U svom tekstu Vlast skuplja od života, objavljenom 19. marta ove godine, autor Milan Radonjić iznosi brojne neistine i poluistine na moj račun. Autor, zatim, te neistine o meni koristi kako bi pogrešnim zaključivanjem i insinuacijama ilustrovao svoju, ne baš originalnu tezu o Srbiji zaglavljenoj u prošlosti. Četvrt veka star događaj (uručivanje zatvorene, zapečaćene koverte generalu Pavkoviću, 5. oktobra 2000. godine), o čemu sam dao iscrpnu izjavu nadležnim policijskim službenicima par meseci nakon samog događaja, autor danas priziva u kolektivno sećanje kako bi insinuirao nekakav kontinuitet moje državno-bezbednjačke moći i, s njim u vezi, volšebnost moje aktuelne karijere vlasnika ugledne advokatske kancelarije.
Moj aktuelni sudski spor sa portalom „Krik“ zbog iznošenja privatnih podataka u kontekstu u kojem one impliciraju nekakvu koruptibilnost, autor Radonjić koristi kao povod za svoja nagađanja i insinuacije. Budući zaveden pronicljivošću vlastite teze, autor u svom tekstu ne preza od neistina i poluistina; baš kao i njegove kolege iz „Krik“-a, on navodi imovinu moje supruge (žene koju sam upoznao deset godina nakon “5. Oktobra”) i mene, prihode moje kancelarije, a sve to kako bi pamfletski nastupio u sadejstvu sa svojim kolegama, solidaran u nepoznavanju ustavnih ljudskih prava (pravo na privatnost, dostojanstvo, bezbednost) i elementarne logike, i dalek od novinarske profesije kakva bi ona trebalo da bude, očigledno nemajući uvid u činjenicu da je njegov kolega Dojčinović na sudu eksplicitno izjavio da ništa koruptivno nema da iznese protiv moje supruge i mene.
Međutim, uvaženi novinari onda kada na sudu ne mogu da dokažu ubedljivost svojih insinuantnih tvrdnji iz tekstova, pribegavaju oprobanim mehanizmima kolektivnih samoviktimizacija putem glasila koja su im na raspolaganju.
Upravo zbog toga, odlučio sam se da svoju profesionalnu, etičku, “bezbednjačku” tišinu na ovu i druge nametnute teme, tišinu koja traje već četvrt veka (niti šta potvrđujem, niti šta demantujem) – prekinem, i to zbog dramatične kontaminaranosti ovog teksta neistinama, poluistinama i manipulacijama nepovezivih podataka i dogadjaja; ovom prilikom, dakle, pozivam na javnu debatu po pitanjima koja su pred pravosudnim organima davno apsolvirana, ali koja se meni lično i javnosti uopšte, iz nekih razloga, sada nameću; na debatu pozivam i autora teksta, Milana Radonjića i njegove kolege iz „Krik“-a, u uslovima i formi koji im odgovaraju, a prevashodno u interesu istine i javnosti. Iskreno se nadam pozitivnom odgovoru, jer pamfletski obrađivati teme od kako vi kažete “izuzetnog značaja za javnost” – mogu samo oni čiji je interes za nedorečenošću veći od interesa za istinom.
Tome u prilog, navodim upravo neistine iznete u pomenutom autorskom tekstu, redom:
1. Apsolutno je natačno da je sporni dokument koji navodite bila nekakva „fascikla“ nego je u pitanju bila zatvorena, zapečaćena koverta. To je od izuzetne važnosti upravo zbog činjenice da je sadržaj koverte, meni koji sam je primio od uniformisanog pripadnika Vojske Jugoslavije i predao Pavkoviću – u trenutku primopredaje – bio nepoznat. O toj činjenici, odgovorno tvrdim, ne mogu da postoje „četiri nezavisna svedoka iz redova bivših pripadnika RDB i Vojske Srbije i Crne gore“, kako autor navodi u svom tekstu; ako, međutim, četvorici „svedoka“ misteriozna anonimnost dopušta, razume se da su i oni – dobrodošli na predloženu javnu debatu na temu. Jedini svedoci su dva uniformisana pripadnika Vojske Jugoslavije, moj vozač i ja (razume se, bio je i pok. Pavković).
