Treći maj, 2023. godine. Nakon prvomajskih praznika i kraćeg odmora, deca su opet u svojim školama. Razdragano trče jedni drugima u zagrljaj. Čuje se zvono za ulazak u učionice. U jednoj od tih škola, čovek koji radi u obezbeđenju, u radnoj je uniformi. Sa njim tog dana dežuraju i dve učenice petog razreda. Raduju se tome.
Nedaleko odatle, u ulici Kraljice Natalije, njihov vršnjak kasni u školu. Brižljivo pakuje nešto – u školsku torbu. Nešto što nije – ni sveska, ni lenjir ni blok za crtanje… Nešto, što u tom trenutku još ne znamo šta je. Za taj dan, on ima plan koji je odranije zacrtao. Ni to u tom trenutku ne znamo. Kasnije ćemo saznati da njegov plan, ni malo ne liči na planove njegovih drugara – za taj dan i za sve naredne dane u njihovim mladim životima.

U trenutku dok na N1 gledam vesti – taj trinaestogodišnjak – polazi od kuće u školu. Prolazi pored Beograđanke. Ulazi u Njegoševu, pa u ulicu Kralja Milutina… Kamere će kasnije pokazati kako ispred škole nervozno šetka… A onda, odlučno ulazi… Na vestima, ništa novo. Uobičajeno. Narod se uspavao, vlast to koristi. Najednom, uključenje sa ulice. Ogroman broj ljudi u Svetozara Markovića i Kralja Milutina. Kadrovi su naizmenični. Ljudi se okupljaju. Usplahirani. Preplašeni. Neki trče. Neki sede na klupama. Neki naslonjeni na žardinjere. Šta se događa, pitam se?
Gde je ta zaštita u školama o kojoj se pričalo? Gde su ti pooštreni zakoni za nošenje oružja i broj godina u kojima se odgovara za ovako nešto? Sem Ružićeve, gde su ostale ostavke odgovornih? Gde je kazna za onog ko je čitao i pokazivao onaj morbidni spisak dece koju je počinilac masakra planirao da ubije? Otkad se to pokazuje javno?
Zove me prijateljica i kaže da sa balkona vidi okupljenu masu ispred Ribnikara. Šta može da se dogodi u školi? Verovatno je nešto na ulici, ispred škole, kažem joj. Jer i ona je zbunjena, baš kao ja. Pitam je gde su joj unuke, jer to je škola koju pohađaju. U popodnevnoj smeni su, ali upravo javljaju da je nastava prekinuta i da škola danas neće raditi. Zašto? Ne zna. Nakon nje, zove me drugar, koji živi blizu Cvetnog trga. Pretpostavlja da je nešto ozbiljno, jer mnogo kola hitne pomoći i mnogo policijskih vozila prolazi Resavskom ulicom.
Osećam strah. Prekidam razgovor i shvatam da drhtim. Na te-veu, kreću kajroni sa vestima. Ranjen je domar. Verovatno je neko greškom pucao ispred škole, razmišljam… Kod nas su škole sigurna mesta. Nije ovo Amerika. Ne puca se ovde u školama. Još misao nisam završila, čitam vest da je domar ubijen i da ima ranjenih. Ko može da bude ranjen u školi, pitam sebe i dajem sebi odgovor. Niko. Deca? Ma, neeee. To nije moguće, ubeđujem sebe, dok na kajronu čitam vest, da je dvoje dece ubijeno. Klečim nemoćna ispred te-vea. Sledeća vest je da ima više ranjene dece. Sebe obuzdavam, ali suze teku… Moj razum ne može da prihvati pomisao, da neko u Beogradu, u Srbiji, leži mrtav u školskoj klupi… Ili da neko ranjen krvari na podu učionice.

