Komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratko Mladić preminuo je 27. avgusta u pritvoru Ujedinjenih nacija u Hagu, gdje je služio kaznu doživotnog zatvora zbog genocida počinjenog u Srebrenici, zbog progona i prisilnog premeštanja Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanja civila tokom opsade Sarajeva i držanje pripadnika mirovnih snaga UN-a kao talaca tokom bombardovanja NATO-a 1995. godine.
Mladićeva smrt nije zatvorila pitanje njegovog istorijskog „nasljeđa“. Naprotiv, gotovo istog trenutka otvorila je staru i duboku podjelu: za jedne je otišao čovjek koji je bio simbol odbrane srpskog naroda u ratu u BiH, za druge general koji je postao jedno od najprepoznatljivijih lica ratnih zločina počinjenih tokom raspada Jugoslavije. Reakcije poslije njegove smrti samo su pokazale koliko se o Mladiću i dalje ne govori iz jedne, nego iz najmanje dvije potpuno suprotstavljene istorijske perspektive.
Lični utisci i pravne činjenice
Mladić je bio vojnik prije nego što je postao politički simbol. Rođen je 1942. godine, odrastao u socijalističkoj Jugoslaviji i profesionalnu karijeru gradio u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Napredovao je kroz oficirske činove, a raspad države dočekao kao iskusan komandant. U maju 1992. postavljen je za komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, na položaj na kojem je ostao najmanje do novembra 1996. godine.
U narednih mesec dana izborne kampanje Mladićevo ime i njegovo (ne)delo potezaće se kao ključni argumenti u političkoj borbi za vlast i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH. A Vučićeva kampanja tek ulazi u završnu fazu
Za dio Srba, naročito onih koji rat posmatraju prvenstveno kroz iskustvo straha, izbjeglištva i borbe za teritorijalni opstanak Republike Srpske, Mladić je ostao simbol vojnog otpora. Njegov lik postao je dio nacionalnog narativa u kojem je VRS predstavljena kao vojska koja je branila srpsko stanovništvo, a Mladić kao njen najprepoznatljiviji komandant. Takav odnos prema njemu nije nestao ni poslije presude, niti poslije njegove smrti.
Ali postoji i druga strana, koju nije moguće izbrisati političkim tumačenjima. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju osudio je Mladića 2017. godine na doživotni zatvor. Proglašen je krivim za genocid u Srebrenici, progon, istrebljivanje, ubistva, deportaciju, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca. Žalbeno vijeće Mehanizma 2021. godine potvrdilo je presudu i kaznu. Mladić nije osuđen za genocid u šest opština u BiH 1992. godine, za šta je bio oslobođen, ali je pravosnažno osuđen za genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine.
Sud je njegovu odgovornost vezao za četiri udružena zločinačka poduhvata: širu kampanju trajnog uklanjanja Bošnjaka i Hrvata sa teritorija koje su bosanski Srbi smatrali svojima, kampanju terora nad civilima Sarajeva, operaciju čiji je cilj bio eliminisanje bošnjačkog stanovništva Srebrenice i uzimanje pripadnika UN za taoce. To je pravna činjenica koja mora biti polazna tačka svakog ozbiljnog razgovora o Mladiću.
Kako je rat uticao na kolektivno pamćenje
Istovremeno, ni presuda sama po sebi ne objašnjava zašto je Mladić za dio srpske javnosti ostao heroj. To zahtijeva razumijevanje načina na koji je rat oblikovao kolektivno pamćenje. Jedni u prvi plan stavljaju srpske žrtve i činjenicu da je VRS za njih bila vojska koja je obezbijedila opstanak Republike Srpske. Drugi u prvi plan stavljaju Sarajevo, Srebrenicu, progone i hiljade civilnih žrtava. Između ta dva pogleda decenijama je ostalo vrlo malo prostora za nijanse, ali „strukturne“ činjenice su takve kakve jesu: Mladić je bio vrhovni komandant vojske koja je, prema haškoj presudi, pobila gotovo 8.000 civila u Srebrenici.
Iz Sarajeva i Srebrenice stigle su poruke potpuno suprotnog sadržaja. Za porodice žrtava njegova smrt nije bila razlog za slavlje, ali ni za zaborav. Naprotiv, poruka je bila da njegov odlazak ne mijenja sudski utvrđene činjenice. Za mnoge je umro vojnik koji je obeščastio sve običaje rata, general koji je pogazio svako ljudsko dostojanstvo, komandant koji je krvav i preko ramena
U Republici Srpskoj stigle su poruke u kojima se Mladiću odaje priznanje kao komandantu VRS-a. Milorad Dodik rekao je da je njegova smrt posljedica uslova u kojima je bio držan i otišao toliko daleko da je rekao kako je Mladić u Hagu zapravo ubijen. Ministar pravde Srbije Nenad Vujić najavio da će, ukoliko porodica to bude željela, Mladiću biti omogućene vojne i državne počasti, dok je predsjednik Aleksandar Vučić kritikovao postupanje Haškog mehanizma i govorio o dostojanstvenoj sahrani.
