Komadom Zbilja, zapravo autorskim projektom filmskog reditelja Tomislava Šobana, Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba završilo je program 51. Internacionalnog festivala alternativnog i novog teatra (INFANT) u Novom Sadu. Time je i domaća publika imala priliku da gleda briljantnu Ninu Violić koju u ovoj duodrami impresivnošću prati Livio Badurina.
Sve je u toj predstavi začudno, i ograničeni broj gledalaca, i rešetkasta, staklena pregrada između njih i glumaca, što oštri pažnju publike, te ona izvija vrat ne bi li dobila što širu sliku. U njoj se govori o sistemu gde ljudi nisu bitni, pa ni sami sebi, minimalizirajući tegobe, a time i samo svoje postojanje. Sporadični kikot u sali izazvan je beketovskim apsurdom koji dvoje glumaca lako iznose.
Pošavši od naučnih eksperimenata američkog fizičara Roberta Fajnmana, Šoban je na sceni SNP-a, kao i na drugim prethodno, napravio pozorišni opit čiji je rezultat uvek drugačiji, zavisan od toga šta teatarski elementi (muzika, igra svetlosti…) izvuku iz protagonista. Dalje nećemo otkrivati, da ne pokvarimo uživanje nekom ko Zbilju nije gledao.
Postavljen na inicijativu nove uprave HNK, komad se faktički nadovezao na uspešno izvedenu Krležinu dramu U agoniji u režiji Ivice Buljana, 2021. I tu se radilo o pokusu, budući da je Agoniju pratila Arateja istog pisca i istog reditelja, i da su dela međusobno komunicirala, premda izvođena različitih večeri. Pa dok prvo ilustruje mrak u čoveku, drugo pokušava da odgovori odakle taj mrak potiče. Postignuta sinergija između Nine Violić i Badurine prosto je tražila dalje eksperimentisanje. U pozorišnu laboratoriju tad je kročio Šoban, nezastrašen teatarskim dogmama, s obzirom na to da se dosad bavio filmom. Tamošnja kritika „podivljala“ je od frenetičnih izraza divljenja, dok Zbilju visoko cene i gledaoci, kao i komisije za nagrade.
Publika u Srbiji Ninu Violić ne poznaje toliko po pozorišnim ulogama, niti joj je dovoljno poznato da se bavi i režijom, te da je autorka dva kratka filma, kao i dužeg ostvarenja Baci se na pod, koji upravo možemo da gledamo na kanalu HBO max. Violićevu ponajpre vezujemo za film Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića, a laureata Zlatne arene u Puli te 2002. godine. I tematika Djevojaka probija granice, mentalitetske, sukobljavajući jedan lezbijski par sa „posleratnim ludilom“ što je (s razlogom) zahvatilo Hrvatsku. Usled tog posttraumatskog sindroma, jedna od devojaka na kraju biva ubijena, i to baš Marija koju igra Violićeva.
Ono što mene fascinira je da smo svi mi na to pristajali i nitko se nikada nije bunio što je na Zapadu građanin drugog reda. Bilo nam je to normalno da smo Slaveni kojima nitko ne vjeruje
Gotovo deceniju kasnije, 2011, plakat za istoimenu predstavu istog reditelja, povučen je pod političkim pritiscima, uvezanim sa uticajem Rimokatoličke crkve. Jer na njemu su predstavljene dve Bogorodice u zagrljaju! Da li smo svi skupa krenuli napred ili unazad, i da li bi takva cenzura i dalje bila moguća, Radar pita veliku glumicu, poznatu i po britkom i pravdoljubivom jeziku.
Nju zatičemo na raskršću nekoliko dramskih projekata, učenja obimnog teksta i priprema za INFANT. Violićeva odgovore piše u toku kratkih pauza. Zato i njen intervju ponegde liči na štivo iz leksikona, sažeto, jezgrovito, udarno. „Pritisak Crkve na hrvatsko društvo sada je još dublji“, odgovara na postavljeno pitanje o uzurpaciji prava na umetničko izražavanje od strane svetovnih i religijskih institucija.
Imaju li hrvatski umetnici hrabrosti da se suprotstave političkim pritiscima, ali i pritiscima Crkve?
Imamo hrabrosti i to radimo godinama, a da li imamo uspjeha to je druga stvar. Mislim da se Crkva na nas uopće ne obazire, mi smo takva kap ničega u moru njihove dominacije, da nas puštaju da lajemo i boli ih briga.
Šta se dešava sa onima koji ćute i trpe, ili prebrzo odustaju od borbe?
Ne znam, ja ne odustajem od svojih intimnih borbi koje su mi važne. Ali moram priznati da me općenite borbe nametnute imperativom medija i samoprozvanih pravomišljenika uopće ne privlače, niti me interesiraju.
Koje je uopšte najefikasnije oružje protiv tlačenja i nepravde?
Istina.
Čemu je izložen neko ko javno progovori?
Danas imamo pravo o svemu javno govoriti, nitko nas neće zatvoriti, vezati, spaliti, ali nitko se neće ni obazirati jer je sve postalo jednako važno, dakle jednako nevažno. Laž i istina sjede za istim stolom, dogovaraju se. Danas možeš eventualno izgubiti posao ili ne dobiti sredstva, i to je maksimum kazne. Zato svi laju i nitko nikoga ne čuje.
