Tri hiljade čuda se valjalo Republikom Srpskom proteklih godinu dana i opet nijedno nije bilo dovoljno da „otrese“ Dodika i njegov SNSD na izborima. Savo Minić je pobijedio predsjednika SDS-a Branka Blanušu sa 50.000 glasova razlike u trci za predsjednika Srpske, dok je Željka Cvijanović imala skoro duplo više glasova nego druga dva opoziciona kandidata za poziciju srpskog člana Predsjedništva BiH – Marinko Božović (SDS) i Nebojša Vukanović (Lista za pravdu i red).
Razlika između Minića i Blanuše je veća od pedeset hiljada glasova, razlika između Cvijanovićeve i opozicionog tandema Božović–Vukanović je još i veća, jer njih dvojica u zbiru nemaju ni približno glasova koliko ih ima „prva dama“ SNSD-a koja je samo potvrdila i mandat i status u stranci. Dodikova stranka ima komotnu poziciju i u Narodnoj skupštini Republike Srpske i u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, a vjerovatno će imati i četiri delegata u Domu naroda PS BiH čime će u potpunosti kontrolisati ovo tijelo.
Demonstracija sile
Brojke su jasne: Savo Minić je osvojio 274.384, a Branko Blanuša 219.690 glasova. Na prijevremenim izborima za predsjednika Republike Srpske, koji su održani u novembru prošle godine, Blanuša je osvojio 213.512, a kandidat Dodikovog SNSD-a Siniša Karan 224.382 glasa. Prevod je više nego jasan: Blanuša je za jedanaest mjeseci izgubio šest hiljada, dok je SNSD pronašao 50.000 glasova. S obzirom na kampanju i ono što je kampanji prethodilo, Blanuša je još i dobro prošao, ali nema čime da se hvali.
Minić je pobijedio u čak 55 opština i gradova, a Blanuša samo u devet. Kandidat SNSD-a je dobio bitku čak i u onim opštinama i gradovima koje su godinama neosvojive opozicione tvrđave, dok je Blanuša ostvario pobjedu u samo jednoj SNSD-ovoj lokalnoj zajednici i to u Prnjavoru. Minić je nakon dugo godina prvi SNSD-ov kandidat koji je donio pobjedu svojoj stranci u Bijeljini, tradicionalnom bastionu SDS-a, ali i u Tesliću u kojem suvereno godinama vlada bivši predsjednik SDS-a Milan Miličević. On je dobio izbore i u Modriči, u Kotor Varošu i na Palama, odnosno u opštinama u kojima „stoluju“ opozicioni načelnici, Jovica Radulović, Zdenko Sakan i Dejan Kojić.
Savo Minić je pobedio predsednika SDS-a Branka Blanušu sa 50.000 glasova razlike u trci za predsednika Srpske, dok je Željka Cvijanović imala skoro duplo više glasova nego druga dva opoziciona kandidata za poziciju srpskog člana Predsedništva BiH
Izabrani su i novi potpredsjednici Republike Srpske – Hrvat Ivan Begić (SDP) i Bošnjak Ramiz Salkić (SDA). Begić je prije četiri godine zbog „greške u sistemu“ bio potpredsjednik Srpske četrdesetak minuta, ali ovaj put nikakve greške nije bilo, pa je ovaj bivši „medijski mogul“ i nekadašnja i lijeva i desna Stanivukovićeva ruka stigao do Palate Republike. Salkiću, kao ni prije osam godina, neće biti mrska potpredsjednička plata entiteta kojeg dosljedno negira, naziva genocidnom tvorevinom i kojeg piše malim slovom u svakoj prilici i na svakom mjestu.
Željka Cvijanović će u Predsjedništvo BiH ući sa 290.467 glasova. Kandidat SDS-a Marinko Božović osvojio je 138.730, a lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović 94.621 glas. Sada je jasno ono što je prije izbora bilo u izmaglici: ni Božović, ni Vukanović ponaosob nisu imali šansu protiv Cvijanovićeve, ali bi poraz opozicije bio manje bolan da su u ovu trku krenuli samo sa jednim kandidatom. Božović je za poraz okrivio Vukanovića, dok je Vukanović uperio prstom u Božovića, ali i u narod koji je nezahvalan i korumpiran.
