On je diplomirani ekonomista i diplomirani glumac, student mašinstva koji je dogurao do treće godine. Bio je 12 godina član Hrvatskog narodnog kazališta, napustio ga je kada više nije mogao da snima i igra predstave. Ali, najavljuje da će mu se vratiti kada stvori uslove za to, tačnije „radiću ponovo u pozorištu, ali pod mojim uslovima“. Njegovi roditelji su profesori, to su bili i neki bliski članovi porodice kojih više nema:
„Kada bi trebalo da sažmem ono najdragocjenije što sam naučio u kući i što me je formiralo na izvjestan način, onda je to blagost. Naučio sam od svojih roditelja šta znači biti čestit i posvećen, biti principijelan i istrajati u svojoj plemenitoj namjeri da budeš odan svom poslu i svojim bližnjima. Naročito mi je ostalo u pamćenju kako su se oni ponašali prema studentima i prema đacima kojima su predavali.“
Pored imena Goran Bogdan na Google piše: bosanskohercegovački i hrvatski glumac. Da li je to dovoljno tačno, da li bi nešto ispravio, šta bi napisao:
„Ma sve je to u redu. Ne udubljujem se u to. Glumac je od publike, pripada publici. Ja sam njihov prvenstveno. Već sam govorio da meni čak ni žanr ne predstavlja nešto. Ne znam koji su to hrvatski, srpski, bosanskohercegovački filmovi. Meni je film dobar i loš. Tako bih htio da se i ja određujem – dobar i loš. Biću i jedno i drugo. Nastojaću da sam više dobar nego loš. A ovi prefiksi su geografska odrednica i to je samo to. Ja jesam glumac koji je rođen u BiH u Širokom Brijegu i po nacionalnosti sam Hrvat. Ali sam i mnogo više od toga.“
To da je mnogo više, lako je dokazivo. Odavno je i evropski glumac, ali on se nekako najbolje oseća na relaciji Zagreb, Sarajevo, Beograd. Svuda ima mesto i društvo gde može da dođe uveče i ostane do jutra, kao kod Điđe u beogradskom „Monksu“, jer se dobro oseća a sutra nema snimanje:
„Ne poredim ih. I Zagreb i Beograd, i svaki drugi grad u kome sam, uzimam onoliko koliko mi trebaju. Moja percepcija čini grad onakvim kakav sam ja. I onda, kakav sam ja, takav je i grad u kome sam. Ja sam kod kuće u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu… to je prostor na kome obitavam i svuda imam svoju ekipu ljudi s kojima se družim, ta moja ekipa je univerzalna.“
Još ga prati priča o najvećem internacionalnom uspehu hrvatske kinematografije kad je reč o kratkom igranom filmu. Prva Zlatna palma u Kanu od kada je Hrvatska dobila samostalnost, dodeljena je za ratnu drama Čovjek koji nije mogao šutjeti, od 13 minuta, a dijalozi u filmu se dobrim delom baziraju na sudskim transkriptima. Scenarista i reditelj je Nebojša Slijepčević, a glavni lik je onaj kojeg tumači Goran Bogdan.
Pitam ga koliko mu je posle ovog uspeha porasla cena na evropskom tržištu, a on, lako sprdajući se, odgovara: za 37 posto!
Nagrađeni film je priča o Tomi Buzovu, Kaštelaninu po rođenju, Beograđaninu po adresi stanovanja, penzionisanom kapetanu Jugoslovenske narodne armije koji se tog tragičnog zimskog dana našao u vozu Beograd-Bar na stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini, kroz koju ta pruga prolazi jedva desetak kilometara. Išao je da obiđe sina koji je služio vojni rok u Podgorici.
Mene se ne može nazvati jugonostalgičarem, jer sam premlad i ne znam na što bih bio nostalgičan. Ja sam tu praktičar. Za mene je jedinstveni kulturni prostor širi od planete Zemlje, jer kultura nema granice
Od nekoliko stotina putnika u tom vozu, Tomo Buzov se jedini glasno pobunio kada su zločinci pod komandom Milana Lukića, iz voza izvodili putnike bošnjačkih imena. Buzov je reagovao kao vojnik koji je hteo da zaštiti nevine ljude, i stradao, jednako kao i oni. Ne zna se gde je sahranjen, nijedna država nije mu odala zahvalnost, ni počast. Lukić je kasnije osuđen u Hagu.
U središte zbivanja, reditelj Slijepčević stavlja putnika Dragana kojeg igra Goran Bogdan i otuda mnogi koji nisu videli film uglavnom misle da on tumači junaka Tomu Buzova, kojeg zapravo igra Dragan Mićanović.
