Već po naslovu Kraljević Marko oslobađa Imotski (Laguna, 2026) jasno je da se Ante Tomić, plodonosni pisac, scenarista i kolumnista Jutarnjeg lista i Velikih priča, bogato razmaštao odvodeći nas u davnu prošlost, u dane vojevanja navodnog velikog junaka iz naše istorije, kako bi otključao intrigantnu temu o identitetu i nama samima, o korenima onoga što živimo danas. Kraljević Marko je tako u romanu zapravo jedan od imitatora čuvenog vojskovođe, koji je uspeo ubediti narod da je najbolji od svih, da bi sled događaja pokazao upravo suprotno. Ali nije važno šta se zapravo desilo, već kako istorija pamti priče.
Otkud sada, posle romana smeštenih u moderno doba i pripovesti o dramama današnjice, ova rasna komedija iz tako davne prošlosti, koja u lako ispričanom pripovedačkom tonu deluje kao da se juče odigrala i kao da eto, skoro pa da smo joj bili svedoci – bilo je prvo pitanje koje smo postavili Anti Tomiću na početku razgovora.
„Tačno je to da se stalno bavim sadašnjošću, ali kao što znamo sadašnjost je snažno određena prošlošću“, odgovara on i nastavlja: „Mi živimo u konstantnim ratovima koji nikako da se završe, u mržnjama koje se ne gase. Činilo mi se prirodno baviti se tom temom i bilo mi je zabavno reinterpretirati povijest. Parodiranje povijesti često je u humorističkoj književnosti, televiziji ili filmu, gdje se junačka povijest ’prevodi’ u nejunačku, kukavičku. Čak i u parodiranju Kraljevića Marka nisam bio prvi. Slično je uradio još Radoje Domanović u svojoj sjajnoj humorističkoj pripovijesti Kraljević Marko po drugi put među Srbima. Dakle, htio sam napraviti priču o prošlosti, a ispričati nešto što je još živo i vrlo prepoznatljivo.“
Da nema sukoba, od čega bi inače živeo Aleksandar Vučić? Od čega bi živeo da ne govori neke sramotne stvari? Jer čitav njegov život je sramotan. Da nema toga on bi morao nešto pošteno raditi. A on ništa pošteno raditi ne zna
I mnogo toga je prepoznatljivo i u sadašnjem trenutku, razne situacije, likovi koji menjaju strane, marifetluci koji se podvode pod junački čin. Šta ste razbijanjem mitova zapravo hteli da kažete o liku jednog velikog junaka, a onda i o sadašnjem vremenu?
Najprije sam htio progovoriti o nacionalnim mitovima i o identitetima, koji se vrlo često smatraju bogomdanima. Ovdje se stalno priča kako je Bog htio da mi budemo Hrvati, a Srbi da budu nebeski narod. A to je zapravo potpuna budalaština. Povijest nam govori da su identiteti bili vrlo fluidni. Ljudi su slobodno pretrčavali iz jedne u drugu crkvu, iz jedne u drugu religiju. Navečer bi legali kao kršćani, a ujutro se budili kao muslimani i obrnuto. I onda kada gledamo sve te ratove, vjerske ili nacionalne, oni nemaju nikakvog smisla. I na jednoj i na drugoj strani bili su isti ljudi, koji su govorili istim jezikom. Bila su braća. Želio sam da srušim mit o tome kako smo mi stalno bili žrtve, kako smo stalno bili porobljeni pod nekakvim okupatorskim jarmom. A mi smo zapravo pod jarmom sve dok imamo ovakvu vlast! I nema veze tko je ta vlast, da li govori našim jezikom ili ide u istu crkvu kao i mi. Svaka je vlast tuđa i bezobzirna. Tuđa je i kad se predstavlja našom, jer ovdje čovjek nikad nije slobodan.
I tako u toj priči iz davne prošlosti prepoznajemo razne motive korupcije, koji su sada svakodnevica. U kojoj meri je korupcija metastazirala od te neke davne ideje o potkupljivosti i bahatosti?
Iskreno, pišući ovu knjigu nisam se konzultirao ni s jednim povijesnim izvorom. Samo opisujem stvari onako kako mislim da su se dogodile i u tome potpuno slobodno i besramno lažem. Ali, to kako ja zamišljam da su izgledali korupcija i kukavičluk, i sve te pljačke i laži, zapravo sam siguran da je tako i bilo. To što sam ja izmislio mislim da je istinitije od svake službene povijesti u kojoj smo mi nekakav junački narod koji se borio za pravdu, za krst časni i slobodu zlatnu, kao što su nam govorili.
Kako ste došli do toga da „Kraljevića Marka“ ima više od jednog?
