Rusija, Ukrajina, Francuska – to su tri zemlje koje odnose medalje u nadmetanju za najveću zemlju Evrope. Drugim rečima, i uz jedno „pardon“ zbog očiglednosti, veliki je posao obići Francusku čak i ako je čovek motorizovani i bezbrižni turista. Šta je onda potrebno da bi čovek obišao Francusku biciklom i da u takvom poduhvatu bude brži od svih ostalih? To trenutno najbolje zna slovenački biciklista Tadej Pogačar, koji je u nedelju, 26. jula, peti put postao pobednik Tur de Frans, najprestižnije biciklističke trke na planeti.
Čekajući rekord
Tur de Frans traje 113 godina i samo su četvorica vozača uz Pogačara petostruki pobednici – Francuzi Žak Anketil i Bernar Ino, Belgijanac Edi Merks i Španac Migel Indurain. Niko, međutim, nije bio mlađi od Slovenca kada se upisao u legende. Pogačar još nije napunio 28 i biciklistički svet sada čeka da momak iz Gorenjske osvoji „sveti gral“ šeste titule. Nije reč samo o njegovoj mladosti, već i o dominaciji.
Mnogi pobednici Tura su izuzetni na usponima ili u ’trci sa satom’. Pogačar može i da ubrza, da sprinta, da iznova i iznova napada. Raznovrsnost mu daje taktičku slobodu
Endru Rouland i Ešli Hopkins
U tih pet trijumfa, zapisao je britanski Gardijan, Pogačar je prešao skoro 17.000 kilometara, a 9.500 je proveo u žutom dresu, to jest u vođstvu. Mediji širom sveta ovih dana listaju i druge impresivne brojke, uključujući tu i izuzetnu sposobnost Pogačarovog tela da koristi kiseonik, ali mogli bismo jednom i da preskočimo to svođenje sporta na statistiku i biologiju. Čak i kada bismo sve mogli da izrazimo ciframa, u sportu bi samo jedno pitanje bilo važno – umeš li ili ne umeš? A Pogačar ume sve.
„Mnogi pobednici Tura su izuzetni na usponima ili u ’trci sa satom’. Pogačar nema samo te sposobnosti, već može i da ubrza, da sprinta, da iznova i iznova napada – što su vrline koje se češće povezuju sa najvećim vozačima jednodnevnih trka. Raznovrsnost mu daje taktičku slobodu. Ne mora da čeka idealan scenario“, zaključili su Endru Rouland i Ešli Hopkins, profesori australijskog Univerziteta Flinders, nakon sve biologije u tekstu koji su napisali za međunarodni portal Konverzejšn.

Pogačar je vrline dokazao pobedivši i na Điro d’ Italija i na trinaest jednodnevnih „klasika“, poput trke Milan – San Remo, i zato se neizbežno već raspravlja o tome da li je najbolji svih vremena. Edi Merks ima više najvećih trofeja, a Pogačaru pride od tih najvećih još fali Vuelta a Espanja, pa se uglavnom smatra da mu do statusa najboljeg treba još kilometraže. Međutim, takve debate su em dosadne, u šta je čovek mogao da se uveri i tokom nedavnog Svetskog prvenstva u fudbalu, em besmislene jer je Merks vozio pre više od pola veka, kada su nauka i tehnologija koje okružuju biciklizam bile bitno drugačije.
Najveće dostignuće
U Pogačarovim trijumfima ima nečeg mnogo važnijeg. Uz sve pohvale kojima ga slavni biciklisti obasipaju, našla se i jedna zajedljiva primedba. „(Pogačar) zna koji je rekord pravi“, zapisao je na društvenim mrežama Lens Armstrong. Američki biciklista je na prelazu vekova sedam puta osvojio Tur de Frans, i to uzastopno, ali su mu sve titule oduzete zbog dopinga. Armstrong svejedno sebe smatra šampionom, a zahvaljujući i njemu i mnogim drugima, biciklizam je dugo bio najgori izopštenik među sportovima.

Zbog takvih prevaranata, Pogačara i njegovog velikog rivala Jonasa Vingegora su tokom Tur de Frans usred noći izbacili iz kreveta i poslali ih na doping kontrolu. Sasvim je moguće da je Vingegor baš zbog neispavanosti sledećeg dana pao i slomio ključnu kost. Treba žaliti Danca, naravno, ali pola miliona ljudi koji su 26. jula čekali završnicu trke na ulicama Pariza dokaz su da je biciklizam vratio ugled.
