„Eschenstock je lepa riječ, neki u njoj mogu čak naslutiti poeziju“, napisao je Volfgang Ulrih, kulturolog, i jedan od najvećih istoričara umetnosti današnjice, u katalogu izložbe slikara Velimira Iliševića. Pod tim nazivom, u prevodu Jasenov prut, postavka ovog umetnika je nedavno prokrstarila regionom, kao opomena da nam se Jasenovac nikad više ne ponovi.
Jer, Eschenstock je bila nemačka reč za ovaj koncentracioni logor, a i danas je toponim za hrvatski gradić gde je smešten memorijalni centar posvećen ustaškim žrtvama, ali i borbi protiv fašizma, nasilja i mržnje. Kameni cvet Bogdana Bogdanovića metaforički poručuje da je moguće obnoviti život nakon ratnih užasa, kad je čovek čoveku vuk, bez trunke samilosti.
To su iskusile baka, majka i tetke Velimira Iliševića, provevši u logoru Jasenovac godine Drugog svetskog rata. O ovom su tek šturo pričale, ali je budući slikar instinktivno znao da se sastoji i od njihovih iskustava. Otišavši 1989. iz Prijedora, gde je odrastao, kao da je predosetio nova klanja, između nekad bratskih SFRJ republika. Skrasio se najzad 2022. u Berlinu, odakle su potekle ključne odluke vezane za prethodni, najveći ratni sukob 20. veka.
Sećanja, posredna i direktna, Ilišević je procesuirao decenijama, da bi ih na kraju preneo na platna jarkih boja, uz poruku sličnu Bogdanovićevoj. Tek pažljivijim gledanjem, posmatrač u tom optimizmu može da uoči simbole stradanja – lobanje i krstače – negde veoma nalik pticama. Stoga, njegove slike praštaju, ali ne zaboravljaju.
„Sjećanje je samo dio opšte kulture. A zanemaruju se i kultura, i sjećanje. Oboje su, kao i druge važne stvari, zatrti i pokušavaju biti obesmišljeni političkim interesima. S te tačke se teško pomjeramo. Potreba za kulturom sjećanja se aktivira samo na određene datume u godini. Tako svaka strana, u zajedničkoj prošlosti, ima svoje sopstvene dane rezervisane za ta sjećanja. I tad se sve pretvara u neki potpuno čudan i bizaran teatar, neshvatljiv zdravom razumu“, kaže Ilišević za Radar i nastavlja: „Kultura sjećanja je prvenstveno savjesnost i odgovornost u odnosu na istorijske događaje i istorijske činjenice starijeg i novijeg datuma, a samim tim i preuzimanje odgovornosti i zauzimanje iskrenog i ljudskog stava prema tome. Da imamo savjesne i zrele ličnosti na mjestu političara, kultura sjećanja bi i bila njegovana na pristojan, ljudski i iscjeljujući način, a ne u ovom obliku gurana djeci u naručje. A na kraju, svakom od nas ponaosob, moguće je graditi ličnu kulturu sjećanja, ne čekajući da nas u tome neko drugi pokrene, ponajmanje političari.“
Ima li koristi od ćutanja, ili od razmetanja brojem žrtava? Imamo li mi za te ubijene ljude pravog pijeteta?
Za takve ljudske tragedije je uopšte teško naći riječi. Zarad nekih drugih ideja, kao što je bilo u vezi sa „bratstvom i jedinstvom“, ćutanje je bilo sredstvo zaštite takvog načina razmišljanja. I tada je, ipak, bilo glasova – napravljeno je spomen-obilježje Jasenovac sa simboličnim spomenikom, znalo se za te logore, jame i te strašne zločine. Ali sigurno je premalo urađeno, sve je uvršteno u žrtve fašizma i time nepravedno izjednačeno. Možemo reći da je to vrijeme bilo vrijeme za sebe i da je prošlo. Važnija je stavka šta je po tom pitanju urađeno od devedesetih. Da li su svoj zadatak obavili naučni instituti, istoričari i muzeji, arhivirajući i obrađujući tadašnje podatke, kako se ne bismo zatrpali brojevima u koje su uključene naše nove zajedničke tragedije?
Političarima je sa jedne strane u interesu smanjivanje, a sa druge strane povećavanje broja žrtava. U tim rasponima jedino oni dobro žive – to im i je zajedničko i ta ih ogromna razlika u brojkama zapravo najbolje i povezuje. Poslije toliko godina teško će biti bilo kad ustanoviti približan broj žrtava Jasenovca. Ali, u svemu tom jedino je važno da znamo i osjećamo: svaki taj broj bio je čovjek sa imenom, prezimenom, čovjek koji je imao svoj dom, koji je volio i bio voljen. I nikad se nije vratio tamo odakle su ga odveli. Dijete, u prvom plaču i dijete koje nikad nije saznalo ko je, odakle je i čije je. I kad mislimo na sebe, da pomislimo na to, da od takvih mučenika i sami potičemo. Zato sjećanje ne smije prestati. Dužni smo to svim žrtvama, nama koji smo tu i onima koji dolaze. I svijetu u kojem živimo. Svako od nas – pojedinačno.
