Od Beograda do Praga avionom se stiže za otprilike dva sata, ali od druge polovine osamdesetih naovamo Srbija i ono što će 1993. postati Češka Republika, kada se porede, neretko deluju kao da obitavaju ako ne na različitim kontinentima, a onda u različitim erama.
Imajući na umu geografske i istorijske datosti koje bi trebalo da ih povezuju, proteklih četrdesetak godina dve zemlje teško da su mogle prolaziti kroz različitija iskustva nego što to jeste slučaj. Ali se makar, sledeći tu opozitnu dinamiku, manje nelogičnim ili neprirodnim čini to što – baš u vreme kad se među mislećim građanima Srbije iznova budi nada kako bi, uz ostale demokratske tekovine, najzad mogli da dobiju i oslobođen javni medijski servis (dok sanjare o tome da prvo ovaj postojeći, truo do srži, bude demontiran do temelja) – Česi moraju da se u ogromnom broju izliju na ulice i trgove kako bi odbranili nezavisnost nacionalne televizije i radija.
Skup u Pragu dosadašnja je kulminacija protestnog talasa koji je preplavio zemlju, svuda s istom porukom: nije vam ovo ni Orbanova Mađarska, ni Vučićeva Srbija
Protestni skup prošlog vikenda održan u praškom parku Letna – najmasovniji još od Plišane revolucije, čija je 37. godišnjica usledila dva dana potom, 17. novembra – okupio je između 350.000 i 400.000 ljudi, koji su se tu našli s jednim jedinim ciljem: da desno-populističku vladu premijera-tajkuna Andreja Babiša nateraju da odustane od ukidanja obavezne radio i TV pretplate u mesečnom iznosu od 205 kruna (sedam evra), te uvođenja budžetskog finansiranja javnog servisa. Ta vladina inicijativa, naime, doživljava se ne samo kao vid finansijskog pritiska na javni servis (već u prvoj godini finansiranje po novom modelu značilo bi za 15 odsto manja izdvajanja) nego i kao uvod u gubitak njegove uređivačke samostalnosti i nezavisnosti. Tim pre što i Babiš i njegovi koalicioni partneri imaju veoma lošu reputaciju po pitanju odnosa prema medijima koje ne kontrolišu ili im nisu naklonjeni.
Praško okupljanje predstavljalo je i dosadašnju kulminaciju protestnog talasa koji je proteklih sedmica već preplavio Češku, svuda s istovetnim zahtevom i istovetnom – što implicitnom, što eksplicitnom – porukom: nije vam ovo ni Orbanova Mađarska, ni Vučićeva Srbija. (Zbog čega je i pametan potez i lep gest organizatora protesta bio da među govornike uvrste i – burno dočekanu – predstavnicu srpskih studenata, Nataliju Petrović.)

Babiš, naravno, tvrdi kako mu gušenje nezavisnosti nacionalne televizije i radija nije ni nakraj pameti, i kako planirana promena modela njihovog finansiranja samo prati evropske trendove. Eto, kaže on, od pre neku godinu ni etablirane demokratije poput Francuske ili Norveške više nemaju pretplatu: u Francuskoj se javni medijski servis od 2022. finansira izdvajanjima iz sredstava prikupljenih naplatom poreza na dodatu vrednost, u Norveškoj od 2020. direktno iz budžeta. Ali ko bi još, mimo njihovih birača, verovao dokazanom muljatoru i akteru brojnih afera poput Babiša, ili njegovim još grđim partnerima iz ekstremno desne partije Sloboda i direktna demokratija (SPD), i bizarne skupine trampističkih moto-frikova pod nazivom Automobilisti za sebe? Da su im namere iole poštene, valjda poslanici vladajuće većine u donjem domu parlamenta predlog zakona o novom modelu finansiranja javnog medijskog servisa u prvom čitanju ne bi usvajali u 4:36 ujutru, kao što se 24. oktobra dogodilo – i zbog čega je otad 4:36 postalo svima u Češkoj razumljiva šifra za bahatost i loše namere Babišove vlade.
Baš kad se među mislećim građanima Srbije iznova budi nada kako bi najzad mogli da dobiju oslobođen javni medijski servis, Česi su svoj primorani da brane
Neko bi možda i rezultate ranije u oktobru održanih lokalnih izbora i delimičnih izbora za Senat, gornji dom parlamenta (glasalo se za popunu 27 mesta u 81-članom telu), na kojima su tri stranke vladajućeg bloka prošle u rasponu od lošeg do katastrofalnog, uzeo kao indikator za to šta Česi nakon nepunih godinu dana mandata aktuelne vlade misle o njenom dosadašnjem učinku. Samo što je izlaznost bila isuviše niska (u drugom krugu senatskih i mizerna) da bi se na osnovu toga izvlačili dalekosežniji zaključci. No i bez ovoga je jasno da će Babiš i kompanjoni u nastavku mandata morati da naprave izvesne korekcije, kakve premijer u konkretnom slučaju sada i najavljuje: moguće u vidu kombinovanog modela dobrovoljne pretplate i posrednog budžetskog finansiranja, ovog puta s garancijama dugoročne finansijske stabilnosti i uređivačke nezavisnosti kakve inicijalni predlog zakona ne sadrži. Inače bi sledećeg puta Babiša mogli da sačekaju zahtevi demonstranata kojima će se tražiti i mnogo više nego sad: ostavka njegove vlade.
