Odluka da se Dečji program RTS-a ukine ili „pripoji“ Kulturno-obrazovnom programu otvorila je pitanje koje prevazilazi internu organizaciju. U okviru njega funkcioniše i Redakcija školskog programa. Bez obzira na formulacije, efekat je isti jer se gubi autonomni urednički prostor namenjen deci kao posebnoj publici. Objašnjenje da program nije ukinut nego „reorganizovan“ ne zatvara dilemu, već je produbljuje. Razlika između školskog i dečjeg programa nije tehnička nego suštinska. Školski program obrazuje, dok dečji formira, razvija imaginaciju, kritičko mišljenje i emotivnu inteligenciju, ono što ne staje u nastavnu jedinicu. Upravo zato su ga decenijama oblikovali autori poput Duška Radovića, Timotija Džona Bajforda, Donke Špiček, Vere Belogrlić, Vladimira Andrića… i urednika poput Vladimira Manojlovića, koji je povodom gašenja redakcije napisao da školski program „uči decu predmetima, a dečji program – životu“.
Ne treba zaboraviti da je Savet Regulatornog tela za elektronske medije (REM) ukinuo obavezu da televizije sa nacionalnom frekvencijom emituju dečji, obrazovni i kulturni program
Kao deo te tradicije, to nije bila administrativna jedinica koja se premešta odlukom. Ne treba zaboraviti da je Savet Regulatornog tela za elektronske medije (REM) ukinuo obavezu da televizije sa nacionalnom frekvencijom emituju dečji, obrazovni i kulturni program. Time je javni interes prestao da bude obaveza i postao je stvar izbora. A izbor u praksi skoro uvek znači potiskivanje sadržaja koji ne donosi gledanost. U takvom okviru, potez RTS-a deluje manje kao reorganizacija, a više kao uklapanje u već uspostavljen trend. Iako su u Dečjoj redakciji postojali i problemi, oni nisu bili takvi da opravdaju ovakav rez, ali su postali deo šireg procesa u kojem se javni servis sve više odmiče od svoje osnovne funkcije. Umesto da koriguje tržište, on ga sve češće sledi.
Ostaje i pitanje šta znači najava „savremenijeg dečjeg programa“, ako ne postoji ništa javno što bi je objasnilo – ni kriterijum, ni sadržaj, ni garancija autonomije. Šta znači javni servis ako ne služi onima koji nemaju drugi glas? Deca to svakako jesu. Zato ovo nije tehničko pitanje, već pitanje smisla javnog servisa. Ako se prostor za njih sužava bez objašnjenja, ne menja se samo program nego ideja javnog interesa. Dodatno, sve se odvija u institucionalnom vakuumu. Srbija već godinu i po dana nema REM, telo koje bi trebalo da nadgleda primenu zakona i reaguje na kršenja standarda. Bez tog mehanizma, javni interes ostaje bez zaštite.