Političarima je sa jedne strane u interesu smanjivanje, a sa druge strane povećavanje broja žrtava. U tim rasponima jedino oni dobro žive
Pa kako onda oprostiti, ali pamtiti, a ne zlopamtiti, o čemu zapravo govore vaši radovi?
Kao što vladika Grigorije u predgovoru publikacije koju pripremamo govori o pamćenju, a ne o zlopamćenju, tako se i mi trebamo sjećati očišćene duše. Na ono što se desilo ne možemo više uticati. Ali možemo tražiti put da to ispravljamo. I jedino je to ljudski i ispravno. Tu možemo od Nijemaca, i pored svih strašnih iskustava s njima, mnogo naučiti. Njima je to uspjelo i za to se još bore. I mi imamo naše „kamenje spoticanja“ i trebali smo ih, prvo zbog nas samih, pa onda i zbog drugih kojima smo nanijeli bol, već postavljati. Zbog naših zdravih očiju i zbog naših čistih ruku.
Moje slikarstvo i moje pisanje pokazuju upravo to. U njima je moja lična katarza, moje čišćenje i pored svega, moja ljubav i vjera u dobro u čovjeku. I kako moj zagrebački prijatelj Miljenko Jergović upisa, time se mi, umjetnici, pokazujemo svijetu. Ogoljeni.
Ali ipak privilegovani, obdareni oruđem za preradu trauma?
Meni je ostavljeno da budem slikar i dobio sam taj dar na korištenje. Drugačije nisam ni mogao, ni htio. Dugo sam tražio jezik za čovjekovo djelovanje, jezik kojim mogu pokazati svijet kakav je pred mojim očima. Bol i radost su dio tog svijeta, dio čovjeka. I dobro i zlo. To su moji motivi i moja crvena linija kroz cijelo djelo. Sve to je tamo upisano znakovima. U slikama su slojevi vremena i slutnja onog što dolazi. U tim slikama je sjećanje. Te slike zbunjuju baš zbog te čudne ljepote kojom zrače, i što neminovno traže razgovor. Možda je baš to i put ka iscjeljenju i bezbolnom životu, put ka onim zdravim očima i čistim rukama.
Sa ovima koji su danas na vlasti nije moguće sagledati i procesuirati istoriju, i tako steći zaključke. Ovo što oni rade i kako se ponašaju je upravo suprotno od smislenog
Koji je vaš recept da se to dosegne?
Umjetnost i tuđina su, zajednički, od mene napravili boljeg čovjeka. Taj svakodnevni zaumni razgovor, to samovanje u ateljeu započinje razgovore sa svijetom i vremenom, s precima i tvojima, ko god da oni bili i gdje god da su na nebesima. Iz tih dimenzija i nastaje djelo i u djelu zapisi iz tog cijelog svijeta. Ko to može čitati, taj je uistinu slobodan i bez straha. Tu i vidim ključ svega – u slobodi. Jer, strah je najteža bolest zdravog čovjeka.
Taj strah je nekad realan, izazvan intenziviranjem nacionalizama i desničarskih paradigmi u današnjem svetu. Da li je isto kada se to dešava u Švajcarskoj, i – u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori?
Nažalost, svijet je danas bliži 1933. nego 1968. godini. Fašizam je fašizam, bez obzira na kojem jeziku priča. Svi ti momci u tim crnim fantomkama pripadaju istim brkovima i istoj začešljanoj kosi. I u svim ovim zemljama su već imali svoje prethodnike. Razlika je u tome, pomenimo samo Srbiju i Hrvatsku, da takve pojave dolaze direktno iz državnog rukovodstva i tu im je i centar. Švajcarska država to danas, sigurno, ne bi ni uzgajala ni njegovala.
Šta se za to vreme događa u Srbiji i Hrvatskoj?
Sa ovima koji su danas na vlasti nije moguće sagledati i procesuirati istoriju, i tako steći zaključke. Ovo što oni rade i kako se ponašaju je upravo suprotno od smislenog. Nažalost, ni postupci drugih zvaničnika uglavnom nisu mnogo smisleniji. Moja je sreća da u svjetovima u kojima živim, srećem dobre ljude. Zato i vjerujem u „zdrave oči i čiste ruke“, kako god to zvučalo. A dobrih ljudi ima mnogo i sa njima se treba družiti da bi i sam bio bolji.
Da li je i vaša izložba u Zagrebu bila neka vrsta kolektivne terapije, budući da je Jasenovac bolna tema i za građane Hrvatske?
Preovlađujuća reakcija onih koji su bili na otvaranju i sa kojima sam razgovarao, bila je ozbiljnost. Ali i neka začudnost zbog suptilnosti jezika i načina kojim sam radio ovaj ciklus. Za čovjeka zdravih razmišljanja ovakvi su događaji neophodni i važni. Za takvog čovjeka je Jasenovac bio i ostao bolna tema. Ta napetost se i osjećala. Zato ova i ovakve izložbe i jesu važne. Lijepo je bilo i to što je ambasadorka Švajcarske otvorila izložbu i time pokazala kako njena država gleda na svoje umjetnike, na važnost ove izložbe i događaja za koji je izložba vezana. SKC u Zagrebu i ljudi koju su organizovali izložbu su svojim načinom to i pokazali. Tako je i izložba Jasenov prut kulturni događaj koji na najbolji i dostojanstven način doprinosi kulturi sjećanja, navodi na razmišljanje i otvara pitanja, a ne događaj iskorišten u političke svrhe i partijsku propagandu. Ovakav pristup bi mnogima mogao služiti kao primjer. Ovo je sigurno jedini ispravan put, kako se vodi dijalog i o najtežim temama. Samo ovako se i kod drugih budi razum i saosjećanje.