U čemu je, po vama, razlika u onome što trpe građani Hrvatske i građani Srbije?
Ne znam.
Šta može da pomiri, približi, ponovo zbratimi državljane bivše zajedničke zemlje? Postoji li dovoljna kritična masa ili su većini isprani mozgovi nametnutim nacionalizmima?
Umjetnici oduvijek pokušavaju da te granice ne bude, svaki čovjek koji se ozbiljno bavi našim jezikom ima tu potrebu. Stravično je neprirodno ne znati i ne imati informacije što pišu srpski pisci ili što se radi u kazalištu ili na filmu, jer se radi o istom načinu izražavanja i ta granica je zbog toga nasilna i neprirodna. A što se tiče indoktriniranih masa, mislim da je daleko gore nego prije.
Da li je nacionalizam naša prava priroda?
U svom kratkom filmu Janje bavila sam se tom temom osobnog fašizma, a ne nekog tuđeg, upirući prstom u ljude koje ne razumijem. Htjela sam govoriti o tom nesvjesnom fašizmu koji je ukorijenjen negdje duboko i sakriven. Radila sam film o dvije djevojčice koje njihov malo stariji frend pozove u neki stan da im pokaže vezanog čovjeka kojeg mora nahraniti. Nitko ne zna tko je taj čovjek i zašto je tamo, pretpostavljamo da ga je zatočio otac, brat, uglavnom netko iz obitelji toga dječaka.
Postavlja se pitanje i što se s tim djevojčicama dogodi kada uđu u tu sobu, i da li uspiju komunicirati svoj užas i nelagodu, ili se zbog frenda koji im imponira prave da je sve normalno. Stvorili smo strašno mučnu situaciju u kojoj je na površini sve zabavno i uobičajeno. S tim u vezi, najzanimljivija mi je bila jedna njemačka kritika u kojoj piše da fali autorskog stava u filmu. Toliko o propitivanju tih duboko ukorijenjenih stereotipa, to nikoga ne zanima. Svi su spremni na površini biti korektni, taj stav lažne ispravnosti dovest će nas do neslućenih fašizama za koje još nismo ni svjesni da postoje.
Prave li hrvatski građani razliku između srpske vlasti i srpskog naroda?
Ne mogu govoriti u ime hrvatskih građana jer nisam političarka, i nemam pojma što naši građani misle, te se svaki put iznenadim izbornim rezultatima.
Ono što ja nikada nisam razumjela to je taj austrougarski mitleuropski pristup u kojem ljudi imaju povjerenja u društvo. Meni to nikad nije bilo jasno
Zašto se mladi i stručnjaci iseljavaju iz Hrvatske, dok se mnogima u Srbiji čini da bi svi naši problemi bili rešeni ulaskom u EU?
Mi smo očito narodi kojima je okupacija bolja opcija od vlastite vlasti. Užasno puno ljudi je otišlo, ali je i došlo puno Nepalaca, Filipinaca… i meni se to sviđa, ne to što ljudi odlaze, već to što dolaze ljudi drugih kultura. Sigurna sam da je zdravije živjeti u sredini u kojoj se susreću različitosti. Ima još jedna zanimljiva pojava trenutno i to je možda nešto što me najviše interesira s tim ulaskom u EU, a to je da klinci sada normalno sa svojim dokumentima studiraju po cijeloj Europi i formalno imaju ista prava kao građani Unije. A ipak veliki broj te djece se vraća, jer se tamo i dalje osjećaju kao građani drugog reda. Ono što mene fascinira je da smo svi mi na to pristajali i nitko se nikada nije bunio što je na zapadu građanin drugog reda. Bilo nam je to normalno da smo Slaveni kojima nitko ne vjeruje i morali smo se dokazivati, pristajali smo na taj stereotip kao dio igre koja nas vodi ka zapadu. Danas klinci to ne šljive uopće i ne žele to trpjeti. To mi se sviđa.
U kakvoj državi biste vi voleli da živite?
Ja sam porijeklom s otoka, Mediteran je neka moja domovina što se tiče pripadnosti, načina života, odnosa prema svijetu. Na Mediteranu nitko nikad nije povjerovao u vlast i državu, to su prirodni neprijatelji svakog pojedinca. Ima neke sličnosti s Balkanom, čini mi se. Ono što ja nikada nisam razumjela to je taj austrougarski mitleuropski pristup u kojem ljudi imaju povjerenja u društvo. Meni to nikad nije bilo jasno.
Kada čujete da se Srbija pretvara u rudarsku zemlju nauštrb onoliko plodnog zemljišta, šta pomislite? Treba li ikom iskopavanje litijuma?
Srbija ima još uvijek masu više vlastite hrane od nas, mi se dva mjeseca ne bismo prehranili sami bez uvoza.
Šta može da spasi našu omladinu?
Ništa ih ne može spasiti iz vizure naših vrijednosti, ali oni će stvarati svoj svijet koji mi nećemo razumjeti i onda ćemo misliti da oni propadaju, a u stvari ćemo propasti mi.
