Dok se režim samosažaljeva jer mu je baš postalo naporno da stalno pobeđuje u hibridnom ratu koji protiv njega vodi skoro cela galaksija, pojedinci u njemu još uvek pokazaju zavidnu vitalnost i sposobnost da uzvrate. Recimo, tužilac Miodrag Marković koji je na nečemu što bi trebalo da predstavlja medijski javni servis, bez ikakve zadrške obećao da će utamničiti bar milion građana u Srbiji (još uvek se nije izjasnio da li će hapsiti evroposlanike i novinare u EU) koji su „izmislili“ upotrebu zvučnog topa.
Strogo se držeći definicije o tome kako se sprovodi ta vrsta rata („plasiranje lažnih vesti, teorija zavere i manipulacija medijima kako bi se polarizovalo društvo i urušio moral građana“), bez predistrage, istrage, optužnice, sudskog procesa i presude, uperio je prst u krivce: plenumaše koji su sve osmislili, učesnike protesta koji su izvodili slet vežbu, novinare koji su o tome pisali, fotografe koji su slikali, izdajnike koji su sopstvenim očima poverovali, građane koju su se na društvenim mrežama oglašavali, sve koji su tvrdili da su povređeni i medicinske radnike koji su im pružili pomoć…
Dajući sebi vremena da se još nekog seti, oštro je zapretio: „Kada budemo otkrili identitete, a na tome se radi, sva ta lica će biti procesuirana. Niko se neće izvući. To je ono što mogu da garantujem kao predstavnik javnog tužilaštva“.

Zna da se niko neće izvući?! Interesantna tvrdnja ako imamo u vidu da je Aleksandar Vučić još uvek predsednik, a da instituciju pomilovanja koristi mimo bilo kakvih pravnih ili moralnih normi. A opet, možda i ima razloga da bar u ovom slučaju verujemo Markoviću – izgleda da je na direktnoj vezi sa „najboljim studentom prava“ i lično mu pomaže u zloupotrebi abolicije. Da nije tako bilo bi nemoguće razumeti prethodni slučaj u Markovićevoj karijeri kada je od dežurne koleginice oteo predmet protiv Milice Stojanović, „devojčice u sitroenu“, koja je kolima teško povredila studentkinju Kristinu Vasiljević, da bi optužnicu za pokušaj ubistva prekvalifikovao u lakše delo – izazivanje opšte opasnosti. A onda mu ni to nije bilo dovoljno „blago“ za heroinu koja se pod gasom zaleće u njemu omražene blokadere, već je svoj „živi predmet“ ugurao u Vučićeve ruke i gotovo zavapio – tražim pomilovanje. I dobio pomilovanje, nakon čega je pohvalio svog saučesnika: „Podržavam ga i smatram da je to korektno i pošteno“.
CEPRIS, Sindikat sudske vlasti i više od 200 sudija i tužilaca su tada podneli disciplinsku prijavu protiv njega zbog sumnje da je prekršio načelo nepristrasnosti i ugrozio poverenje građana u tužilaštvo. Ishoda nije bilo jer je Disciplinska komisija VST imala daleko važniji predmet pred sobom – da ispita odgovornost tužiteljke Bojane Savović, koju je lično Marković prijavio jer mu se „obratila sa neuvažavanjem“.
Ako se prisetimo njegovog debija u javnoj sferi kada je odbio je da pregleda 40 video-snimaka napada na studente FDU u novembru 2024, uz obrazloženje da mu ne rade zvučnici, nameće se pitanje – a koju vrstu uvažavanja očekuje da dobije za tu vrstu profesionalnosti i nepristrasnosti koju iskazuje prema onima koji od njega očekuju pravdu. Za tako nešto se dobija orden od predsednika (još ga čeka) i pohvala da je desna ruka glavnog tužioca VJT u Beogradu Nenada Stefanovića, po čemu je već postao poznat. Što možda i nije fer prema njemu, jer on nije samo „mali od Vučića“ ili „mali od Stefanovića“, već neko je na visokoj funkciji zamenika glavnog javnog tužioca VJT u Beogradu i čovek sa sopstvenim imenom koje zavređuje da bude zapamćeno.
