Za Radar iz Banjaluke
Sve je bilo uzalud: Adam Šukalo ni nakon osam godina ne umije da iz prve kaže „nalogodavci“. Na trećem slogu mu se spetlja jezik, zamrsi se valjda o dva uzastopna „o“, zapne sasvim slučajno kod onog „av“ u datoj riječi i padne. Tako je bilo prije osam godina kada je šenlučio u Narodnoj skupštini Republike Srpske, tako je danas kada rashodovanu kuburu puni mokrim barutom u programima onih televizija kojima je udarna vijest da je bivši predsjednik Srbije narezao kulen. Kako ga je narezao – nije ni čudo.
Njegova Napredna Srpska nikada nije postala ozbiljna politička organizacija, baš kao što ni njen vođa nikada nije postao ozbiljan političar. Vrhunac političkog značaja doživljava nakon izbora 2014. godine, kada je poslanički mandat osvojio sa svega 260 direktnih glasova
Šukalo je jedinstven primjer političke evolucije: od papka je postao punoglavac, a to što se cijeli alhemijski proces odigrao u naprednjačkim laboratorijama i nije neka utjeha. Vazda sluga, nikada gospodar – to bi mogao biti sjajan epitaf njegove političke biografije koja je obilježena neprekidnim naporima da se približi režimskim vatrama. Ovaj radikalski uroboros napravio je puni krug: lažno opozicionarstvo zamijenio je iskrenim puzanjem.
Princ prazne govorljivosti
Nedavno je taj princ prazne govorljivosti u Novom jutru zabrinutoj Jovani Jeremić rekao kako su „oni koji su instruisali blokadere, studente i profesore očigledno taj zvučni top uzeli, okrenuli, i pucali prema studentima“. Šukalu, tom naprednjačkom Sokratu, nije toliko važno što su studenti uradili to što kaže da su uradili koliko mu je važno što to nije uradio njegov predsjednik. U pravu je Igo: sramota žudi za poštovanjem. Adam Šukalo vjerovatno nije najgori naprednjak, sasvim je moguće da nije ni u stotinu najgrđih, ali to u toj kasapnici ljudskih duša ama baš ništa ne znači.
Jedini je političar koji je bio poslanik i u Narodnoj skupštini Republike Srpske i u Narodnoj skupštini Srbije. Političku karijeru počeo je u Srpskoj demokratskoj stranci u Gradišci. Kada je početkom prošle decenije Aleksandar Vučić počeo da osvaja Srbiju (da bi je u tom osvajanju potpuno razorio), Šukalo je među prvima u Republici Srpskoj pokušao da kapitalizuje novi politički talas. Napustio je SDS i počeo da stvara „naprednjake“ u Republici Srpskoj, predstavljajući sebe kao autentičnog političkog partnera Vučićevog SNS-a.
Njegova Napredna Srpska nikada nije postala ozbiljna politička organizacija, baš kao što ni Šukalo nikada nije postao ozbiljan političar. Nije imao infrastrukturu, nije imao ozbiljno članstvo, a ponajmanje je imao političkog šarma oko kojeg bi se okupilo nešto glasačkog jada.
Čuvena afera „dva papka“ nastala je kada je u javnost procurio audio-snimak na kojem tadašnja premijerka Željka Cvijanović govori o tome kako je SNSD „kupio“ dva poslanika opozicije, jer nisu vjerovali u pouzdanost „dva papka“. Ispostavilo se da su „papci“ Šukalo i Đorđić, dok su kupljeni poslanici bili Vojin Mijatović i Ilija Stevančević
Vrhunac političkog značaja Adam Šukalo doživljava nakon izbora 2014. godine. Napredna Srpska sa dva poslanika ulazi u Narodnu skupštinu Republike Srpske u koaliciji sa DNS-om Marka Pavića, a Šukalo mandat osvaja zahvaljujući kompenzacionoj listi i to sa svega 260 direktnih glasova.
Afera „dva papka“ ili politička operacija spašavanja Dodika
U parlament zajedno s njim ulazi i Goran Đorđić s kojim će se kasnije posvađati „na nož“ i koji će mu oteti stranku. Milorad Dodik imao je tada veoma tanku skupštinsku većinu i svaki poslanik bio je presudan za opstanak režima. Šukalo i Đorđić daju ključnu podršku vladajućoj većini i praktično postaju dio političke operacije spašavanja SNSD-a.
Tada je nastala i čuvena afera „dva papka“: u javnost je procurio audio-snimak na kojem tadašnja premijerka Željka Cvijanović govori o tome kako je SNSD „kupio“ dva poslanika opozicije, jer nisu vjerovali u pouzdanost „dva papka“. Ispostavilo se da su „papci“ Šukalo i Đorđić, dok su kupljeni poslanici bili Vojin Mijatović i Ilija Stevančević.
