10. septembar
Uprkos neurotičnosti „europejstva“ Hrvatske, ništa tako ne pokazuje da je i dalje čvrsto na Balkanu kao zagrebačka glavna autobuska stanica. Sva zapuštena aljkavost nekadašnje beogradske – arhitektonske favele mora musavih „metalnih profila“ i prljavih pločica nepogrešivo odvratnog dizajna – sačuvana je u zagrebačkoj.
WC je mešavina Šekspira i Dantea, po tragičnosti i paklenosti vizuelne, olfaktorne i upotrebne dramatike. Ekran iznad peronskih ulaza kasni desetak minuta u odnosu na glavni „semafor“ u glavnoj hali, zbog čega sam umalo izgubio autobus za Ljubljanu.
Danas autobusima putuju samo siromasi i antropolozi. Ovi prvi jer im je jeftino, ovi drugi jer im je zlatni rudnik posmatranja. Ni jednima ni drugima brzina nije primarna…

Uprkos iskustvu stanice, put do Ljubljane je bio otkrovenje. Udoban, moderan i čist autobus, jeftina karta za dva sedišta (super ideja), tako da sam imao mir, a i mesto da stavim kofer i torbu, ljubazan kondukter iz Bosne, prostor i vreme da pišem, čitam i mislim… I oko mene, grupa argentinskih penzionera koja ima problem da nađe reči da opiše svoje oduševljenje slovenačkim gorama, šumama i prizorima sa jugoslovenskih bombonjera.
Autobus je uporno, tvrdoglavo grizao svoj tunel kroz solidni blok kiše, kuća na točkovima i sklonište, spori čunak na balkanskom razboju života…
12. septembar
Strmoglavi pad vladajuće partije u glavama konfederacije mufljuza koja se na njoj obogatila više ne bi mogao da sakrije ni Dejvid Koperfild. Dovoljno je pogledati njenu izbornu listu.
Lista je, dejtonovskim rečnikom, „neentitetska“; na njoj su ili poznati očajnici koji ni na koji način nisu mogli da izbegnu ucenu ili okoreli zeloti, spremni da potonu sa vođom jer se „zalažu za pravu stvar“ – ili znaju da im je jedina druga opcija zatvor
Dok su se ranije na i pod njenim listama potpisivali ljudi koji su zbog svoje stručne kredibilnosti zbog tog čina izazivali čuđenje, a često i zgražavanje, onih koji ih znaju, stavljanjem sopstvenog interesa iznad interesa naroda (nekoliko koje i sam znam), sada niko okom da trepne.
Lista je, dejtonovskim rečnikom, „neentitetska“; na njoj su ili poznati očajnici koji ni na koji način nisu mogli da izbegnu ucenu ili okoreli zeloti, spremni da potonu sa vođom jer se „zalažu za pravu stvar“ – ili znaju da im je jedina druga opcija zatvor.
Bure se ispraznilo, kao što se i očekivalo kada kola počnu da srljaju u jarugu, i partijski kadrovici su samo krajnjim očajem i ko zna kojim sumama naših narodnih para izgrebali dno i talog sa dna bureta, iz društvene mrtvačnice izvukli glumačke, estradne i sportske zombije, iz šatora istresli vladiku „studenata koji hoće da uče“ i na sve njih implantirali dinastičko potomstvo glavnih perjanica naše moderne civilizacijske katastrofe.
Feudalno vladanje favorizuje nasledstvo i okultnost prezimena, porodice, „stabla“, „nasleđa“…
„Alanfordizacija“ SNS-a, od samog početka jedna od ključnih dinamika partijskog delovanja i kadriranja, dostigla je svoj trenutni predizborni zenit arhifarsom „nestanka“ Dr Nesto(rovića) koga – u trenutku kada je objavljeno da je planirano da se njegova stranka spoji sa kojom god partijom u kojoj se nalazi Aleksandar Vulin – više niko nije mogao da pronađe, čak ni najbliži saradnici!
Sakrio se pod krevet, zakopao se u rupu u bašti, pobegao u šifonjer, ušunjao se u ostavu za bolničku posteljinu… ko bi ga znao. Nije ga bilo nekoliko dana, a kada su ga članovi njegove stranke konačno pronašli, kao da nisu… nemušt, ošamućen, neodlučan, pogubljen, čudan… Vrlo brzo, iz njegovih krugova je predloženo objašnjenje da se radi o pritisku vladajuće partije preko BIA-a, ili pritisku Rusije za koaliciju sa svojim omiljenim likom. Ošamućujuća situacija.

