Nikad se nitko u Hrvatskoj nije tako spremio za izbore kao Andrej Plenković. Tko god se u posljednjih pola godine javio da nema, da je gola sirotinja, liječnici, suci, nastavnici, penzioneri, Plenković bi ih kažiprstom pozvao. „Dođi da ti čiko nešto da.“ Zaustavio bi se s nekoliko krupnijih novčanica iznad džepa onoga koji ga je došao moliti i sugestivnim ga glasom upitao: „Kaži, za koga ćeš onda glasati?“ „Za HDZ“, šapnuo bi ovaj poslušno, nelagodno piljeći u vrhove cipela. „Dobar dečko“, pohvalio bi ga Plenković, pomilovao ga po tikvi i gurnuo mu pare.
Za još jedan premijerski mandat taj nije žalio posegnuti šakom u državnu kasu prepunjenu dobrim ekonomskim prilikama. Da bi umirio sve buntovnike, dijelio je novac kao pijanac tamburašima. I očito je bio zadovoljan kako je pametan, lukav, kako je sve pažljivo isplanirao. Izraz na Plenkovićevom licu odavao je jednog muškarca kojemu je u ljubavi sve cvalo. Koji je živio najbolje dane svog života u sretnoj vezi sa samim sobom. Došao je takav nasmijan, pun samopouzdanja nedavno na kongres Europske pučke stranke u Bukureštu i s govornice se pohvalio da pouzdano pobjeđuje na izborima, a Ursula fon der Lajen, koja ga obožava kao šiparica, skočila je sa stolice očiju punih suza i ekstatično mu zapljeskala.
I da, još jedan detalj, vrlo važan za trijumf: francuski borbeni avioni marke Rafal. Polovni, ali još u dobrom stanju, garažirani, prvi vlasnik. Moćne ratne strojeve Plenković je kupio da bi svima, a osobito Aleksandru Vučiću, pokazao tko je regionalna vojna sila i, važnije, da bi u Hrvatskoj prepao opoziciju. Takozvane domaće izdajnike. Dolazak prvih šest mrcina naoružanih raketama i mitraljezima velikog kalibra zbog toga je bio utanačen pred izbore, da lete kroz naš zračni prostor najvećom mogućom brzinom i zaglušujuće gruhaju gore u plavetnilu, a građani dolje na biralištima da zadivljeno misle: „O, jebo sliku svoju, HDZ probija zvučni zid!“
Do pre nekoliko dana pobeda Plenkovića činila se izvesnom kao kada su drugovi lovci drugu Titu dovodili medveda u kavezu da ga ustreli. Sve je izgledalo turobno predvidivo sve do prošlog petka, kad se dogodio Milanović
U cijeloj ovoj stvari, ukratko, nije bilo nikakvih iznenađenja. HDZ je uvjerljivo vodio u svim predizbornim anketama. Čak i onim rijetkim nenamještenim. Konkurencija mu je bila šaka jada. Analize su bile neumoljive, i kad bi se cijela heterogena opozicijska gomila ujedinila, kad bi se nekim nevjerojatnim čudom napravio široki front ljevičara, pacifista, ateista i zabrinutih za klimatske promjene, s desničarima, ustašama, anivakserima i homofobima, Plenković bi ih opet zgazio. Njegova pobjeda bila je izvjesna, po prilici, kao ono kad su drugovi lovci drugu Titu dovodili medvjeda u kavezu da ga ustrijeli.
Tako je to barem izgledalo, turobno predvidljivo i neuzbudljivo sve do petka popodne, kad se dogodio Zoran Milanović. On je stao pred mikrofone i opleo, što se reče, kao Maksim po diviziji, neumjereno i divlje, po svom običaju, nizom domišljatih i duhovitih uvreda po vladajućoj stranci i njezinom voljenom vođi. Milanovićevo je predsjedničko pravo da odredi datum izbora, a on ga je podlo iskoristio da ih stavi ranije, već sredinom idućeg mjeseca, prije nego francuski avioni stignu u Hrvatsku, i još je odredio da to bude srijeda sedamnaestog, da obeshrabri hercegovačku hadezeovsku žgadiju koja bi preko granice autobusima došla glasati.
