Stigli smo dotle da nije nikakvo iznenađenje što je kriminalac iz šatorskog paramilitarnog kampa ispred Narodne skupštine, u prisustvu policije koja ga štiti, razbio kameru ekipi N1. To je sasvim prirodan epilog neprirodne atmosfere koju je kreirala vlast, a ohrabrio i omogućio predsednik države.
Srbija je postala zemlja u kojoj je zadatak načelnika policije da salutiraju onima koje su do juče hapsili ili bi trebalo to da urade sutra. To je taj novouspostavljeni patološki raspored snaga i pozicija čija je samo očiglednost istureno odeljenje kaznione ispred parlamenta, omeđeno metalnom ogradom premazanom kolomašću i izopšteno iz pravnog poretka ove države.

U tom čistilištu prljavih biografija, nasiljem se otplaćuju dugovi, a mogući tužilački procesi razmenjuju za slepu lojalnost vlasti. Ona se dokazuje prisustvom u ovom ograđenom prostoru, jednoj vrsti savremenog tora za lojaliste koji obezbeđuje policija. Takav apsurd, sasvim sigurno, svet nije video. Kao ni erupciju prljavštine i brutalnosti koja stiže iz utrobe sistema kad god treba opravdati opstanak tog rugla u srcu prestonice.
Srpsko društvo ubrzano tone u sve dublji glib, zaslugom vlasti. Ona ga je zatrovala još većom isključivošću, mržnjom i nekontrolisanim nasiljem, fizičkim i verbalnim. To je postalo naše prirodno okruženje na koje više ne reagujemo. I na koje se privikavamo kao na novu normalnost života. Brutalnost i nasilje preplavljuju sve, društvene mreže, medije koje kontroliše vlast, pa čak i privatne odnose. Kažnjava se svaka razlika i pokazuje nulta tolerancija za drugačije mišljenje, ponašanje ili stav. U Srbiji ponovo bujaju ksenofobija i šovinizam, a diskvalifikacije i vređanja postaju deo javnog govora koji u mlazevima izbacuju u javni prostor upravo funkcioneri vladajuće stranke i mediji koje kontrolišu.
I to što je tužilaštvo jedva prihvatilo da obavi uviđaj i što je napadač privilegovano lice sa ozbiljnim kriminalnim dosijeom, ali i zadacima u šatorskom getu ispred Skupštine Srbije. Podsetimo, tri napada na novinara Radara Vuka Cvijića, pred svedocima, nikada nisu istražena do kraja niti su dobila sudski epilog. A dva su počinili policajci
I to se više ne može sakriti, ni u zemlji, ni van nje, uprkos veštini vladajućeg političkog inženjeringa da u jednoj ruci drže mač a u drugoj mašu maslinovom grančicom. Sada je svima očigledna prljava i morbidna atmosfera u kojoj živimo. Ne može se više frazama i blefiranjima o evropskom putu prikrivati potpuna suspenzija pravne države. Više nema nijednog relevantnog svetskog istraživanja, od korupcije do stanja ljudskih prava i slobode medija, koje ne beleži strmoglavljivanje Srbije po svim parametrima. Sad i svet vidi kriminalce sa policijskim značkama u reverima, batinaše pod zaštitom režima, rotaciona svetla za poslove izvan zakona, službenike BIA na usluzi narko-klanovima, progon profesionalaca koji otkrivaju korupciju, prisluškivanje kao uobičajenu paralelnu delatnost tajnih službi, podmetanja dokaza i nameštanje veštačenja, ubistva pod zaštitom policije, praćenje i prisluškivanje kritičara režima, šepurenje osuđenih ratnih zločinaca i ministre ksenofobe koji bi proganjali, cenzurisali i zabranjivali medije…
Slika autoritarnog režima Aleksandra Vučića poslednjih meseci uglavnom je kompletirana. I u nju se sasvim uklapa poslednji napad na ekipu N1 ispred Narodne skupštine u prisustvu desetak pripadnika MUP-a koji nisu hteli ili nisu smeli da reaguju. I to što je tužilaštvo jedva prihvatilo da obavi uviđaj i što je napadač privilegovano lice sa ozbiljnim kriminalnim dosijeom, ali i zadacima u šatorskom getu ispred Skupštine Srbije. Podsetimo, tri napada na novinara Radara Vuka Cvijića, pred svedocima, nikada nisu istražena do kraja niti su dobila sudski epilog. A dva su počinili policajci.