Tako je kada đavo dođe po naplatu; nema razgovora, nema pregovora, samo brutalna sila, samo opasnost, tu, ispred, koja se unosi u lice i jezivim glasom nabraja jezive stvari koje će se desiti ako ne poslušaš, jer, sada moraš da platiš za svo blagoutrobije i hagiografisanje koje ti je dato kao poslušniku vlasti, arhizbunjivaču naroda tokom pandemije i ljudskom „gasu za smejanje“ za omamljivanje lakovernih i cepanja njihovih glasova od bilo kakve moguće opozicione koalicije. Đavo uvek ima bolji small print na kraju ugovora…
Režimska lista je suva, jalova i privlačna koliko i polje suve strnjike i korova. Nema u njoj ni kapi života, ništa od budućnosti, tragično, čak i sa mladima na njoj. Mrtvo polje mrtvih duša…
13. septembar
Hodajuća crna rupa blama koja se zove predsednik Srbije ponovo zjapi!
Besramno svojatajući uspeh naše ženske odbojkaške reprezentacije koja je u Istambulu osvojila bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu – šestu uzastopno – dotični je, kao i sve drugo, pokušao da to iskoristi za sopstvenu izbornu propagandu.
Ali…
Iza njega sumorni zid namrštenih lica i spuštenih pogleda, zid bojkota i odbijanja da se učestvuje u njegovoj sujetnoj farsi, red ožalošćenih lica na sahrani pristojnosti i iskrenog poštovanja postignuća budućnosti naše zemlje. Devojke su sahranjivale bezobrazni cinizam i lika koji im je upropastio i to malo života koji su iskusile do sada.

I, naravno, režimski impuls je da se sveti i preti. Da će prema devojkama „preduzeti mere“. Zabraniti devojkama da igraju? Šta je tu novo? Oterali su Exit i Đokovića, uništili su Bitef i Fest, upropastili su sve što su pipnuli u sportu i kulturi i najmanji problem će im biti da unište i žensku odbojku. Jer je sujeta kralja mnogo važnija od svega drugog.
A devojke? Pa njihova je budućnost… vreme za serve i blokade tek dolazi.
16. septembar
Svet se podelio na samo dve vrste budala: organizovane (desnica) i neorganizovane (levica).
Organizovane su sjajne da nam pobude emocije i pruže laka obećanja. Katastrofalni su za vladanje, zbog korupcije i nekompetentnosti. Ne bi mogli, što kažu Englezi, da organizuju ni žurku u pivari… Ali zato znaju da upropaste.
Neorganizovane su posvađane, impotentne i zagubljene u maglama nejasnih ideja. Cilj im je, za razliku od desnice, da se rascepkaju na more iver-stranaka, male hrpe strugotine ispod skoro posečenog stabla civilizacije. Dlake cepaju hiruškim skalpelima. Mrze jedni druge više nego svoje ideološke neprijatelje.
Svet se podelio na samo dve vrste budala: organizovane (desnica) i neorganizovane (levica)
Kraj istorije, pravo značenje Fukujame, jeste kraj novih „izama“, samo beskrajno vraćanje na propale modele iz prošlosti, reciklirane plemenima budala koje mi, narodi, najveće budale od svih, i dalje smatramo nekim rešenjem.
Izbori u Srbiji su civilizacijska šansa. Kako bi bilo začudno i sjajno da studentska lista i vlast koja iz nje proizađe izađu iz kola budala i krenu da prave racionalno društvo opšteg dobra!
18. septembar
Da li namerno ili slučajno, ali studenti oteše režimu sve simbole kojima su se do sada duvali – i profanisali ih – pretvarajući se da su velike patriote.
Prvo zastava, na hodočašćima po zemlji… onda Isus, sa loknama i bez, i krst. Pa šajkača – i hidžab pored nje, čisto u inat. Pa veterani. Zatim penzioneri, koji su za normalizaciju studenata učinili više nego bilo šta drugo. Njihovi dočeci, pite i jabuke pored puta tokom marševa odjednom su pokazali da ovo nije akademska pobuna „razmažene dece“, već da je i tom narodu kome „precednik daje pare“ muka od njega.

I sada, broj tri. Sudbina. Studentska lista je sada vlasnik i tog magičnog, okultnog, broja na kome sedi nacionalni prst sudbine – tačnije, tri. Treće mesto na listiću i mnogo prilike za meme sa tri prsta, što je dobrom delu našeg naroda i dalje propagandni tamjan. I Tesla je, kao što znamo, bio opsednut istim brojem, kao i njegovim multiplikacijama šest i devet. Eto još jedne sudbinske koincidencije…
Prividna prednost da su dve režimske liste iznad studentske je ovime anulirana, a daje i još malo prostora za mimetičko udaranje, posebno oko liste Ivice Dačića („faktor stabilnosti“, što s obzirom na njegovo nisko težište i nije netačno…)
Glavno oružje režima, patriotski simbolički monopol, uništeno je. Po prvi put od dolaska na vlast sada on mora da dokazuje pravovernost i vezu sa tim simbolima, uprkos držanju patrijarha u džepu. Što reče Viktor Igo, „mnogo jače od sile bilo koje armije je ideja čije vreme je došlo“. Ili prošlo.