Demonstracija sile se nastavlja i u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Dodik će u parlamentu Srpske imati 34 poslanika i za komotnu većinu će mu trebati još osam „glasova“. S obzirom na to da su svi njegovi koalicioni partneri prošli veoma dobro na izborima za parlament Srpske, a neki među njima, poput Nenada Nešića i Darka Banjca, i više nego dobro, većina je praktično već osvojena. Ali, „ni to nije sve“, jer je Dodik na pola koraka i do dvotrećinske većine koja mu garantuje, između ostalog, promjenu Ustava Republike Srpske i – što je daleko važnije – odbranu veta srpskog člana Predsjedništva BiH.
Na tabeli sa najvećim brojem ličnih glasova za parlament Srpske devet mjesta pripada kandidatima SNSD-a, a samo jedno opoziciji. Najviše ličnih glasova osvojio je Igor Dodik, sin Milorada Dodika, koji je ujedno i organizacioni sekretar SNSD-a. Na listi najbolji su i Danijel Jošić, Goran Maričić (direktor Poreske uprave Republike Srpske), Mikajlo Lazić, Miroslav Bojić, Nina Bukejlović, Zoran Stevanović, Miloš Gvero i Bojan Savić, dok je jedini „izdajnik“ lider PSS-a Draško Stanivuković koji je – i to valja da se kaže – izgubio u Banjaluci.
Pad Izetbegovića i uspeh SDA
Kandidat Čovićevog HDZ-a Darijana Filipović novi je hrvatski član Predsjedništva BiH i tom pobjedom su sve Dodikove izborne želje ostvarene, jer prostom većinom može da dobije pomilovanje koje će Miniću omogućiti da mu povjeri mandat za sastav nove Vlade Republike Srpske. Dodik će se tako u potpunosti vratiti u politički život, a kompletna i apsolutna moć tamo gdje je oduvijek i bila – u njegove ruke. Filipovićeva je u direktnom sudaru pobijedila Željka Komšića (Demokratska fronta) i tom je pobjedom prekinuta dugogodišnja praksa na osnovu koje hrvatskog člana Predsjedništva BiH biraju Bošnjaci.
Sve Dodikove izborne želje su ostvarene ulaskom Darijane Filipović iz HDZ-a u Predsedništvo BiH, jer prostom većinom može da dobije pomilovanje koje će Miniću omogućiti da mu poveri mandat za sastav nove Vlade Srpske
Predsjednik SDA Bakir Izetbegović nije ušao u Predsjedništvo BiH. Umjesto njega tamo je ponovo Denis Bećirović (SDP). Prema preliminarnim rezultatima, na osnovu kojih je i urađena projekcija, 42 mandata u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH biće podijeljena između 16 političkih stranaka, a najviše mandata mogli bi osvojiti SDA i SNSD. Dodikovoj stranci pripašće šest od 14 mandata. Lista Draška Stanivukovića imaće dva mandata, isto kao i SDS. Po jedan mandat osvojili su Lista za pravdu i red, koalicije DNS – NPS, Socijalistička partija – DEMOS i Ujedinjena Srpska.
Delegati Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH biraju se posredno i gotovo je sigurno da će SNSD imati četiri delegata u ovom domu državnog parlamenta, a time i potpunu kontrolu na svim mogućim nivoima u BiH. Delegati za Dom naroda iz Republike Srpske se biraju u parlamentu Srpske i Dodiku je potrebno 56 poslaničkih ruku da dobije četiri delegata. Opozicija ima dvadeset i osam poslanika (sa bar jednim Bošnjakom iz Koalicije za državu), ali je malo vjerovatno da će Nebojša Vukanović pristati na bilo kakav dogovor sa SDS-om i Stanivukovićevim PSS-om. Možda Dodik pred sobom ima stotinu vrata, ali u rukama trenutno drži bar dvije stotine ključeva, a njemu se ionako nigdje ne žuri.
Najviše glasova za Predstavnički dom PS BiH u Federaciji BiH osvojila je SDA i na osnovu toga slijedi joj devet mandata. Slijedi SDP BiH sa pet mandata, te koalicija okupljena oko Čovićevog HDZ-a sa četiri mandata. Stranka za BiH je na putu da osvoji tri mandata, dok će po dva mandata pripasti koaliciji Narod i Pravda – SDBiH i listi Željko Komšić – Za građansku državu – DF/GS. Po jedan mandat pripao bi Hrvatskoj petorki, koaliciji NES BiH, PDA, Naprijed! i Našoj stranci.