Sud Ustavnog suda
Ipak, najsnažniji udar, eksplozija atomske bombe i posvemašnja, zasljepljujuća bjelina od koje je Andrej Plenković i sad, četiri dana kasnije, ošamućen, bila je Milanovićeva najava da će mu se osobno suprotstaviti i oduzeti mu premijersko mjesto.
Jedva što je on kazao, HDZ se u predizbornim anketama strovalio u provaliju.
Čitav je vikend u Hrvatskoj vladala smetenost. Članovi i simpatizeri vladajuće stranke mučno su se trsili ostati u pobjedničkom raspoloženju, ali iza njihovih se grčevitih osmijeha lijepo vidjelo da prolaze kroz agoniju. Pokušali su se rugati Milanovićevoj ambiciji, ali sve im je ispadalo usiljeno, žalosno i kilavo. Istodobno, javljali su se pravni stručnjaci i tumačili, dosta uvjerljivo, valja priznati, da predsjednik ne može sudjelovati na izborima. Svi su kao napeto čekali što će o ovome nezapamćenom slučaju kazati Ustavni sud, iako se znalo što će kazati. Kad ne zna što bi učinio, a siromah obično ne zna, predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović učini kako mu Andrej Plenković naredi.
Očekivano, Milanoviću je zabranjeno da se kandidira. Još očekivanije, njega za tu zabranu boli dupe. On će do sedamnaestog travnja nastaviti obilaziti zemlju i potpuno slobodno nazivati hadezeovce glupanima, gangsterima, nepismenima, maloumnima, pokvarenima, što god mu padne na pamet, a njegova je mašta u ovakvim poganim stvarima neiscrpna, i naposljetku bi lako mogao uspjeti. Ime mu se, doduše, neće naći na listiću, ali građani će znati koja je njegova lista. Glasat će za jednu avet koja će nevidljiva lebdjeti nad izborima.
Moćne, doduše polovne francuske borbene avione Plenković je kupio da bi svima, a posebno Aleksandru Vučiću, pokazao ko je regionalna vojna sila i, važnije, da bi u Hrvatskoj prepao opoziciju. Takozvane domaće izdajnike
Sasvim je moguće da će ta avet još jednom biti naš premijer, ali mnogi od nas nisu sigurni treba li se tome veseliti. Na jednoj strani, nakon osam godina, Andrej Plenković je postao potpuno nepodnošljiv. Upravo odvratan. Drskost s kojom je on u nizu afera štitio kriminalce, u isto vrijeme slabeći snage reda i zakona, imenujući za visoke državne funkcije sramotne nitkove koji bi prije trebali biti u zatvoru, za posljedicu ima da se ovdje krade više nego ikad. Ni Tuđmanov HDZ 1999, ni Sanaderov HDZ 2011. nisu zaslužili izgubiti vlast koliko je to zaslužio HDZ Andreja Plenkovića u proljeće 2024.
No, je li to razlog da se s druge strane bacimo u naručje Zorana Milanovića? I on i njegovi esdepeovski suradnici, po duši valja kazati, neusporedivo su pošteniji. Unatoč većinskom mišljenju da su na ljevici i desnici jednaki lupeži, desnica je uvijek bila neusporedivo gora. Nitko nas ovdje nije strašnije ojadio od domoljuba koji se uhvate za srce kad svira himna.
Nevolja je s Milanovićem drugačija. U četiri godine kako je predsjednik, njega se u stranoj štampi hvalilo samo u nekim listovima pod kontrolom Vladimira Vladimiroviča Putina, a najveći diplomatski podvig mu je roštilj u Laktašima. Iskreno, ja bih radije gurnuo ruku u hidrauličnu prešu velike snage, nego s njome ponovno glasao za jednoga idiota koji je s Miloradom Dodikom jeo pečenu džigericu.