Kada je Dodik stabilizovao većinu zahvaljujući brojnim prelascima poslanika iz opozicije, Šukalove akcije na političkoj berzi naglo opadaju. Pokušava da se ponovo pozicionira u opozicionom bloku, ulazi u Klub PDP-a i čeka novu priliku koja će mu se ubrzo ukazati.
Poslanički mandat u Skupštini Srbije odradio je tiho i neprimetno. Valjda pored Alekandra Martinovića i nije imao mnogo šanse. Drugi put nije imao sreće i dobio je novi zadatak, postao je Vučićev oficir za vezu u Republici Srpskoj i član bezbrojne bezimene horde koja je činila sve da studente i njihove proteste obezvredi
Prije osam godina na Trgu Krajine u Banjoj Luci iz dana u dan održavali su se protesti „Pravda za Davida“. Protesti su počeli 26. marta 2018, dva dana nakon što je pronađeno tijelo Davida Dragičevića, a povod za prvo okupljanje bila je konferencija za novinare Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske na kojoj je iznesena verzija događaja koju su Davidovi roditelji i veliki broj građana smatrali pokušajem zataškavanja slučaja.
Od mladih lavova do političkih hijena
Okupljanja na Trgu Krajine trajala su više od devet mjeseci, a završena su brutalnom akcijom policije i žandarmerije 25. decembra 2018. Dva su mlada politička lava tih mjeseci svakodnevno bila na Trgu Krajine: jedno bješe Draško Stanivukoviću, drugo bješe Šukalo Adame. Lavovi su u međuvremenu odbacili kožicu i postali ono što su oduvijek i bili – podmukle hijene kojima nije bilo do protesta, do pravde i do istine. Trg Krajine za njih je tih mjeseci samo bio pozornica na kojoj su igrali svoju političku operetu koja će završiti tragičnim akordom.
Stanivuković je na Trgu Krajine rukama i nogama kupio kapital koji mu je kasnije omogućio vrtloglavi politički uspjeh, dok se Šukalo prije osam godina zamalo dokopao „skromne“ plate od tri i po hiljade evra u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Sudbina je cinična kurva: mandat u Narodnoj skupštini Republike Srpske dobio je iako je imao samo 260 glasova, dok mu za Predstavnički dom PS BiH nije bilo dovoljno ni 20.000 „iksova“ na glasačkom listiću. Jednom papak – uvijek papak.
Jedini gubitnik izbora iz „kruga trojke“ koji je političko utočište našao u Srbiji
Šukala nisu tih dana i sedmica privodili i „odnosili“ toliko često kao Stanivukovića i njegovog medijskog pobratima Ivana Begića, ali je i on imao svojih pet minuta slave. U parlamentu je govorio sa raskopčanim sakoom da bi se vidjela majica „Pravda za Davida“, svim poslanicima je dijelio letke sa istom parolom, tražio je posebna zasjedanja, prekidao izlaganja, derao se, prilazio svečanoj govornici, mahao, svađao se, u jednom trenutku je izgledalo da bi mogao i da se spali pred zgradom Narodne skupštine zbog nepravde, beščašća i korupcije. Napor je bio uzaludan. Stanivuković je dobio šta je tražio, nešto kasnije je profitirao i Begić, a Šukalo je, kao jedini gubitnik izbora iz tog „kruga trojke“, utekao u Srbiju.
Pre osam godina Šukalo je smatrao kako je Dodikov režim ubio jednog mladića, a sada tvrdi da su studenti iz zvučnog topa pucali sami na sebe. Nekada je govorio da se Dodik nalazi na čelu organizovane kriminalne grupacije, a danas uverava opčinjene da su najveća pretnja po Srbiju studenti, a ne čovjek koji je u džep sabio državu
Poslanički mandat u Narodnoj skupštini Srbije odradio je tiho i neprimjetno. Valjda pored Alekandra Martinovića i nije imao mnogo šanse. Drugi put nije imao sreće i taj se račun utvrdio kao matematička zakonitost kada su Šukalove operacije u pitanju: drugi put nikada nije poput prvog. Dobio je novi zadatak: postao je Vučićev oficir za vezu u Republici Srpskoj, pogotovo među opozicijom, i jedan od članova bezbrojne bezimene horde koja čini sve da studente i njihove proteste obezvrijedi. Pio je kafe sa opozicionim prvacima i u pola glasa dogovarao „radne akcije“. Genijalni naprednjački strateg je izuzetno pomogao opoziciji: SDS je doživio istorijski debakl na opštim izborima, a ništa bolje nije prošao ni Stanivukovićev Pokret Sigurna Srpska, uprkos prividno dobrom rezultatu.
