, i to je njegova, treba to reći, najranija forma, o kojoj se eksplicitno govori već u Novom zavjetu. Nedjelja je „Dan Gospodnji“, Dies Dominica, o čemu i danas svjedoče njeni nazivi u gotovo svim romanskim jezicima, ali i u grčkom – Kirijaki. Slovenski naziv „nedjelja“ ukazuje na to da je to neradni dan, ali i tu treba biti obazriv, jer ovdje nije riječ samo o tome da je nedjelja neradni dan; ne, ovdje je riječ o neradu, odmoru ili počinku koji se, ponovo, odnosi na stanje van vremena obremenjenog različitim „poslovima“ i brigama koje se, u konačnici, daju svesti na jedno, a to jedno je smrt.
Dalje, hrišćani su nedjelju kao Dan Vaskrsenja obilježavali sabranjem zajednice i zajedničkim molitvenim objedom, odnosno evharistijom i pričešćem. Taj se čin ispočetka vršio noću, budući da je nedjelja tek od četvrtog vijeka postala neradni dan u „svakodnevnom“ smislu te riječi, ali je upravo to hrišćansko sabranje radi „lomljenja hljebova“ bilo način da se doživi misterija budućega „počinka“, odnosno Carstva nebeskog, čiji „hljeb“ pobjeđuje smrt jer ima tu čudesnu osobinu da dijeljenjem ne nestaje, već se umnožava.
A taj čin, taj centralni hrišćanski obred, u središtu je svakog hrišćanskog praznika, praznovanje ne biva bez liturgije, zbog čega zaista možemo reći da kada god „lomimo hljebove“, kada god služimo liturgiju, mi zapravo slavimo vaskrsenje. U tom se smislu, dakle, može reći kako je Vaskrs ne samo najveći, već i „jedini“ hrišćanski praznik.
Konačno, Vaskrs slavimo i kada god hrišćanska zajednica, odnosno Crkva, dobija neku novu članicu ili člana. Obred krštenja od početka je bio čin proslave vaskrsenja, a u jednom periodu bio je čak i gotovo isključivo, u pogledu vremena vršenja, vezan za godišnju proslavu Vaskrsa.
Sve ovo nalazi svoju potvrdu i u tradicionalnoj hrišćanskoj ikonografiji vezanoj za vaskrsenje. To, razumije se, nije neobično niti iznenađujuće, ali ono što jeste neobično je način na koji ta ikonografija govori.
Sve do duboko u srednji vek u hrišćanskoj ikonografiji nema „istorijskih“ prikaza Hristovog vaskrsenja, onakvih kakvi su se odomaćili, naročito na Zapadu. Prikazi vaskrsenja uvek su simbolički ili indirektni, a najčešći među njima je prikaz praznog groba. Takav je, za nas naročito značajan, i onaj mileševski, opštepoznat, pomalo pogrešno, pod imenom Beli anđeo
Naime, sve do duboko u srednji vijek u hrišćanskoj ikonografiji nema „istorijskih“ prikaza Hristovog vaskrsenja, onakvih kakvi su se odomaćili, naročito na Zapadu, počev od renesanse, na kojima je prikazan Hristos kako izlazi iz groba. Za razliku od drugih događaja opisanih u јеvanđeljima, prikazi vaskrsenja uvijek su simbolički ili indirektni, a najčešći među njima je prikaz praznog groba. Takav je, za nas naročito značajan, i onaj mileševski, opštepoznat, pomalo pogrešno, pod imenom Bijeli anđeo. Tradicionalna vizantijska ikona vaskrsenja, ona koju u najvećem broju slučajeva cjelivamo u crkvi o Vaskrsu, još je više simbolička. Riječ je o kompoziciji poznatoj kao Silazak u Had, a Had je ni manje ni više nego pakao. Na njoj je, dakle, prikazan Isus kako svojom smrću silazi u pakao da bi iz njega izveo sve one koji su strahom od smrti postali njegovi robovi, robovi pakla.
Prikaz Isusa kako izlazi iz groba ne nedostaje samo u tradicionalnoj hrišćanskoj ikonografiji. Njega, zvučaće to čudno, nema ni u tekstu, jer nam čak ni jevanđelja riječima ne predstavljaju sliku Hrista koji izlazi iz groba. I to nije nimalo čudno. Jer ono što je neshvatljivo riječima se ne može opisati, već samo simbolima, jezičkim ili likovnim svejedno je.
Ipak, nije sve u vezi sa Hristovim vaskrsenjem neshvatljivo.
Šta je to Had i šta to znači robovati paklu i te kako je shvatljivo.
Osvrnimo se samo oko sebe. Pogledajmo kako danas stvari stoje u zemlji koju je Isus pohodio i na cijelom Bliskom Istoku. Pogledajmo djecu pod ruševinama. Pogledajmo razrušene džamije i crkve, škole i bolnice. Pogledajmo desetine hiljada zgaslih ljudskih očiju. Zauvijek?
Pogledajmo moćnike koji se time hvale, kao kakvim uspjehom i podvigom, pritom se razmećući, ni manje ni više, nego imenom Božijim.
Jasno je, dakle, i shvatljivo šta to znači robovanje paklu.
No, nije samo to jasno i shvatljivo.
Hristov grob je prazan. I to je jasno je i shvatljivo, riječima jevanđelja posvjedočeno.
Dalje, Hristos je, uprkos smrti, sa svojim učenicima. I to je jasno i shvatljivo.
Kao i to da će učenici, uprkos smrti, biti sa njim.
Hristos vaskrse!
