Slučaj je hteo da film reditelja Andree Segrea Berlingver – velika ambicija ovih dana dođe na repertoare francuskih, belgijskih i još nekih evropskih bioskopa, tačno pola veka otkad je Frane Barbieri u štampi skovao termin evrokomunizam. Jednu od ključnih reči vezanih za ideologiju političara što je vodeći italijansku Komunističku partiju 1976. osvojio 34 posto glasova.
Prateći zaplet omeđen državnim udarom u Čileu 1973. i ubistvom lidera demohrišćana Alda Mora 1978, spremnog da načini istorijski dogovor sa komunistima – pamtimo divne detalje. Enriko Berlingver, u tumačenju Elija Đermana, ima naviku da stavi novčanicu u knjigu iz kućne biblioteke, zaboravi gde je, pa je potom danima uporno traži.
Uspeh Segreovog biopika u Italiji, broj gledalaca mlađih od četrdeset godina za koje se držalo da ih politika ne zanima, rad nekadašnjih aktivista na terenu, intelektualne rasprave unutar stranaka i organizacija njihovih lokalnih odbora – pitanja su koja ovih dana intrigiraju pojedine novinare u Evropi.
Razmišljajući o dokumentarnim snimcima Berlingverove sahrane s kraja Velike ambicije, pisac Jurica Pavičić, kritičar Jutarnjeg lista, pita se ranije gde su sad ti ljudi. „Gdje su nestali? U što sad vjeruju, ako vjeruju? Jesu li se gentrificirali, kao cijela zapadna ljevica? Jesu postali lijevi, lijeni buržuji uljuljkani komforom? Jesu li poput dobrog dijela radničke klase prešli k desnom populizmu?“
