Uđu u bar kineski megaloman, američki gangster i ruski krvolok, i… Ne mogu sad da se setim kako ide dalje, ali na kraju Amerikanac ispadne glup.
Hajdemo ipak ispočetka. Dođu u Šendžen na samit Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEK) predsednici Kine, Sjedinjenih Država i Rusije, i na marginama skupa sastanu se po prvi put u takvom trojnom formatu, što je prethodno čak i neke ozbiljne ljude navelo da se upuste u spekulacije o potencijalnoj „Jalti 2.0“ – novom istorijskom dogovoru velikih sila o podeli sveta na interesne sfere, po obrascu s epohalne konferencije iz februara 1945.
Ispalo je, sve u svemu, da jedino čemu je trojni samit poslužio jeste servisiranje individualnih narativa svakog od trojice učesnika. S tim da su samo dvojica u tome i uspeli
Nekih osamdesetak minuta i jedno zajedničko saopštenje kasnije, ispostavlja se da navodno „istorijski“ samit nije nikakva Jalta 2.0; možda pre Jalta, Jalta – (barem u eks-jugoslovenskim okvirima) dobro poznati mjuzikl Alfija Kabilja iz 1971, čija je radnja smeštena u vreme sudbonosnog sastanka Ruzvelta, Čerčila i Staljina. Predstava, drugim rečima; samo u ovom slučaju bez muzike.
I, predvidljivo, bez konkretnih rezultata (što je, zapravo, i najbolja vest koja ovom prilikom iz Kine stiže). Umesto čega je – iz reprezentativnog kineskog grada za pokazivanje strancima koliko je Narodna Republika postala prosperitetna – svetu predočena „mirovna deklaracija“ u kojoj se nijednom rečju ne pominju ratovi u Ukrajini i Iranu, pokrenuti svojevoljnim odlukama dvojice od trojice učesnika sastanka. Ali se zato u zajedničkom saopštenju našlo mesta za upozorenje kako „Međunarodni krivični sud i druge slične institucije ne smeju da zloupotrebljavaju svoja ovlašćenja“ – što se ne može razumeti drugačije nego kao solidarisanje Si Đinpinga i Donalda Trampa s Vladimirom Putinom, za čije hapšenje je isti taj MKS izdao nalog. Zbog ruskih zločina u Ukrajini, naravno.

Lepo je, doduše, što je trojka na stanovištu da se „u nuklearnom ratu ne može pobediti i da takav rat ne sme biti vođen“. Barem nešto oko čega svi možemo da se saglasimo s njima. Si će, štaviše, za svoj račun reći i kako bi nuklearno oružje trebalo „u potpunosti zabraniti i vremenom temeljno uništiti kako bi ga se svet oslobodio“. Samo što je Kina dosad držala kako nije u redu i od nje očekivati da bude deo potencijalnih novih dogovora Rusije i SAD o ograničavanju nuklearnih arsenala (pošto je važenje svih dosadašnjih sporazuma te vrste u međuvremenu isteklo), budući da njeni kapaciteti daleko zaostaju za njihovim.
Svakako je zanimljivo i što su se čelnici tri od pet stalnih članica Saveta bezbednosti u saopštenju zauzeli za „reformu UN tako da bude u stanju da efikasnije odgovori na globalne izazove“, imajući na umu da Trampova administracija i on sam svetsku organizaciju otvoreno preziru, dok je Rusija i (u manjoj meri) Kina cinično koriste za ostvarivanje vlastitih spoljnopolitičkih agendi. Kako li bi ta reforma UN u praksi mogla da izgleda?
Ispalo je, sve u svemu, da jedino čemu je trojni samit poslužio jeste servisiranje individualnih narativa svakog od trojice učesnika. S tim da su samo dvojica u tome i uspeli.

Najveći dobitnik – u meri u kojoj se u kontekstu ovog i ovakvog sastanka o nekakvoj opipljivoj dobiti može govoriti – svakako je Putin. Za njega je pojavljivanje na sceni zajedno s Trampom i Sijem, kao što za Gardijan konstatuje profesor Vilijam Herst s Univerziteta Kembridž, „demonstracija kontinuiranog značaja i moći“ kako Rusije, tako i njega samog. Zaglavljen u ratu koji ne može da dobije a ne sme da izgubi, Putin zajedničkim poziranjem s liderima zemalja s kojima njegova više ne može da se meri ni po čemu osim po naoružanju koje poseduje šalje poruku da se Rusija i dalje za mnogo toga pita – iako se zapravo pita za sve limitiraniji broj (istina krucijalno važnih) stvari.
Siju je trojni samit poslužio za ono čemu inače služi i sve drugo što Kina radi: da se još jednom predstavi kao nezaobilazni globalni akter, s kojim su na ravnoj nozi još samo SAD, dok svi ostali – uključujući tu i od nje sad već ozbiljno zavisnu Rusiju – mogu samo da biraju da li će se prikloniti njenom ili američkom viđenju sveta.
Samo je Tramp u Šendženu delovao kao neko kome je očajnički bilo potrebno nešto, bilo šta, što bi kod kuće mogao da predstavi kao vlastito dostignuće, a iz 18-milionskog kineskog grada se vratio nemajući baš ništa da pokaže
Jedino je (i opet: predvidljivo) Tramp u Šendženu delovao kao neko kome je očajnički bilo potrebno nešto, bilo šta, što bi – pogotovu u ovom času, dok su rane izazvane debaklom Republikanske partije na međuizborima još sveže – kod kuće mogao da predstavi kao vlastito dostignuće ili uspeh, a iz 18-milionskog kineskog grada se vratio nemajući baš ništa da pokaže. Njegovo šlihtanje Siju i Putinu – „prijateljima“ koji za prijateljstvo, njegovo ili bilo čije drugo, ni najmanje ne mare – delovalo je još patetičnije nego u ranijim prilikama kada se sastajao s jednim ili drugim; njegov pristanak da se s njima sastane u ovom formatu i tako (nakon nedavne odluke o delimičnom ukidanju američkih sankcija) dodatno pomogne poboljšanju međunarodne pozicije ruskog satrapa iznova je potvrdilo koliko je samoproglašeni majstor pregovaranja zapravo nedorastao partner onima čijoj se neograničenoj moći toliko divi.
Da: to je ono kad na kraju Amerikanac ispadne glup.