Na drugoj strani, iz Sarajeva i Srebrenice stigle su poruke potpuno suprotnog sadržaja. Za porodice žrtava njegova smrt nije bila razlog za slavlje, ali ni za zaborav. Naprotiv, poruka je bila da njegov odlazak ne mijenja sudski utvrđene činjenice, niti posljedice zločina. Za mnoge je umro vojnik koji je obeščastio sve običaje rata, general koji je pogazio svako ljudsko dostojanstvo, komandant koji je krvav i preko ramena. Generalni sekretar UN Antonio Gutereš izrazio je solidarnost sa žrtvama i preživjelima, uz naglašavanje potrebe da se suprotstavlja negiranju i veličanju zločina.
Simbol otpora ili progona i najveće srpske ratne sramote
Jedni Mladićevu uniformu vide kao simbol otpora, drugi kao simbol progona. Jedni će na njegovu sahranu gledati kao na posljednji čin dostojanstva prema vojniku, drugi kao na pokušaj rehabilitacije čovjeka pravosnažno osuđenog za najteže međunarodne zločine. Mladić, naravno, nije isto što i srpski narod, ali nema nikakve sumnje da je haška presuda do kosti kompromitovala i vojsku koja je vodila taj rat i državu koja je iza te vojske stajala.
U međunarodnoj javnosti Mladićevo ime decenijama je bilo povezivano sa Srbijom, iako je pravno osuđen kao komandant Vojske Republike Srpske. Slika Srbije u velikoj mjeri je oblikovana i odnosom prema njemu: godinama je bio u bjekstvu, uhapšen je u Srbiji tek 2011, a njegovo izručenje Hagu bilo je dio procesa suočavanja Srbije sa nasljeđem ratova devedesetih.
Ne treba zaboraviti da je i sam Dodik pre skoro dve decenije tvrdio kako Mladić, zajedno sa Karadžićem, mora u Hag i da uopšte ne može da se razgovara o tome da celi narod ispašta zato što njih dvojica odbijaju da se suoče sa Haškim sudom
Ne treba zaboraviti da je i sam Dodik – koji danas odaje dužnu poštu Mladiću – prije bezmalio dvije decenije tvrdio kako Mladić, zajedno sa Karadžićem, mora u Hag i da uopšte ne može da se razgovara o tome da cijeli narod ispašta zato što njih dvojica odbijaju da se suoče sa Haškim sudom.
Rukovodstvo Republike Srpske ima jasan stav: Mladić je heroj koji je odbranio Republiku Srpsku. Za političke predstavnike Bošnjaka i Hrvata Mladić je krvnik, zlikovac i ratni zločinac. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je umjeren, pa se o Mladiću izjašnjava u skladu sa diplomatskom klackalicom na kojoj godinama sjedi. Pod njegovom komandom desio se težak ratni zločin u Srebrenici koji je kasnije Haški tribunal kvalifikovao kao genocid i nema nikakve sumnje da je to jedna od najvećih srpskih ratnih sramota, možda i najveća,.
U međunarodnom političkom diskursu Srbija je, nakon haške presude Mladiću, još teže mogla da izbjegne vezivanje za nasljeđe ratova u BiH. Mladićev slučaj postao je dio šire slike o Srbiji koja se suočava sa svojim odnosom prema ratnim zločinima. Njegova presuda nije značila da je Srbija pravno osuđena za njegove zločine, niti da se krivica može kolektivno pripisati srpskom narodu. Ali je značila da je jedno od najvažnijih vojnih lica srpske strane u ratu pravosnažno proglašeno odgovornim za genocid i niz drugih zločina.
Politička posljedica toga bila je gotovo neizbježna: svaki pokušaj relativizacije presude u očima dijela međunarodne javnosti postajao je dokaz da Srbija nije završila proces suočavanja sa prošlošću. Istovremeno, svaki zahtjev da se Mladić potpuno izbriše iz srpskog nacionalnog narativa dio srpske javnosti doživljavao je kao zahtjev da se izbriše i sjećanje na srpske žrtve i ratne okolnosti koje su prethodile stvaranju Republike Srpske.
Političke posledice su gotovo neizbežne, jer svaki pokušaj relativizacije haške presude bivšem komandantu VRS u očima dela međunarodne javnosti postaje dokaz da Srbija nije završila proces suočavanja sa prošlošću
Mladić je svojevrsni test između dvije Srbije: one koja želi da ratne devedesete posmatra kao završeno i kompromitovano poglavlje nacionalne istorije i one koja u tom periodu još vidi priču o odbrani, stradanju i nacionalnom opstanku. Između te dvije interpretacije nema mnogo prostora za zajednički jezik, ali je sasvim izvjesno da će se u narednih mjesec dana izborne kampanje Mladićevo ime i njegovo (ne)djelo potezati kao ključni argumenti u političkoj borbi za vlast i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH. A Vučićeva kampanja tek dolazi.