Na pitanje kako je reagovao kada je dobio ponudu za film, šta je pre toga znao o junaku, odnosno o temi filma, Goran Bogdan za Radar odgovara:
„Kako ću reagirati? Prihvatio sam je objeručke i ušao u probe. Za priču sam znao od prije. O junaku malko. Mislim na Tomu Buzova. Mislim da smo napravili dobar posao. Koji je prepoznat i nagrađen. Ne bih cjepidlačio i izvlačio neke političke zaključke. Nije nam to bio cilj. Priča je istinita. Ona se dogodila. Mi smo smatrali da je treba ispričati. Sad, ako neko drugi ne smatra tako i ima svoja čitanja i interpretacije, kao što čitam u medijima, i to je legitimno i neka im samo bude. Mi smo htjeli ispričati tu priču, ona je nama bitna iz kojih god razloga, ali oni nisu politički nego intimni, naši. I to ti je tako. Da citiram bend Zoster.
Ja igram čovjeka koji je ‘šutio’. A to kako me pogađa sudbina Tome Buzova? Pa, nimalo različito od sudbine ostalih 19 civila izvučenih i streljanih iz toga vlaka. I još mnogih drugih nevinih žrtava. Dobro je da se priča o tome. Naše sjećanje na njih i spominjanje njih, a ne glorificiranje zločinaca koje je toliko često ovdje u našim krajevima, približava nas na stranu dobra i daje nam nadu ili nas barem malo udaljava od ponavljanja istih situacija.“
Činjenica da je film snimljen u jedom vagonu, za sagovornika Radara nije bila izvor skučenosti već naprotiv, „pridonijela je tjeskobi i cjelokupnoj atmosferi filma“. Pitam ga da interpretira neka od mišljenja publike, znalaca iz sveta filma, koja je čuo u Kanu povodom ovog filma:
„Nažalost, nisam ništa čuo. Niti bih se usudio i da jesam. To su, ipak, samo mišljenja. Svako ih ima. Kao i guzicu. Ja sam došao večer prije, ujutro pogledao film. Sjeo nakon njega u svoje auto i vozio se na snimanje u Vrsar u Istri.“
U danu kada razgovaramo, saopštava mi:
„Nalazim se na Malom Lošinju. Upravo sam završio prvi dio snimanja kanadsko-sarajevskog filma radnog naslova Monuments redatelja Bojana Bodružića. Kanadsko-sarajevski je zbog toga što Bojan potječe iz Sarajeva, a živi u Vankuveru već dugo. Stavio sam Sarajevo nasuprot velike Kanade, jer mi se čini da Sarajevo to može podnijeti.“
Bodružić je poznat po svom dugometražnom filmu Muzej zaboravljenih trijumfa koji je snimao 12 godina i za koji je osvojio nagradu za najbolji kanadski dokumentarac na Međunarodnom filmskom festivalu u Vankuveru 2018. godine.
Poslednjih desetak godina, Bogdan ide iz serije u seriju, iz uloge u ulogu:
„Radim ono što volim, što mi znači i pazim šta ću raditi. Desilo se posljednjih godina da sam imao puno dobrih ponuda. Ja, inače, volim da radim. Volim set, volim izazov, ne umaram se jer mi rad daje snagu. Tih 12 sati snimanja ne da mi ne predstavljaju napor, već me ispunjavaju.“
Pa ipak, u ovom trenutku Goran Bogdan ima 43 godine i 95 filmsko-televizijskih stavki za nepunih 20 godina rada, tačnije od 2005. godine. I četiri u najavi. I kad mu kažem da je na putu da stigne Batu Živojinovića koji je ostao neprevaziđen u broju uloga koje je snimio tokom jedne godine, kad ga pitam da li je umoran od tolikih snimanja, odbija li uloge, šta misli o Bati Živojinoviću, kad ga već pominjem, Goga, kako ga svi zovu, za Radar kaže:
„Nije mi cilj stići ikoga. Niti mi je cilj kvantitetom se baviti. Općenito se ne bavim brojevima. Sve se nadam da je ovo čime se bavim umjetnost, pa me baš briga koliko uloga imam. Htio bih da one imaju smisla i da dobro radim. Koliko? Nije mi bitno. Da li sam umoran? Umoran sam koliko i svatko drugi. Umoran nisam od količine posla, mene moj posao, kada ga dobro radim i kada me ispunjava, odmara. Umoran sam od svega drugoga. Možda ponekad i bježim u snimanje da se odmorim. Da pobjegnem. Za mene je još uvijek najljepše mjesto: set. Ali, da se ne zavaravamo, ima setova i setova. Nastojim svaki učiniti što ljepšim, što posvećenijim, svojim. To su moji svojevrsni oltari. Ne želim da ispadne bogohuljenje. Ali uistinu je tako.
Odbijam uloge. Naravno. Razlozi su razni: nisu za mene, ne sviđaju mi se scenariji, nisam u tom trenutku inspiriran. Ne znam.
O Bati, iskreno nisam puno razmišljao. Volim ga kao ikonu, naravno. Pogotovo rane radove. Tri mi je jedan od dražih filmova. Ali, ja bih radije gradio neki svoj put. Ma kako god on krivudav i kvrgav bio. Moj je. I ja razbijam koljena na njemu. Svoja koljena, i tako učim.