Kraljevića Marka je nesumnjivo nadahnuo stvarni čovjek, neki Marko Mrnjavčević, koji je bio srpski plemić. Ali priče i pjesme o njemu javljaju se mnogo i nakon njegovoj smrti i te pjesme su nekad ikavske, nekad jekavske, nekad ekavske, nekad su na bugarskom, a nekad na makedonskom. Dakle, on je junak čitavog ovog našeg balkanskog prostora i svi ga svojataju i smatraju svojim. Naprosto sam zaključio da on ne može biti jedan čovjek, jer jedan čovjek ne bi stigao sve to sam napraviti. I tako sam zamislio situaciju u kojoj svaki kraj ima svog „Kraljevića Marka“. A poznajući prirodu naših junaka, pretpostavio sam da su neki od njih bili potpuni luđaci i zločinci, jer je to kod nas potpuno normalno. Svi junaci iz ovog zadnjeg rata, oni koje Hrvati smatraju junacima a Srbi zločincima i obrnuto, to su psihopate i poremećeni likovi, obični sadistički kreteni. Ne bih se s njima družio. I tu sam zamislio priču u kojoj se od svih tih „Kraljevića Marka“ traži jedan najbolji, koji će imati najbolje osobine, a na kraju opet se izabere nekakav vrlo manjkavi lik, koji nipošto ne zadovoljava uvjet za junaka. Isto tako mislim da su manjkavi i svi ovi junaci našeg novijeg doba.
Šta vam je bilo najzabavnije baveći se identitetima naroda ovih prostora? Identitetske teme kao da su večne kod nas…
Za početak, nacije su izmišljene. Svi ti identiteti zapravo su se stalno mijenjali. Ja sam iz kraja koji je bio i katolički i pravoslavni. I iskreno, ni ne znam koja je od obitelji prešla s pravoslavne na katoličku vjeru i obrnuto. Čitav ovaj naš prostor tako se mijenjao. Prezimena iz tog kraja mogu biti hrvatska i srpska. Išao sam na sprovod mom tetku, koji je bio pravoslavac. I dođem na pravoslavno groblje u Dicmu, pored Splita. Stojimo svi na sahrani, i slučajno vidim da je moj tetak sahranjen nedaleko od čovjeka koji se zove Gojko Šušak! Dakle moj tetak koji je bio nedvojbeno pravoslavac, Srbin i koji je sahranjen sa ćiriličnom nadgrobnom pločom, nosi isto ime i prezime kao „slavni“ hrvatski ministar obrane iz Tuđmanovog doba! I šta onda drugo da zaključimo nego da su ustaše i četnici jedno te isto.
Istorija nam govori da su identiteti vrlo fluidni. Ljudi su slobodno pretrčavali iz jedne u drugu crkvu, iz jedne u drugu religiju. Legali bi kao hrišćani, a budili se kao muslimani i obrnuto. I onda kada gledamo sve te ratove, verske ili nacionalne, oni nemaju nikakvog smisla
Ne mogu a da ne primetim da su kurve u romanu daleko poštenije od mnogih drugih likova, a posebno od crkvenih poglavara, koji stalno podstiču neko nasilje.
To je istina. Najprije, istina je da crkva, odnosno religija, stalno podstiče nasilje. To je posebno vidljivo u Bosni, recimo, gdje neka sela i gradovi i dalje loše izgledaju od rata. A onda, usred tog siromaštva, između svih tih blatnjavih ulica i oronulih kuća, sveg tog jada i bijede, uočljivo su najljepše bogomolje. Bilo da su katoličke ili pravoslavne crkve ili džamije, sve bogomolje su blistave i nove. I onda je jasno da su vjerski službenici pokrenuli rat da bi profitirali od toga. Oni su zapravo ratni profiteri, glavni nositelji mržnje i nasilja. A s druge strane, tačno je to da su kurve jedine poštene u mojoj priči. Inače, uvijek su ženski likovi kod mene bolji, jer su žene mudrije i ispravnije od muškaraca. Ali iskreno, u priču sam uveo taj bordel i te prostitutke najviše zbog toga jer mi se taj motiv sviđa u vesternima.
Rekli ste da su ljudi nekada bili slobodniji, lakše su zauzimali strane, prelazili granice. Međutim, kod nas se govori o granicama u vrlo negativnom kontekstu. Kako prokomentarisati to što vlast poziva ljude da ne idu u druge države, da idu u Hrvatsku samo u slučaju nužde?
