Od svojih početaka krajem 19. i početkom 20. veka, uvođenje seksualnog obrazovanja u školske i slične kurikulume bilo je predmet brojnih kontroverzi. S jedne strane, ovo su bili konzervativni, reakcionarni i religijski otpori seksualnom obrazovanju od strane različitih političkih i klerikalnih grupa, organizacija i institucija.
S druge strane, i to je strana koja se neretko zaboravlja, seksualno obrazovanje i njegovo uvođenje u školske kurikulume bilo je izraz ili refleksija upravo tih istih konzervativnih nastojanja i pokušaja nadzora i kontrole nad ljudskim telima i ljudskom seksualnošću. Drugim rečima, umesto popularne percepcije seksualnog obrazovanja kao nečeg po definiciji progresivnog, liberalnog, slobodoumnog ili čak radikalnog – seksualno obrazovanje je isuviše često u svoj istoriji bilo sama suprotnost tome. Samo još jedno zatucano znanje o tucanju.
Duh vremena
Podrška seksualnom vaspitanju i ekspanzija programa seksualnog vaspitanja kroz istoriju najčešće su bile reakcije na neku bolest. To su bili sifilis u 19. veku, a zatim i gonoreja i sifilis posle Prvog svetskog rata, odnosno AIDS krajem 20. veka. Može se reći i da je jedino na ovaj način bilo uopšte moguće „progurati“ program seksualnog vaspitanja kao nečeg inherentno kontroverznog. Međutim, seksualno obrazovanje nikada nije bilo jedino zdravstveno ili obrazovno pitanje, već je bilo u neprekidnoj komunikaciji sa društvenim kontekstom kao odgovor na sociopolitičke zahteve „duha vremena“. Svojevrsna „moralka“ o pristojnom i prikladnom ponašanju nove buržoaske ili srednje, građanske klase.

S tim u vezi, o seksualnom vaspitanju u Sjedinjenim Državama, Engleskoj i Francuskoj se naširoko pričalo još od sredine 19. veka, ali je ono tada trebalo da bude usmereno jedino ka prevenciji – masturbacije. I to dečaka, jer se o masturbaciji devojaka nije ni smelo govoriti (žene koje su masturbirale odmah su proglašavane „histeričnim“ i zatvarane su u sanatorijume). Masturbacija je percipirana kao velika društvena bolest, a postojale su i čuvene i zloglasne tvrdnje da ona vodi u slepilo, sušenje kičme, krivljenje kostiju, epilepsiju, ludilo i smrt.
Među prvim velikim gradovima koji je uveo seksualno vaspitanje u srednje škole bio je Čikago, (tek) 1913. godine. Međutim, američka Katolička crkva je odmah bila reagovala protiv ovakvog školskog programa i ubrzo je izdejstvovala da se ono ukine. Uzgred, slično se dogodilo u susednoj Hrvatskoj, ali zato čitavo & tačno stoleće kasnije (2013). Zatim je izbio Prvi svetski rat, a sa njim i mnoge polno-prenosive bolesti, zbog čega dolazi do obnove interesovanja za seksualno obrazovanje. Snimaju i se i distribuiraju mnogi propagandni filmovi, američka vlada vojnicima na frontu prikazuje slajdove sa mikroorganizmima i posledicama sifilisa, kao da im ratnih užasa po rovovima nije bilo dovoljno.