Glumac je od publike, pripada publici. Ja sam njihov prvenstveno. Ne znam koji su to hrvatski, srpski, bosanskohercegovački filmovi. Meni je film dobar ili loš. A ovi prefiksi su samo geografska odrednica
Moj posao je kao i svaki drugi, kao što je i pekaru njegov. Trudiš se da ga uradiš najbolje što umeš. Kao i on što umijesi tijesto pa mi ponudi dobar kruh. Točno je da je to što ja radim zapravo umjetnost, ali posljedica tog posla je da nekome pruža duševnu hranu.“
Rade Šerbedžija je nedavno rekao: „Ovo je njegovo vrijeme, vrijeme Gorana Bogdana“. Potom je istoričar Dragan Markovina u autorskom tekstu „Je li Goran Bogdan jedini istinski novi Rade Šerbedžija?“ pokušao da dokaže kako njegovo pitanje ima jedini moguć, potvrdan odgovor. I nabraja:
„Goran je jednako došao iz provincije u Zagreb, jednako se ponajprije afirmirao u kazališnom svijetu, jednako je napustio stalni angažman i krenuo za filmom i životom umjetničkog slobodnjaka, da bi na kraju postao zvijezda u Beogradu, možda i veća nego u Zagrebu i Sarajevu, ali i relevantan međunarodni glumac, ponajprije kroz prijelomnu ulogu u Fargu.“
I zaključuje:
„Goran Bogdan je jedina istinska zvijezda post-Jugoslavije i živi dokaz da jedinstveni kulturni prostor jeste preživio. I bez obzira na to jeste li imali sreću da ga gledate u kazalištu, u Fargu, u Šutnji, filmu Otac ili u sjajnoj ulozi Mustafe Golubića, u Senkama nad Balkanom, svima je očito koliko je taj čovjek talentiran i koliko je sve ono što je nominalno moglo biti protiv njega pretočio u svoju korist.“
Imam sreću, ili nesreću, da živim manje ili više u svim zemljama bivše Jugoslavije, i znam da je kultura svuda skrajnuta. Svuda su mali budžeti i čim odlučiš da se baviš kulturom, ti se svrstavaš u grupu klošara
Goga za Radar govori i o jedinstvenom kulturnom prostoru, ali iz praktičnih, a ne iz nostalgičnih razloga:
„Svi smo mi raspadom Jugoslavije dobili priliku da živimo u onome za šta smo se borili. Pa sad, kako nam je, tako nam je. Uvjeren sam da su naše razlike nešto što treba slaviti, što predstavlja naše bogatstvo. To je nešto pozitivno, kao neki dobar materijal za gorivo kojim se jedno društvo pokreće. Na tim različitostima bismo mogli da gradimo naše blagostanje. Ja bih te različitosti koje smo prošli u povijesti Balkana pakovao u limenke i prodavao. Bila bi to fina zarada.“
Mene se ne može nazvati jugonostalgičarem, jer sam premlad i ne znam na šta bih bio nostalgičan. Ja sam tu praktičar. Za mene je jedinstveni kulturni prostor širi od planete Zemlje, jer kultura nema granice. Ona je ili dobra ili loša, ona je neopipljivo, duhovno stanje čoveka. Imam sreću, ili nesreću, da živim manje ili više u svim zemljama bivše Jugoslavije, i znam da je kultura svuda skrajnuta. Svuda su mali budžeti i čim odlučiš da se baviš kulturom, ti se svrstavaš u grupu klošara. I to nam je svima ista sudbina koja se može prevazilaziti kada se rade zajednički projekti.“
U Evropi se odavno filmovi prave tako što više zemalja EU učestvuje u njihovoj proizvodnji. Koliko današnja filmska i televizijska proizvodnja na prostoru bivše Jugoslavije podseća na to evropsko ponašanje:
„Ja bih volio da je i više tako kao u Europi. Dobro se to razvija, mislim da još ima prostora. Imamo stalno tendencije reteracije. Stalno se stvaraju otpori bilo kakvoj vrsti zajedništva. Mislim da se naši boje bilo kakvog otvaranja i dodira. Zašto? Vjerojatno da se ne bi širile ikakve informacije. Odgovaraju nam mrak i neznanje. Mutna voda. U kojoj je lakše loviti i kriti se.“
Goran je naučio da ne razmišlja o boljem društvu od onoga u kome živi, već da sebi stvara bolje društvo:
„Kratak je meni život da razmišljam o tome kakav je život na nekom drugom mjestu. Ja ovdje živim, ovdje radim, ovdje mi je stalo da se dobro osjećam. Sam stvaram svoj život, moji nacioni su unutar mene. Mene su te granične i nacionalne ograde prestale davno zanimati, ja sam stvaram svoje svjetove. Ne vidim da ja nešto moram. Niti sam ja topovsko meso bilo koje politike. Ne palim se ja na te priče. Neko se puni time, a meni je to ništa.“