Prije osam godina Šukalo je smatrao kako je Dodikov režim ubio jednog mladića i kako je taj isti režim to ubistvo pokušao da zataška, osam godina kasnije tvrdi da su studenti iz zvučnog topa pucali sami na sebe. Prije osam godina je govorio kako se Dodik nalazi na čelu organizovane kriminalne grupacije koja pljačka i ubija, osam godina kasnije uvjerava opčinjene da su najveća prijetnja po Srbiju studenti koji u rukama nose indekse, a ne čovjek koji je u džep sabio državu. Tako izgleda političko prevaspitanje u naprednjačkoj radionici. Šukalo je jedan od onih političkih bastarda koji je pao i prije nego što se digao.
Ako je 2018. vjerovao da se protiv režima mora ustati zbog jednog mrtvog mladića, kako danas vjeruje režimu koji svakoga ko protestuje proglašava državnim neprijateljem? Ako nije vjerovao onima koji su ubili jednog dječaka, kako je moguće da vjeruje onima koji su ubili šesnaest ljudi? Ako su tada kamere bile svjedoci istine, zašto su danas dokaz zavjere? Ako je tada svaka policijska intervencija bila nasilje, kako je danas svaka studentska pobuna pokušaj državnog udara? Nije to evolucija političkih stavova, to je slušanje u dosluhu sa služenjem.
U politici se čovjek može prevariti jednom, može promijeniti mišljenje dva puta, može čak promijeniti partiju tri puta. Ali kada promijeni sopstvenu biografiju, onda više nije političar nego portparol vlastitog zaborava. A zaborav je najisplativija valuta u naprednjačkoj mjenjačnici
Među onima koji su – i tada i danas – tražili istinu o smrti Davida Dragičevića bio je i Ozren Perduv koji je na proteklim izborima u BiH bio kandidat Liste za pravdu i red Nebojše Vukanovića za poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Kada je vidio na koju je stranu okrenuo njegov nekadašnji saborac sa Trga Krajine, Perduv je iskreno zavapio: Proklet bio dan kada je „Pravda za Davida“ Adamu Šukalu dala prostor i vrijeme da nas zastupa. Proklet bio dan kada sam na izborima 2018. godine dao svoj glas njemu! Glasali su ljudi i prije za one koji su iznevjerili one koji su im dali povjerenje, ali je malo ko, ako je iko, doživio da ga neko ovako „počasti“ nakon promjene perja.
Drveni advokat Dragana J. Vučićevića
U maju 2016. godine Šukalo je kritikovao javni servi Republike Srpke. Govorio je kako ova televizija angažuje „spin novinare i spin političare“ koji treba da zaplaše narod u Srpskoj, tvrdio je da RTRS ne ispunjava zakonsku i javnu funkciju javnog emitera, već da djeluje kao medijska podrška vladajućoj strukturi, a onda je postao pravni zastupnik Dragana J. Vučičevića spram čijeg je „novinarstva“ informativni program RTRS-a zaslađeni čaj od kamilice. Naprednjačka dlaka koja mu je zastala u grlu ga je konačno i udavila, ali on tu smrt, kao i svi promašeni, nije primijetio. Krvnički zakoni života dali su mu ono što mu niko nikada neće uzeti: postao je drveni advokat ozloglašenog kasapina koji je, poput svake hulje, „samo radio svoj posao“.
Šukalo jeste jedini političar koji je sjedio i u Narodnoj skupštini Republike Srpske i u Narodnoj skupštini Srbije, ali to ne govori ama baš ništa o njegovoj (političkoj) vrijednosti, no govori sve o snazi njegove prevrtljivosti. Džaba mu sve one opozicione godine „s ove strane Drine“. Bilo nam je, što bi rekao Andrić, potureno čavče pod goluba. Pozicija koja mu je u padu naprednjaka dodijeljena pravi je opis njegovog karaktera koji se, kako veli Benjamin, određuje kao uzrok sudbine. Šukalo je zaslužio Vučičevića, ali je pitanje da li je bard naprednjačke propagande zaslužio Šukala.
Naprednjačka dlaka ima jednu osobinu koju zoologija još nije registrovala: ne mijenja ćud, nego briše pamćenje. Kada bi se dijelile medalje za političku amneziju, Šukalu bi oko vrata visila tolika količina zlata da bi ga vukla prema zemlji i bez pomoći savjesti. Možda zato danas i zvuči tako uvježbano dok izgovara tuđe rečenice.
U politici se čovjek može prevariti jednom, može promijeniti mišljenje dva puta, može čak promijeniti partiju tri puta. Ali kada promijeni sopstvenu biografiju, onda više nije političar nego portparol vlastitog zaborava. A zaborav je, pokazuje Šukalov slučaj, najisplativija valuta u naprednjačkoj mjenjačnici.
