Selo Ratari kod Obrenovca nalazi se nekih par kilometara od Obrenovca i tačno između dve termoelektrane koje proizvode najveći deo električne energije, ali ujedno i najveću količinu zagađenja u Srbiji. Ratari su locirani tačno između dve elektrane, tačno između dva pepelišta i tačno na mestu gde će biti izgrađena buduća cementara kompanije Lafarž Holcim, što je veoma loša vest po Ratare i Ratarce. Plan područja posebne namene koji je bio na ranom javnom uvidu do 17. novembra, naime, predviđa da će u tom selu biti izgrađena fabrika cementa, a njena gradnja bi trebalo da počne, izgleda, veoma brzo.
Dakle, jadni Ratarci: iako su već sad u izvesnom smislu ekološka crna tačka, odlukama viših nivoa vlasti u maleno selo će sada biti nasađen i još jedan zagađivač, ovog puta u izvesnom smislu čak i zločestiji od ovih sada postojećih.

Cementara usred sela, odmah pored škole
Prema planu, cementara bi trebalo da koristi pepeo koji se kao nusproizvod proizvodi u termoelektranama TENT A i B – ali nismo sigurni kolika je u pitanju količina, a cementara sama po sebi ima solidan ekološki otisak na svoju neposrednu okolinu, pa ovo stavljamo u registar baražnog greenwasinga i najobičnijih marketinških manipulacija. Tim pre što što smo iz medija i Plana područja posebne namene videli da će cementara koristiti i kamen iz kamenoloma u Vladimircima, desetinama kilometara udaljenom. A zarad doturanja tog kamena koristiće se postojeća putna infrastruktura, koja prolazi kroz neke od ikoničnijih predela kolubarskog okruga.
Cementare su i inače veliki emiteri ugljen-dioksida koji značajno doprinosi globalnom zagrevanju. Poces proizvodnje oslobađa praškaste čestice koje zagađuju vazduh i negativno utiču na zdravlje lokalnog stanovništva, teške metale koji završavaju u zemljištu i vodi, a ekološki uticaj uključuje i veliku potrošnju energije i uništavanje pejzaža zbog eksploatacije sirovina u kamenolomima
Uz to, cementare su i inače veliki emiteri – dotaknimo na trenutak jezik kojim moraju da barataju svi oni koji pokušavaju da zaštite životnu sredinu i zdravlje stanivnika – ugljen-dioksida koji značajno doprinosi globalnom zagrevanju. Poces proizvodnje oslobađa praškaste čestice (PM10 i PM2.5) koje zagađuju vazduh i negativno utiču na zdravlje lokalnog stanovništva, teške metale koji završavaju u zemljištu i vodi, a ekološki uticaj uključuje i veliku potrošnju energije i uništavanje pejzaža zbog eksploatacije sirovina u kamenolomima.

Što sve samo po sebi možda i ne bi bilo previše strašno da lokacija za cementari nije usred sela koje ionako nije odveć veliko, odmah pored škole, da se u neposrednoj okolini nalazi čitav niz sela (Skela, Urovci, Krtinska, Zvečka, Grabovac…) koja su zavisna od poljoprivredne proizvodnje, da se u blizini ne nalaze i još neke zajednice koje bi bile ugrožene (odmah preko Save je i rezervat prirode Obedska Bara, Pećinci, Kupinovo…).
Subvencija države od 10 miliona evra da bi posao dobilo samo 50 ljudi
So na ranu je i to da se cementara podiže na mestu koje je nekada hranilo Beograd – naime, silosi, zgrade i infrastruktura nekadašnjeg poljoprivrednog kombinata koji se nalaze u samom centru sela temeljno su degradirani tokom tranzicije (zapravo, tranziciona degradacija privredne infrastrukture tek sada dobija svoj pun smisao i tek sada joj se vidi cilj) i delegirani za izgradnju buduće cementare. A čak i ako stavimo tu so na ranu po strani: Ratari su – jbga, ime im samo kaže – jedan od solidnijih i poznatijih poljoprivrednih proizvođača. Poljoprivreda je, a ne proizvodnja cementa, tradicionalna i prepoznatljiva privredna grana celog ovog kraja.
Samo po sebi sve možda i ne bi bilo previše strašno da se u neposrednoj okolini buduće cementare ne nalazi čitav niz sela (Skela, Urovci, Krtinska, Zvečka, Grabovac…) koja su zavisna od poljoprivredne proizvodnje, a odmah preko Save je i rezervat prirode Obedska Bara
Naravno, u skladu sa političko ekonomskom praksom izvežbanom poslednjih deceniju i po, za kompaniju su predviđene izdašne subvencija, prema pisanju medija veće od deset miliona evra, odnosno oko 10 odsto vrednosti celokupne investicije.
A sve za nešto krajnje bedno: prema planu i medijskim izveštajima, posao će u cementari dobiti tek pedesetak ljudi. Pa kad već znamo i broj radnika, pozabavimo se i matematikom: prema pisanju portala biznis.rs, samo novcem od subvencija iz budžeta Lafarž će oko šest godina moći da isplaćuje zarade svih 50 radnika.
Šta je tu strateški interes, gde je tu plus, kako sad ovo moramo, šta, ko, gde, kako, teško mi je da shvatim: izgleda da nisam dovoljno pametan da dodumam šta je, osim ukoliko „starteški interes“ nije neki volšebno transformisani „lični/privatni interes“.