Među prvim velikim gradovima koji je uveo seksualno vaspitanje u srednje škole bio je Čikago, (tek) 1913. godine. Katolička crkva je odmah bila reagovala protiv ovakvog školskog programa i ubrzo je izdejstvovala da se ono ukine. Slično se dogodilo u susednoj Hrvatskoj, ali tačno stoleće kasnije
Nakon Prvog svetskog rata dolazi do nove ere društvenih reformatora koji u svojim programima seksualnog obrazovanja nastavljaju sa narativom o „prikladnom seksu“ koji će da „istrebi venerične bolesti“. A taj „prikladni seks“ je, naravno, bio onaj između muža i žene, a opasnosti su vrebale od – predbračnih i vanbračnih odnosa. U programima seksualnog obrazovanja bilo je segmenata o dekadentnom životu u gradovima i njihovim imigrantima i crncima, prostitutkama, kockarima, pijancima itd. nasuprot fiktivnoj i romantičnoj seoskoj idili. Paralelno sa seksualnim vaspitanjem, nametane su i patriotske vrline – jedna engleska učiteljica je 1920. godine sugerisala da se dečurliji o seksu priča preko motiva Lanselotove divlje i strastvene potrage za Svetim gralom. Sve u slavu krune, Isusa i monarhije. U Republici Francuskoj (sa legalnom prostitucijom), seksualno vaspitanje se takođe fokusiralo na bračne dužnosti i reprodukciju, primereno srednjeklasnim buržujkama.
Konzervativni otpori
U promociji seksualnog obrazovanja u Sjedinjenim Državama prednjačila je Američka asocijacija za socijalnu higijenu. Logika njihovih kurikuluma bila je sledeća – avaj, samo kada bi deca bila ili postala upoznata sa svim „naučnim“ (dakle, medicinskim) činjenicama o opasnostima od seksa, omladina bi racionalno odlučila da sačeka brak, da u braku ostane verna, odnosno da se ne izlaže tom seksu bez preke potrebe. Jednostavno rečeno, seksualno obrazovanje je izučavano u kontekstu „socijalne higijene“, gde su se deca instruisala kako da se ponašaju „moralno i skromno“ i kako da se izvedu na put seksualne „samokontrole“. A koliko je ova logika živa i danas?
Uzgred, jedan od najistaknutijih agitatora protiv masturbacije bio je izvesni Vil Kelog, adventista i vegetarijanac opsednut fizičkim zdravljem, poznatiji kao tvorac kornflejksa ili kukuruznih pahuljica, odnosno čuvene i eponimične firme Kelog’s. Masturbacija i kornflejks su i direktno povezani, jer se drug Kelog posve trudio da izmisli hranu koja je toliko prerađena i ispražnjena od sadržaja da, kao takva, „neće zagrejati krv“ potencijalnim masturbantima. Zatim je istu klopu reklamirao kao sredstvo koje može da „smiri muškarca“ i učini da dotični „odoli iskušenjima“ u braku i uopšte. Razmislimo o tome kada ujutru sipamo kornflejks u mleko. A od druge polovine 19. veka, u Americi se zakuvava i masovno obrezivanje dečjih spolovila, sa istom lošom medicinom kao obrazloženjem.

S druge strane, oduvek su postojali i konzervativni otpori seksualnom vaspitanju i obrazovanju kao takvom, kakvog god sadržaja bilo. Do pozitivnog stava prema seksualnosti u kurikulumima u Americi dolazi tek u kratkom periodu 1970-ih, ali tada dolazi do uspona verskog konzervativizma koji je novi seksualni moral povezivao sa – komunizmom. Bilo je to doba podgrejanog Hladnog rata i seks je ponovo postao političko pitanje – raspojasana seksualnost šezdesetih optuživana je za to da predstavlja komunističku indoktrinaciju i pretnju.
Konzervativni otpori su prisutni i danas ili do juče – ministarka zdravlja za vreme Klintonove administracije Džojselin Elders je 1994. godine, na konferenciji o AIDS u Ujedinjenim nacijama, bila upitana da li je na časovima seksualnog vaspitanja prikladno govoriti o masturbaciji kao dobroj prevenciji rizičnog ponašanja među mladima. Odgovorila je pozitivno, i odmah je smenjena sa te pozicije jerbo je njen stav okarakterisan kao „preteran“. O felaciju gospodin Klinton nije progovorio. U slučaju Srbije, otpori su takođe dolazili od strane ekstremne desnice i klerofašizma. Različite političke organizacije i „zavetnički“ pokreti, koji ni ne zaslužuju da budu imenovani, zahtevaju ukidanje svakog seksualnog obrazovanja ili rodnih teorija iz kurikuluma kao prakse koja „promoviše homoseksualizam i sve što je izopačeno, umesto da promoviše brak i porodicu“.