Napolju gužva. U toj gužvi vidim Ninelu Radičević, mamu Ane Božović. Sedi na klupi. Ne mrda. Ne diše. Zagledana u jednu tačku. Osećam potrebu da je zagrlim. Da je utešim i da joj kažem da je Ana čeka kod kuće. Nina Kobiljski, usplahirena, ne drži je mesto… Čekam da ugledam njenu Emu, kako trči iz škole i pada joj u zagrljaj. Bračni par Čikić, Suzana i Miloš, traže Andriju. Čas su u jednoj, čas u drugoj ulici, jer škola ima dva ulaza. Ulaz iz Kralja Milutina je blokiran. Ma, tu je negde Andrija, u toj gužvi ga ne vide, tešim se. Nazirem kola hitne pomoći, policije i forenzike. Ne. To nije moguće, govorim sebi. Forenzičari su tu iz nekih drugih razloga, preventivnih, a ne zato što ima mrtvih. Mrtvi su neka zabuna, pogrešna informacija… Ko može da naudi deci u školi…!? I potom, nove vesti. Četvoro ubijene dece. Petoro… Osmoro… Devetoro ubijenih i njihov čuvar. Njihov divni i odani zaštitnik – Dragan Vlahović. Ležim i ječim. Ne čujem više ništa. Totalni mrak pred očima…
Otkad se o počiniocu piše više u medijima, nego o žrtvama? I šta smo kao društvo naučili iz svega? Da li smo bolji? Nismo. Da li smo suroviji? Jesmo. Zašto? Šta se to u nama slomilo? Šta nas je to zaledilo? Šta nas je to otupelo?
Tog jutra, koje je ličilo na sva druga jutra u ovom gradu, uz Dragana su među Anđele odlepršali – Ana Božović, Bojana Asović, Sofija Njegić, Ema Kobiljski, Andrija Čikić, Angelina Aćimović, Katarina Martinović i Adriana Dukić. Nisu bili rođeni u jednom danu. Ni u jednoj godini. Ali su od strane svog školaskog druga surovo streljani – u istom času. U istom danu. U istoj godini. Bilo je to njihovo poslednje jutro među nama, na zemlji. Jutro u kojem je trebalo da se fotografišu, kao što se to radi pred kraj školske godine. Jutro, u kojem su poslednji put zagrlili mamu i tatu. Brata i sestru. Baku i deku… Jutro kad su poslednji put pojeli svoj omiljeni doručak. Jutro u kojem je neko raspremio svoj krevet, neko to nije stigao… Uradiće to kada dođe kući… U svoj dom se nikad nisu vratili. U njihovim sobama, ostao je ceo njihov – kratak život. Ostale su knjige koje su čitali. Odeća koju su nosili. Igračke koje su voleli. Fotografije okačene iznad radnog stola. Udoban krevet sa omiljenom posteljinom, koja i danas miriše na njiih… Dobro se sećam tog kobnog jutra pre tri godine. Nikad, ama baš nikad ga neću zaboraviti. A, vi?

Često odem do nekadašnjeg ulaza u Ribnikar. Ulica Kralja Milutina nije više ista. A nisu ni ljudi. Dok gledam fotografije te streljane dece, ne mogu a da ne zaplačem. Pored mene užurbani prolaznici. Niko da zastane barem na trenutak. Niko da oda poštu toj streljanoj deci. Niko da stavi cvetić. Niko da se zapita – zašto se to dogodilo? Da li je moralo? Da li je moglo da se spreči? Jer već sutradan, imali smo Malo Orašje i Dubonu… Ponovo masakr. A, potom pojedinačno. U Nišu – opet maloletnik u pitanju. I da ne nabrajam… trajalo bi… Mladi svakodnevno stradaju. Ne reaguje – niko.
U ovako obolelom društvu, ne maštamo ni o Memorijalnom centru. Ni o pravdi. Ni o saosećanju. Nakon ovog tragičnog događaja, mi smo ljudi koji ne žive, već životare. Ne verujemo u Srbiju bez nasilja, sve dok je na čelu države nasilna vlast. U državi, u kojoj svi ćute – može biti još Ribnikara. Još Orašja. I još Dubona…
Gde je ta zaštita u školama o kojoj se pričalo? Gde su ti pooštreni zakoni za nošenje oružja i broj godina u kojima se odgovara za ovako nešto? Sem Ružićeve, gde su ostale ostavke odgovornih? Gde je kazna za onog ko je čitao i pokazivao onaj morbidni spisak dece koju je počinilac masakra planirao da ubije? Otkad se to pokazuje javno? Otkad se o počiniocu piše više u medijima, nego o žrtvama? I šta smo kao društvo naučili iz svega? Da li smo bolji? Nismo. Da li smo suroviji? Jesmo. Zašto? Šta se to u nama slomilo? Šta nas je to zaledilo? Šta nas je to otupelo?

Sedela sam skamenjena na krevetu tog dana pre tri godine – dok konačno nismo saznali broj streljanih i ranjenih. Umesto knjiga, tog jutra, drugar streljane dece, u ranac je brižljivo stavljao oružje. Namerno je kasnio u školu, da svi budu tamo gde mu je lakše da obavi ono što je naumio. Umesto planiranog fotografisanja sa drugarima za kraj školske godine, imao je plan da ih likvidira. U učionicama. Kad se predao policiji, njega su fotografisali – za policijski dosije! Kakav apsurd. Mislila sam i još uvek mislim da sanjam – taj nesrećni treći maj, pre tri godine.
Vidim povremeno roditelje te surovo streljane dece. Ni njihovi ni naši životi nisu više isti. Niti će to ikada više biti. U ovako obolelom društvu, ne maštamo ni o Memorijalnom centru. Ni o pravdi. Ni o saosećanju. Nakon ovog tragičnog događaja, mi smo ljudi koji ne žive, već životare. Ne verujemo u Srbiju bez nasilja, sve dok je na čelu države nasilna vlast. U državi, u kojoj svi ćute – može biti još Ribnikara. Još Orašja. I još Dubona…
Ne zaboravimo. Da se ne ponovi.