Već pomenuti ekološki rizici i suludost projekta su izgleda jasni čak i lokalnoj samoupravi, obeleženom tradicionalnim boli-me-dupe odnosom prema ekološkim problemima jedne od najzagađenijih opština u Srbiji; pa je na sednici Opštinskog veća Obrenovac, inače jednog veoma poslušnog tela, rasprava o cementari u Ratarima leta prošle godine čak i skidana sa dnevnog reda na insistiranje samih članova SNS-a – i tu bi trebalo da su neke stvari dovoljno jasne.
Oštar vonj korupcije
No, „neko negde“ je zapeo kao sivonja pa se oko ovog projekta širi oštar vonj korupcije i posledične zilotske spremnosti na sve ne bi li se projekat završio bez mnogo štucanja. Otuda i jedan od skandaloznijih (i zanimljivijih) elemenata sage: za otvaranje ove fabrike pokrenut je sistem područja posebne namene, inače juridički mehanizam predviđen za projekte izuzetne važnosti, mehanizam koji obezbeđuje preskakanje normativnih okvira kao što su prostorni planovi – lex specialis drugim sredstvima.
Takav sistem je, inače, predviđen za strateške projekte ili potrebe koje se nekako iznenada pojave, a hitnost ne omogućava prolaženje kroz proceduralne lagume standardnom brzinom, ali je poslednjih godina korišćenje solidno učestalo.
U Ratarima i okolini poljoprivreda je, a ne proizvodnja cementa, tradicionalna i prepoznatljiva privredna grana. Uprkos tome, u skladu sa dugogodišnjom političko ekonomskom praksom šuška se o tome da će stranom investitoru država pomoći sa subvencijama većim od deset miliona evra
Ali Ratarci ovoga puta neće jeftino prodati svoju kožu (a iznenađujuće, možda i nije odveć udaljena metafora), okupili su se i zahtevaju da im se nadležni obrate, da njihovo mišljenje bude uvaženo, da im se objasne eventualne posledice po zdravlje (jer, jelte, žive tu) i poljoprivredu kao osnovnu privrednu delatnost, eventualnu korist koju bi kao zajednica imali. Ali, institucije se izgleda prave blesave – jedino što su dobili je intervju direktora Lafarža sa snishodljivim novinarom poslušne lokalne televizije.

Tako su Ratarci maltene sami sebi i uz malu pomoć zbora građana Obrenovca napravili dve tribine na koje su dolazili gosti Regulatornog instituta za obnovljivu energiju (RERI), poslali svoje primedbe na prostorni Plan područja posebne namene, oko sebe sada okupljaju stanovnike ostalih sela i opština koje su potencijalno ugrožene, skupljaju potencijalne saveznike, vode ozbiljniju kampanju i izgleda da im ne pada na pamet da lako odustanu.
Obećavaju ekološke standarde, a plaćaju ogromne kazne za kršenje propisa
Ali, imaju protiv sebe strašnog protivnika, kompaniju Lafarž. Pa iako su neki mediji naveli da je „direktor Lafaža Srbija naglasio da će nova fabrika proizvoditi cement u skladu sa najvišim evropskim i svetskim ekološkim i tehnološkim standardima, kako unutar Holcim grupe, tako i u okviru globalne industrije cementa“, reklo bi se da „najviši evropski i svetski standardi, kako unutar Holcim grupe,tako i u okviru globalne industrije“ i nisu previše visoki. Svojevreno je ta kompanija bila optužena za zagađivanje Sene, ispušanje toksičnih materija u Ontariju, i generalno nema baš neki previše dobar imidž.
Veliki ekološki rizici izgleda su jasni čak i lokalnoj, prema SNS centrali vrlo poslušnoj vlasti jedne od najzagađenijih opština u Srbiji, pa je svojevremeno na insistiranje samih članova SNS-a sa dnevnog reda sednice Opštinskog veća Obrenovac skinuta rasprava o cementari u Ratarima
Među silnim ekološkim skandalima koji kompaniju redovno prate, ona je pravosnažno osuđena u Lafarž skandalu“, kada je sud SAD zaključio da je ta kompanija „finansirala terorističke grupe“ u Siriji (ISIS i Al-Nusra), ne bi li jedna „njena cementara u Siriji nastavila da radi“ i pored rata koji je oko nje divljao.
Sud u SAD je zaključio da je menadžment itekako bio svestan toga kome daje novac i kompaniju je osudio da isplati gotovo 800 miliona dolara na ime odštete. U samoj matičnoj Francuskoj, Lafarž je optužen za saučesništvo u zločinima protiv čovečnosti i finansiranje terorizma. Ukratko, zarad profita i održavanja poslovanja svesno je ulazio u dogovore sa terorističkim grupama, plaćajući im milione dolara, što je rezultiralo istorijskom presudom i ogromnom novčanom kaznom za ovu kompaniju.