Za formiranje većine u Predstavničkom domu potrebno je najmanje 22 mandata, ali uz uslov entitetske većine, odnosno najmanje deset poslanika iz FBiH i pet iz Republike Srpske. SDA je najjača pojedinačna stranka iz FBiH sa devet mandata, dok SNSD predvodi blok iz Srpske sa šest. Saradnja SDA (9), HDZ-a BiH (4) i SNSD-a (6) donijela bi 19 mandata, a uz podršku SBiH (3) ili manjih stranaka lako bi se prešao „većinski cenzus“. Sa druge strane, blok Trojke (SDP 5, Narod i Pravda 2, Naša stranka 1) nosi osam mandata iz FBiH i za alternativnu većinu morao bi formirati širi savez sa SBiH (3), DF-om (2) i opozicionim strankama iz Republike Srpske.
Slom SDS-a
Ako je SNSD ponovo apsolutni pobjednik izbora – i to ne na nivou Republike Srpske, nego na nivou cijele BiH – onda je SDS svakako najveći gubitnik. Izgubili su ponovo trku za predsjednika Srpske, ponovo su sramno potučeni na izborima za srpskog člana Predsjedništva BiH, a titulu najveće opozicione stranke oteo im je Pokret Sigurna Srpska Draška Stanivukovića koji će imati više poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpke. Nije problem u porazu – ko trči, ponekad i izgubi – nego je problem u tome što su ovakav rezultat prije izbora vidjeli svi osim onih koji su poveli SDS u još jednu „odsudnu bitku“.
Bivši predsednik RS je na pola koraka od dvotrećinske većine u parlamentu koja mu garantuje, između ostalog, promenu Ustava Republike Srpske i – što je daleko važnije – odbranu veta srpskog člana Predsedništva BiH
Srpska demokratska stranka pada na jedanaest poslaničkih mandata, ali to je njen najmanji problem. Iz izbora u izbore ostvaruju sve gore rezultate, bitke za Predsjedništvo BiH gube sa trocifrenom razlikom, stranka je pocijepana i uzduž i poprijeko, jednim dijelom partije upravlja ni sitni, ni krupni kapital, drugim dijelom drugorazredni Vučićevi obavještajci i biće pravo čudo ako stranka naredne izbore dočeka na nogama. Mjesecima se govori o „fuziji“ SDS-a i Stanivukovićevog PSS-a i sada je samo pitanje ko kome više treba: SDS Drašku ili Draško SDS-u. Tačnije: da li SDS-u više trebaju Stanivukovićeve pare i organizacija ili Drašku SDS-ova terenska infrastruktura?
Blanuša nije podnio ostavku, bar nije to uradio do zatvaranja ovog broja, ali je iz stranke isključio gradonačelnika Bijeljine Ljubišu Petrovića zato što je na izborima podržao Vukanovića, a ne Božovića. Rat „dviju SDS-ovih ruža“ traje mjesecima i samo je dio mnogo dubljeg sukoba u ovoj stranci koja je odavno podijeljena na „ćacije“ i na „blokadere“, odnosno na one koje na kratkom kanapu drže naprednjački oficiri nižeg reda i na one koji bi da sa izbušenog broda spasu bar poneki sanduk vrijednih stvari. Funkcioneri SDS-a koji su na Petrovićevoj strani sumnjaju da je Blanuša ovu „sječu“ prije izbora dogovorio sa Dodikom.
Ako je SDS izgubio sve što je imao, Draško Stanivuković je dobio ono što je mogao i što je, čini se, jedino i želio. Kandidature je prepustio drugima, a on se dao u lov na poslaničke mandate. U Narodnoj skupštini je dobio trinaest fotelja, u Predstavničkom domu PS BiH dvije. Njegova holivudska kampanja završila se katastrofalnim porazom SDS-a, a taj poraz omogućiće uskoro Stanivukoviću da samoga sebe promoviše u prvog manekena opozicione linije. Ipak, nije njegovo perje toliko sjajno, jer je Pokret Sigurna Srpska poražen u Banjaluci u kojoj je Stanivuković dobio dvije gradonačelničke bitke protiv kandidata SNSD-a.