Pa dobro, na to smo valjda već navikli. Priča o granicama, o migracijama ljudi, mogla bi se složiti u jednu rečenicu – svatko od nas ima pravo živjeti gdje god hoće. Ja sam inače odrastao u Imotskom, koji je na samoj granici. I upravo je granica odredila mentalitet naroda tog kraja. Bio je to jedan tradicionalno krijumčarski, švercerski kraj, gdje se od davnina nešto krišom prebacivalo preko, bilo da su stoka ili ljudi, duhan ili nafta ili bijela tehnika. Sve živo se tu švercalo. Tako da ja nasljeđujem tu tradiciju i vrlo sam ponosan na moje pretke koji su imali vrlo slobodan i buntovnički odnos prema granicama. A onda, posljednjih desetak godina preko te granice počeli su da pretrčavaju neki nesretnici iz Sirije, Iraka, Irana, iz ratom poharanih krajeva Avganistana. I tu i tamo ukradu neki komad odjeće sa sušila ili neku hranu iz neke kuće. I onda, Imoćani traže od državne vlasti stroži nadzor granice! Meni je bio jasan pokazatelj da svijet ne ide u dobrom smjeru onog trenutka kad su Imoćani počeli zahtijevati stroži nadzor državne granice! (smeh) Uopće, raspirivanje tih nekih neprijateljstava nije mi do kraja jasno. Ali opet, da nema toga, od čega bi inače živio Aleksandar Vučić? Od čega bi živio da ne govori tako neke sramotne stvari? Jer čitav njegov život je sramotan. Da nema toga on bi morao nešto pošteno raditi. A on ništa pošteno raditi ne zna.
Kako onda izgleda Srbija danas? Ponekad ne možemo ni da ispratimo šta se sve dešava na političkoj sceni?
Strašno je sve to. Pratim sve redovito i dopisujem se s Dražom Petrovićem na Velikim pričama. Sve je to vrlo očajno i sve je obeshrabrujuće. Ali, eto, nadamo se da će studentska pobuna napokon uroditi plodom i da će se promijeniti taj strašni režim.
Mislite da studenti imaju dovoljno snage da se izbore do kraja?
Imam određenih rezervi, naravno, i prema studentima i prema njihovim porukama, ali oni su u ovom trenutku najbolje što imamo. Oni su najveći adut slobodoumne Srbije. Ne znam ko bi tu mogao nešto bolje učiniti. Za sada se valja nadati da će uspjeti.
A da li mislite možda da će ta nova generacija smanjiti tu političku tenziju koja se stalno podgreva između Hrvatske i Srbije, da tu nešto nije u redu? Hoće li to ikada biti drugačije?
Mi se najprije moramo dubinski izliječiti od nacionalizma, jer je to nešto čime smo temeljito zatrovani. Naša društva se moraju očistiti od toga, jer to je užasno toksično. A, opet, nisam siguran da ima političke snage da se to dogodi. I u Hrvatskoj i u Srbiji.
U nekim krajevima, gde sela i gradovi i dalje loše izgledaju od rata, uočljivo su najlepše bogomolje. I onda je jasno da su verski službenici pokrenuli rat da bi profitirali od toga. Oni su zapravo ratni profiteri, glavni nositelji mržnje i nasilja
A šta treba da se desi?
Mislim da bi opozicija trebala biti, i u jednom i drugom slučaju, puno hrabrija i bezobzirnija u odricanju od nacionalizma, morala bi se s time drskije obračunati. Ali ljudi koji su na to spremni, političke stranke i pojedinci, zapravo su u velikoj manjini. Oni su svugdje manjina. Jedva da mogu preći izborni prag. A taj nepokolebljivi antinacionalistički građanski put prijeko nam je potreban. A ko god hoće doći na vlast mora koketirati s nacionalizmom i biti vrlo oprezan s porukama.
A kad smo već kod izbora, ima jedna rečenica pri kraju vašeg romana, koja me je zamislila. Kažete da je svako oslobođenje početak ropstva. Šta ste zapravo hteli da kažete?
Mi u Hrvatskoj stalno trpimo teror nekih bivših ratnih veterana, koji nam nabijaju na nos kako su oni oslobodili zemlju i narod od nekakve jugoslavenske i komunističke diktature. A s tom pričom o oslobađanju, oni zapravo prepisuju obrasce mišljenja i ponašanja, koji su rigidniji od onih koji su bili u toj Jugoslaviji od koje su nas navodno oslobodili. Svi ti tipovi koji se predstavljaju kao osloboditelji su jednake siledžije i primitivci, i to što oni nude nije nikakva sloboda, nego samo novo ropstvo. Zato stalo govorim da nema oslobođenja. Glagol „oslobađati“ u naslovu mog romana vrlo je ironičan. Oslobođenja nema. Ništa nije oslobođeno. Kod nas se stalno isto dešava, a to je da se jedan režim zamijeni drugim, koji nije ništa čovječniji od onog prije.