Nije, dakle, baš da se Ratarci suočavaju sa protivnikom koji ima mnogo skrupula. Ali svakako ima njuh za krhke ekonomije, alave političke strukture i odličan ucenjivački potecijal. Pa deder da vidimo i širi kontekst. Razlozi gorepomenutog zilotizma svakako su i neke privatne prirode, ali su ponajviše strukturni. Srbija je poslednjih deceniju i po (mada to radi i znatno duže) ekonomiju zasnovala na prilivu direktnih stranih investicija, na moljakanju i dovlačenju parčića lanaca proizvodnje, efektivno njihovom čak i podmićivanju obilnim subvencijama. I to onih parčića koji su najmanje plaćeni, uglavnom manualni, te time i jednostavni i najmanje profitabilni; koji su izuzetno mobilni pa imaju izuzetnu pregovaračku moć u odnosu na svoje radnike.
Šta povezuje litijum, Beograd na vodi, Generalštab…
A uspostavljena ekonomsko investiciona struktura je takva da mi zavisimo od njih – pa se trpi sve i svašta: od katastrofalnog položaja radnika, sve do zatvaranja očiju na ekološke otiske tih lanaca na lokalnu životnu sredinu. Zarad toga država gazi radnička prava, životnu sredinu, sopstvene zakonske standarde, sopstvene agencije, a kad zatreba i koske lomi onim neposlušnijim institucijama koje se drznu progovoriti nešto.
Vlast zarad privlačenja stranih investicija toleriše sve i svašta: od katastrofalnog položaja radnika, do zatvaranja očiju na ekološke otiske tih lanaca na lokalnu životnu sredinu. Zarad toga država gazi radnička prava, životnu sredinu, sopstvene zakonske standarde, a kad zatreba lomi koske neposlušnim institucijama koje se drznu da progovore
Pa tako preko cementare u kojoj će raditi pedesetak ljudi dobijamo i periskop kojim možemo da gvirnemo u ekonomski kontekst: izgleda da je ćup sa stranim direktnim investicijama dobrano ispražnjen (jer polako ali sigurno se približava globalna investiciona kriza), ugrožena je cirkulacija kapitala, pa su sada državne institucije – unapred utegnute za deliverovanje rezultata po volji investitora – prinuđene da sve beskrupuloznije uprežu u guranje projekata sve manje dobiti i sve većeg lokalnog otiska koji će ostavljati.

U tom smislu, postoji i relativno jasna linija koja povezuje većinu, ako ne i sve skandalozno sporne investicione projekte: Beograd na vodi u kojem mi plaćamo nekim stranim investitorima da nam uzmu veliki deo glavnog grada; projekat rudarenja litijuma u kojem mi poklanjamo nekome solidan komad države da bi se neko igrao zelene tranzicije; projekat u kojem mi rušimo naš Generalštab i u vazduh dižemo jednu istorijsku i spomeničku arhitektonsku celinu usred glavnog grada da bi investitor tu izgradio butike i jeftine hotelske sobe; te na kraju i to jedno mučeno selo na obodu Obrenovca.
Sve je, dakle, jedan kontinuirani i projekat dugog trajanja i bolje bi nam bilo da što pre shvatimo da je u pitanju i jedna kontinuirana borba dugog trajanja.