2. Nije tačno da taj dokument ne postoji i ne vidim razlog zašto ne bi postojao, jer je u potonjoj štampi, nakon 5. oktobra 2000. god. ili uoči kampanje „Pobednik-Pavković za predsednika“, fotografija tog dokumenta više puta objavljivana u štampi, konkretno: u listu „Srpski Telegraf“, zbog ogromnih privilegija koje je ovaj časopis uživao kod tadašnjeg zamenika načelnika RDB (Resora državne bezbednosti) Zorana Mijatovića. Ukoliko je dokument u međuvremenu „nestao“, kako kažete, važno je, čak i samo zarad pokretanja ove teme – novinarski, istražiti zašto je nestao, i u čijem interesu je to da bude nemoguće ući u trag predmetnom dopisu, koji je bio kamen temaljac jedne predsedničke kandidature.
3. Apsolutno nije tačno da se na tom dokumetu (čija je fotografija u štampi javno objavljena, pa odatle i znam njegovu sadržinu) nalazi bilo šta drugo osim imena i prezimena i adresa stanovanja pojedinih lica. Dakle, taj objavljeni dokument bio je kucan na mašini, a ne pisan rukom, i nije bilo nikavog opisa navika, obezbeđenja i bilo čega drugog što navodite u svom tekstu. Konačno, kako novinar Radonjić navodi šta je bilo na tom dokumentu, a opet kaže da taj dokument ne postoji i da ga, kako razumem, nikad nije video.
4. Potpuno su neistiniti navodi u tekstu da istraga o ovom dokumentu nije nikada sprovedena. Februara meseca 2001. godine, ja sam po nalogu tužilaštva dao iscrpnu izjavu o svim saznanjima o ovom događaju nadležnim policijskim inspektorima u PU za Grad Beograd (tadašnji GSUP Beograd).
5. Apsolutno netačno navodite da je izvesno lice Šućur „povuklo svoju izjavu“. Postupak je obustavljen prekvalifikacijom od strane tužioca, jer u njemu nije bilo nikakvih dokaza koji bi potkrepili optužnicu. Ovaj postupak, kada ga pominjete, predstavalja uobičajenu ujdurmu prilikom smena u državnoj bezbednosti i iniciran je od strane lično Zorana Mijatovića, zamenika načelnika RDB. Naime, Mijatović je tražio od mene da lažno svedočim kako je Slobodan Milošević iznosio pare iz zemlje. Kada sam to odbio, rekao je: „Dobro, loš si svedok, ali ćeš biti dobar optuženi“. I bio sam, ali ne da sam tukao tog Šućura plastičnom flašom, već da sam mu, verovali ili ne „prskao mineralnu vodu u uši“, što su reči oštećenog na suđenju.
6. Apsultuno je netačan i vaš navod iz upadljivog podnaslova da sam ja bio pripadnik VI uprave sa zadatkom obezbeđivanja Mirjane Marković. Od 1991, od kada ja dolazim u liniju rada obezbeđenja, Šesta uprava apsolutno nikad nije obezbeđivala ni Mirjanu Marković, ni bilo kog člana porodice predsednika Miloševića, ni samog predsednika, osim izuzetno, par puta kod velikih planova obezbeđenje (tzv. Plan 1) i putovanja u inostranstvo.
7. Nije tačno da se protiv tzv. “nezavisnih istraživačkih” novinara portala „Krik“ vode tri tužbe; vode se samo dve – parnična i krivična.
8. Samo delimično je tačno, poluistinito, da se advokatska kancelarija čiji sam ja vlasnik i osnivač, nalazi među deset posto najuspešnijih kancelarija u Srbiji. Istina je da se nalazimo među jedan posto najuspešnijih kancelarija danas, zahvaljujući našoj profesionalnosti, odvažnoj posvećenosti klijentima i drugim poslovnim vrednostima kojih se pridržavamo. Zbog insinuacija o moći pripadnika neke “duboke države”, želim da istaknem činjenicu da 2/3 prihoda naše kancelarije, koji su u dinar, tačno navedeni u inkriminišućem tekstu, potiču od inostranih klijenata koje zastupamo u Srbiji, a čije poverenje nismo mogli steći nikako drugačije nego stručnošću. Tom činjenicom, razume se, naglašavam upravo stručnost i posvećenost pravu kao nauci naspram volšebnosti i opskurnih “konekcija”, koji se u tekstu podlo podrazumevaju kao razlozi mojih poslovnih uspeha, “moći” i “uticaja”.
Na kraju, ističem da sam ponosno, odgovorno, revnosno i predano obavljao posao „bezbednjaka“, onako kako obavljam i posao advokata u poslednjih 25 godina i upravo u odbranu oba svoja poziva, osećao sam dužnost da na ovaj način odgovorim na neistine iznete na moj račun.
Na osnovu člana 94. Zakona o javnom informisanju i medijima, zahtevam da objavite ovaj odgovor u celosti i bez izmene, na portalu i u prvom sledećem štampanom izdanju.
Dr Aleksandar Đorđević, Advokat