Gnev opozicije
Nije SDS jedini gubitnik ovih izbora. Lista za pravdu i red Nebojše Vukanovića uložila je, doduše, malo, ali je još manje i dobila. Vukanović nije uspio da se dočepa Predsjedništva BiH, ne bi u tome uspio sve i da je bio jedini protivnik Željki Cvijanović, ali to je još i najmanje zlo. Njegova Lista osvojila je samo četiri poslanička mandata u parlamentu Srpske, a među ta četiri je i onaj jedan koji pripada predsjedniku Partije demokratskog progresa Republike Srpske Igoru Crnatku. Vukanović je računa – mada nije jasno na osnovu čega – na osam mandata, u jednom trenutku čak i na deset i nema nikakve sumnje da je ovo njegov veliki poraz.
Opozicija je dobila šta je tražila, skenere i visoku izlaznost, ali bi bolje prošli da su se glasovi ručno brojali dva meseca i da je na izbore izašao svaki stoti stanovnik Srpske. Poraz opozicije na izborima je epski, baš kao što je pobeda Dodikovog SNSD-a istorijska
„Nenavođena hercegovačka raketa“, kako je Vukanović odavno označen i u medijima i van njih, nije lako podnijela poraz. Optužio je građane da su nemoralni, da su kvarni, da su povodljivi. Prije izbora svi ga, rekao je, zovu i mole za pomoć, a na dan glasanja se prodaju drugima. Vukanovićev gnjev bio je golem i gorak, ali opravdan: mještani Bukove Kose kod Prijedora godinama se guše u dimu i raznim sumpornim isparavanjima sa obližnjeg nelegalnog kopa, ali su ipak glasali za SNSD koji taj kop, u saradnji sa Zvonkom Veselinovićem, održava na životu.
„Pobjednici izbora su Milorad Dodik i Draško Stanivuković. Šta god ko mislio o jednom i o drugom. Prvi je zadržao apsolutnu vlast, vjerovatno i sam iznenađen lakoćom pobjede. Drugi je učvrstio pokret koji vodi na drugom mjestu po snazi stranaka. Prvom je bitno da za većinu ne mora moliti nikoga, dok je drugom vjerovatno bilo svejedno ko će biti predsjednik. Metla koju je Stanivuković nudio Blanuši pomela je upravo opozicionog kandidata“, ističe novinar Vladimir Kovačević.
Izbori su, dodaje on, pokazali da je Milorad Dodik državnik, a da je SNSD jedina ozbiljna politička organizacija u Republici Srpskoj. I jedni i drugi narodu nude ono što narod želi da čuje, dok kvalitet, pismenost i programi kandidata u Srpskoj nisu preduslov za bilo kakav politički uspjeh. Mnogo je bitnije ko ima koliko novca.
„SNSD će u parlamentu imati gotovo apsolutnu većinu. Ako je neko mislio da su rezultati svih prethodnih izbora posljedica krađe, prekrajanja izborne volje i pritisaka, skeneri su pokazali da glasači ovo žele. Savo Minić je pomeo Branka Blanušu u trci za predsjednika Republike. Blanuša, koji je na prijevremenim izborima bio nadomak pobjede protiv Karana i koji je mirisao na novog beskompromisnog i poštenog lidera, sam je sebe uništio nedoslijednošću, servilnim odnosom prema Stanivukoviću i sukobom sa Vukanovićem“, smatra Kovačević.
I taman je tako: niti je Dodik očekivao ovakvu pobjedu, niti se opozicija nadala ovolikom porazu. Jeste se vječni Milorad slikao sa Putinom nekoliko dana prije izbora, jeste Vlada Srpske isplatila penziju sedam dana ranije, jesu se dijelile pare šakom i kapom, ali ne treba Dodikovu pobjedu objašnjavati ni ruskim predsjednikom, ni monetarnom infuzijom. Opozicija niti želi, niti zna, niti hoće, niti može. Dodik, sa druge strane, želi, zna, hoće i može. Tu ni skeneri ne pomažu. A i oni su pokazali da je svih ovih godina glasove krala zapravo opozicija, a ne onaj koji je pokrao sve ostalo.
