Za Radar iz Banjaluke
Dvije stvari sada su potpuno jasne: Milorad Dodik i dalje može da mobiliše onoliko snaga na terenu koliko mu treba, dok opozicija nije u stanju da odbrani čak ni 138 biračkih mjesta. Branko Blanuša je u „drugi krug“ ušao sa više od šest hiljada glasova prednosti, ali je njegova „podmornica“ potopljena u gotovo svih 17 opština i gradova u kojima su prijevremeni izbori ponovljeni. A ako su dvije stvari sada potpuno jasne, onda su druge dvije apsolutno neobjašnjive: moć koju Dodik i dalje ima (i to u godini svog velikog političkog pada) i mitska nemoć opozicije koja se ogleda u tome da su za da dvadeset godina samo jednom ugrozili SNSD.
„Poternica“ za predsednikom
Siniša Karan je pobijedio, Branko Blanuša je izgubio – to je rezultat ponovljenih prijevremenih izbora, ali niti je Karanov trijumf uistinu njegov, niti se Blanušin debakl može njemu knjižiti. Nakon što je Centralna izborna komisija BiH donijela odluku o ponavljaju prijevremenih izbora na 136 biračkih mjesta, bijesni Dodik je rekao da će SNSD 8. februara napraviti dva puta bolji rezultat nego 23. novembra i taman je tako i bilo – SNSD nije pobijedio nego je potopio opoziciju koja je nastupala u „krnjem“ sastavu, jer je teško vjerovati da je Pokret Sigurna Srpska Draška Stanivukovića na terenu radio u punom kapacitetu za Blanušu.
Kandidat opozicije Branko Blanuša je u „drugi krug“ ušao sa više od šest hiljada glasova prednosti, ali je njegova „podmornica“ potopljena u gotovo svih 17 opština i gradova u kojima su izbori ponovljen
Novog predsjednika Republike Srpske petnaest dana prije ponovljenih izbora nije bilo u medijima. Nestao je kao što je svojevremeno nestao original Dejtonskog mirovnog sporazuma i tek se u izbornoj noći pojavio „bezbrižan, lak i nežan“ u štabu SNSD-a koji je proglasio pobjedu ni nepun sat nakon zatvaranja biračkih mjesta. Nekoliko dana prije izbora internetom je kružila „potjernica“ za „nestalim“ Karanom, ali sve je bilo uzalud: čak i tako nevidljiv i nestalan bivši ministar unutrašnjih poslova RS razbucao je opoziciju kao bugarsku skupštinu. Da se bar dva puta pojavio na televiziji ili među narodom, SDS vjerovatno ne bi uzeo ni ovu šaku glasova što je jedva uzeo.
Ni Dodik se nije mnogo miješao u kampanju: izdao je naređenja i otišao najprije u Izrael, potom kod Viktora Orbana, naposljetku na Molitveni doručak u Vašington. Motori koji pokreću SNSD-ov karavan u Doboju, Laktašima, Bratuncu i Zvorniku radili su 8. februara bez greške. Da li je bilo kupovine glasova? Sigurno. Da li je bilo krađe na biračkim mjestima? Nesumnjivo? Da li su mnogi potpisi dogovoreni danima prije izbora? Naravno. Opozicioni gladijatori su znali u kakvu arenu (ponovo) ulaze i na bijesne šakale koji su tri mjeseca držani na hljebu i vodi krenuli su drvenim mačevima. Strategija dostojna istorijskog prezira. Doboj jeste specifičan slučaj, u njemu se izborna krađa koti brže nego voda u rijeci, ali i toj se i tolikoj krađi može stati bar na ruke ako već ne može za vrat.
Neobjašnjiva je moć koju Dodik i dalje ima, i to u godini svog velikog političkog pada, i mitska nemoć opozicije koja se ogleda u tome da su za da dvadeset godina samo jednom ugrozili SNSD
I dok su njegovi skakači i lauferi završavali na terenu sve što je imalo da se završi prije izbora, Dodik je vraćao diplomatsku snagu koju je prošle godine izgubio. Razgovarao je sa Netanjahuom, sa Orbanom i sa najvažnijim članovima Trampovog tima, a prateće vokale pjevale su srpski član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović i v.d. predsjednika Republike Srpske Ana Trišić Babić. Pjesma k’o pjesma, vazda ista, više drljava nego dobra, više bijedna nego dostojanstvena, ali daleko se čula, a jedino se to računa. Dodik je u istoj sedmici popravio svoj položaj među strancima, a unutrašnji dodatno armirao i više je tužno nego smiješno što se čini da je „vrhovni baja“ snažniji sada nego što je bio prije godinu dana.
Politička matematika
Opozicija se na dan izbora suočavala sa dva problema: zaustavljanjem krađe i animiranjem sopstvenih birača. Optimisti su mislili da je prvi problem i veći i važniji, pesimisti su znali da je onaj drugi nerješiv. Morali su da odbrane samo sto trideset i šest mjesta, morali su da odbrane glasove koje je Blanuša osvojio u novembru prošle godine, a pokazalo se da bi im i tri puta manji broj biračkih mjesta bio jednačina višeg reda. SDS je podijeljen i po dubini i po širini, Blanuša je imao i premalo vremena i premalo snage da taj šav zašije, Lista za pravdu i red Nebojše Vukanovića naprosto je preslaba na terenu i poraz je bio neminovan.
Koliko je Stanivukovićev Pokret Sigurna Srpska radio za Blanušu? I da li je uopšte? Jedno je sigurno: Blanuša je prije tri mjeseca imao daleko bolji položaj u opozicionim redovima nego što ga ima sada. Imao je uoči ponovljenih prijevremenih izbora kapital od šest hiljada glasova, ali matematika u politici računa sa drugačijim operacijama i faktorima. I prije nego što su izbori ponovljeni pričalo se mnogo o tome da bi Blanušina eventualna pobjeda zacementirala njegovu kandidaturu na opštim izborima u oktobru ove godine. Stanivukoviću takav „odnos snaga“ nije odgovarao, jer mladi gradonačelnik Banjaluke ne krije bogate saradnike i ambicije. Blanušin pad lako može postati njegov let.
Opozicioni gladijatori su znali u kakvu arenu(ponovo ulaze i na besne šakale koji su tri meseca držani na hlebu i vodi krenuli su drvenim mačevima. Strategija dostojna istorijskog prezira
Novembar je bio u znaku opozicije. Ferbuar je i u znaku i u podznaku ofarban SNSD-ovom crvenom farbom. Oktobar možda nije pred vratima, ali je na stepenicama. Valja tri puta na izbore za manje od godinu dana. Pobjede nikada ne dosade, porazi oduzimaju i snagu i volju. Opozicija mora sve da mijenja ako namjerava da se u oktobru bije sa SNSD-om u istoj kategoriji. Dodikova stranka ne mora da mijenja ama baš ništa. Eventualno može ponovo vladu. Da ljudima ne bude dosadno.