Da li je iz te ideje o neslobodi došla i druga rečenica, takođe pri kraju romana, da „investitori ljepše guslaju od okupatora“? Da li su investitori okupatori novog doba, odnosno da li su još gori od njih?
Ja zapravo ne mislim da su okupatori u povijesti bili tako zli i crni kako ih predstavljaju. Ne znam, ta mi je misao došla prije desetak godina, kad su nekakvi Turci došli u Dubrovnik kako bi investirali u neke hotele, golf igrališta ili već šta. I vlast ih je lijepo primila. Pitao sam se po čemu su ti Turci drugačiji od Turaka koji su došli 1389. i potukli se s kršćanskim junacima na Kosovu polju? Iz toga dolazi ta moja rečenica. Jer niti mislim da su okupatori u prošlosti bili tako negativni, niti vjerujem da su investitori danas tako pozitivni. Sve je samo stvar PR-a kako će se ko predstaviti.
A kad već spominjemo investitore, ne mogu da vas ne pitam šta očekujete od projekta Ekspo 2027?
Pa izaziva opravdanu zebnju ko dolazi, s čijim parama se gradi, proizvodi, kupuje. Ali nekako, ja sam prestao previše brinuti o tome, zato što stalno pomislim kako ti stranci koji dolaze ne mogu nikako biti u osnovi gori od ovih naših ljudi s kojima inače živimo. Sve je to u osnovi ista bagra.
Srpska kinematografija pretvorila se u hrvatsku kinematografiju iz devedesetih. Snimaju se režimske budalaštine, a istovremeno najbolji ljudi su uskraćeni da rade. Kako se to dogodilo? Zato mislim da je vreme Vučićeve vlasti uočljivije gore od doba Slobodana Miloševića
Kad smo pre desetak godina razgovarali, zapamtio sam da ste mi rekli kako zapravo volite što nervirate mnoge svojim pisanjem i izjavama. Da li se tu nešto promenilo?
Ništa se nije promijenilo. Mislim, ovdje se inače ništa ne mijenja, samo periodično bude gore. Ja i dalje uočljivo nerviram ljude ako mogu suditi po onima koji mi dobacuju ponekad nešto na ulici. To se ništa nije smanjilo. Ali sve to dolazi sporadično. Prošle godine, recimo, baš negdje u ovo doba, bio je taj veliki Tompsonov koncert, i branitelji su zbog toga zabranjivali razne festivale i kulturne događaje po provincijskim gradićima. I primijetio sam tada da to nacionalističko mahnitanje obično bude izražajnije kad su takvi događaji ili kada su neke okrugle brojke. Recimo, uvijek krene mahnitanje kada je okrugla godišnjica Oluje… Ali i to isto tako raste i pada bez nekog vidljivog razloga. A kad smo kod padova, meni je nejasno kako se dogodilo u Srbiji da su političke prilike toliko gore sada nego devedesetih. Posebno u kulturi. Baš sam razgovarao s filmskim radnicima koji ne mogu ništa raditi. Zatvoreni su konkursi, nema budžeta, sve je ukinuto već godinu i po dana i više. Meni je to zastrašujuće. Srpska kinematografija u ovom trenutku pretvorila se u hrvatsku kinematografiju iz devedesetih. Snimaju se neke režimske budalaštine, a istovremeno najbolji ljudi su uskraćeni da rade. Goran Marković, Dragan Bjelogrlić, Srđan Dragojević ne mogu snimati. Kako se to dogodilo? I zašto se to dogodilo sad, a u devedesetim su ti ljudi snimali vrlo drske i bezobrazne antirežimske filmove. Zato mislim da je vreme Vučićeve vlasti uočljivije gore od doba Slobodana Miloševića.
Tome dodatno, rekao bih, doprinosi stanje u medijima. U vašem romanu, guslanje prenosi neistine i to sve izgleda kao današnji rad raznih režimskih propagandnih mašinerija. Da li su tabloidi guslari našeg doba?
Režimski mediji su tu da stalno zveckaju nekim oružjem, ali ja ih slabo čitam. Naprosto nemam želudac za to. Čitam Radar, Danas i Nedeljnik, gledam N1 i Novu. To je ono što me zanima. I u ovom trenutku divim se svima vama na hrabrosti i ustrajnosti, svim kolegama koji rade u tako strašnim okolnostima. Sloboda je ugrožena. Ali iskreno se nadam da će ovaj režim pasti, prije nego što uspije porobiti sve medije.