Izlagali ste i u Knežici, malom mestu pod Kozarom u blizini Prijedora, važnom u smislu sećanja na NOB. Šta za tamošnju publiku znači podsećanje na ratne užase?
Da, imao sam i tamo izložbu u nedavno i na privatnu inicijativu obnovljenom Spomen-centru žrtvama fašizma. Za te koji su došli, uglavnom sa strane da bi prisustvovali izložbi, značilo je mnogo. Za one ostale, uglavnom domaće, nije značilo ama baš ništa. Od samih mještana se nije pojavio niko. I pored toga što nose prezimena onih koji leže u tim grobovima i koji su pali u borbi protiv fašizma. To je porazno ali upravo rječito i govori o kulturi sjećanja i njenoj upotrebi.
Ovom događaju nije prisustvovao niko od političara. Ako se nešto priprema mimo njih i njihove kontrole, već u tome vide opasnost. To se pročulo i za mještane je to već bio znak za samocenzuru, a i pokazatelj gdje mi zapravo moralno stojimo. Isto je bilo i sa medijima. Niko se nije smio odazvati pozivu. Za njih je još gore od samog ratnog užasa, užas da se sazna da su prisustvovali ovom događaju i da time ugrožavaju svoje beznačajne pozicije. Naviknuti su na autobuse, pripremljene događaje i poslušnost. Zato nam ovakvi i dobijaju izbore. A za njih su sve žrtve nebitne, sve dok i od njih, mrtvih, ne mogu izvući neku korist za sebe.
I na toj maloj izložbi se na primjer, između ostalih, pojave Lordan Zafranović i vladika Grigorije. Može li na jednom mjestu biti više razuma, duha i slobode? Teško da je to moguće.
Tako je i izložba Jasenov prut kulturni događaj koji na najbolji i dostojanstven način doprinosi kulturi sjećanja, navodi na razmišljanje i otvara pitanja, a ne događaj iskorišten u političke svrhe i partijsku propagandu.
Nekada je, posle Drugog svetskog rata, delovalo razumno zakopati koljačke jame po Bosni i Hercegovini, recimo, a onda su aveti vaskrsle?
Teško je i danas o tome suditi. Jame su nam izlazile iz očiju. Toliko ih je bilo da nam je sav naš svijet postao jama. Sve treba, ipak, gledati u kontekstu vremena. Možda ni oni onda, kakvi god da su bili, nisu znali šta sa jamama, ni kud sa ranama. Možda ni oni sami, gazeći po krvavoj zemlji, nisu mogli drugačije nego da ih zatrpaju i o njima umuknu. Trebalo je živjeti sa ranama, trebalo je zanoćiti sa jamom pod jastukom, i šutjeti u nadi da će sve jednom proći, i da će rane nestati… Donekle se u tome i uspjelo. Moji su i poslije svega preživljenog živjeli bez mržnje i tako su i mene odgajali. To i jeste moja najveća sloboda. A, da li je samo, i jedino, krivica komunista i Jugoslavije i za to da su vaskrsle aveti? Oni za aveti našeg vremena tada nisu mogli znati. A mi ih znamo, gledamo ih svakodnevno i još nam avete po životima. Jesmo li ih možda mi sami i pozvali?
Kao buduće žrtve ili kao mogući agresori?
Žrtva je samo druga strana zločina. I obrnuto, zločin je druga strana žrtve. To je čovjek, žrtva i/ili počinilac, to je njegova sudbina.
A kako izaći iz tog klupka?
Opet mislim na jedinku kao početak svega, kao početak puta, kao izlaz iz lavirinta tjeskobe, kao iskorak ka smislu, preobražaju iz zla u dobro. Kao lična katarza. I iscjeljenje. Kroz to moramo prolaziti, nažalost, uglavnom sami i tražiti put ličnog spasenja. Umjetnost može pomoći. Obrazovanje, zdrav razum, odgoj, ljubav…
Kako to da i u 21. veku ima tako mnogo „Jasenovaca“?
Sve dok je ovih likova koji oponašaju „velikog diktatora“, biće i Jasenovaca. Upravo se oni prvi late lopate da popravljaju svijet. Jadno je da smo u stanju tako malo izvući i naučiti iz prošlosti. Više izgleda nije dovoljan lični i na sopstvenoj koži preživljen Jasenovac, Aušvic, Buhenvald – nego ih trebamo praviti i drugima. Tu i jeste cijela ljudska tragedija. I jedina istina – da su na to svi spremni. Ako zatreba! To bi nam svima trebala biti zajednička briga.
