Američki predsednik Donald Tramp i njegova klika žude da normalizuju odnose sa Rusijom u zamenu za profitabilne naftne poslove. Time doprinose strategiji ruskog predsednika Vladimira Putina da Ukrajinu sistematski izoluje tako što će njenu odbranu učiniti toliko skupom da široka evropska podrška toj zemlji ispari.
Nakon više od četiri godine sveobuhvatnog rata sasvim je jasno da Rusija ne može da odnese pobedu na bojnom polju. Ne može ni da Ukrajinu primora na predaju ekonomskim ili političkim sredstvima. Sledeći korak Kremlja bio je da obezbedi Trampovu pomoć. Putinov cilj na samitu u avgustu 2025. u Ankoridžu, na Aljasci – kako svedoče izjave više ruskih zvaničnika – bio je da Trampovu administraciju ubedi da pritisne Ukrajinu da se preda. Kada se ukrajinska vlada američkom pritisku suprostavila, Kremlj je zaključio da mu je potrebno aktivno angažovanje Trampove administracije na strani Rusije.
Ako Rusiji pođe za rukom da probrane američke zvaničnike podmiti kako bi stali na njenu stranu, njen fokus će se prebaciti na Evropu, koja će se onda naći pod pritiskom da Ukrajinu prepusti samoj sebi
Aktuelni razgovori o povratku američkih kompanija u Rusiju, koje vode Trampov zet Džared Kušner i njegov specijalni izaslanik Stiv Vitkof (poput Trampa, njujorški tajkun čiji je fah promet nekretnina), refleksija su tih napora. Kao mamac koristeći maglovita obećanja o profitu od fosilnih goriva „nakon okončanja rata“ Putin nastoji da Trampove finansijske interese uskladi s ruskim strateškim ciljevima, dajući američkom predsedniku razlog da rat proglasi završenim ili, još bolje, Ukrajinu natera na kapitulaciju. Koga briga za godine užasnog konflikta, nezamislive ratne zločine, milione ubijenih ili raseljenih ljudi i generacijsku traumu; Tramp hoće svoj deo kolača.
Ono što izaziva nevericu jeste to što prihvatanje tog mita neće biti od koristi Sjedinjenim Državama, pojedinačnim američkim kompanijama ili direktorima. Možda će nakratko obogatiti one iz Trampove orbite, ali je malo verovatno da će profiti potrajati u zemlji u kojoj su ubistva i eksproprijacija podrazumevajući poslovni rizik. Cinični izraz „маски-шоу“ (po nazivu jedne ruske TV emisije iz 1990-ih) i direktniji termin „pohara“ opisuju šeme u kojima maskirani, naoružani pojedinci upadaju u sedišta kompanija, falsifikuju dokumente ili iznuđuju navodno legalne promene vlasništva i korporativne strukture.

Trampova administracija i neki američki direktori ne razumeju da za Kremlj sporazumi i poslovni ugovori nisu prilike za obostrano korisnu saradnju. To su alati koje ruska elita koristi da bi drugu stranu naterala da se pridržava svojih obaveza, dok vlastite obaveza prestaje da se pridržava čim to postane profitabilno.
Teško je zapadnoj publici preneti koliko su korumpirani ruski političari i funkcioneri. Vizantijski komplikovan sistem isprepleten kriminalnim šemama, kakav je na snazi u Rusiji, nema adekvatnog ekvivalenta na Zapadu.
Ipak, američki investitori i kompanije stalno iznova postaju žrtve ovakvih praksi. Bil Brauder i Džordž Soros izgubili su milijarde dolara kada im je oduzeta imovina koju su imali u Rusiji. Pol Hlebnikov, urednik ruskog izdanja Forbsa, ubijen je ispred sedišta redakcije 2004. Naftaš Bob Dadli proteran je iz zemlje. A Pol Vilan, tada direktor za korporativnu bezbednost kommpanije Borg vorner, uhapšen je 2018. i proveo je skoro šest godina u zatvoru pre nego što mu je razmena zatvorenika između dve zemlje omogućila povratak u SAD.

Mnoge zapadne i istočnoazijske firme koje posluju u Rusiji takođe su bile primorane na prodaju imovine po simboličnoj ceni. Druge nisu mogle da u matičnu državu prebace ostvarenu dobit, ili su bile naterane da kontrolu nad svojim poslovanjem prepuste ruskim vlastima. Karlsberg i Danone naterani su da prodaju imovinu u Rusiji po ceni ispod tržišne, dok je Ekson mobajl 2022. morao da otpiše 4,6 milijardi dolara nakon što je objavio povlačenje iz Rusije. Kremlj je kasnije Ekson mobajlov udeo u naftnom polju Sahalin 1 prebacio na podružnicu Rosnjefta, iako je američka kompanija u međuvremenu potpisala preliminarni sporazum čiji je cilj bio da nadoknadi pretrpljeni gubitak. Mnoge druge kompanije – uključujući Ford, Nisan, Mazdu, Hjundai, Šel, Sosiete ženeral i Total enerdžis – pretrpele su ogromne gubitke.
Daleko od toga da bude istočni Eldorado, Rusija je zemlja s oko 143 miliona stanovnika, degradiranom infrastrukturom i stagnantnom ekonomijom koju podupiru neodrživi državni rashodi za odbranu. S obzirom na niske prihode, to jedva da je profitabilno tržište, a lokalni oligarsi ili pripadnici bezbednosnih službi u stanju su da vlasnike „oslobode“ profitabilne imovine koju tamo imaju – i to i čine. Dogodilo se to već mnogo puta, a najpoznatiji su slučajevi naftnih projekata Sahalin 1 i Sahalin 2.
Ipak, suština dogovora po sistemu „ja tebi – ti meni“ jasna je. U zamenu za pristup ruskoj nafti i gasu, Kremlj želi ukidanje američkih sankcija, nadajući se da će mu to omogućiti da rat protiv Ukrajine i Evrope nastavi do u beskraj. Ako Rusiji pođe za rukom da probrane američke zvaničnike podmiti kako bi stali na njenu stranu, njen fokus će se prebaciti na Evropu, koja će se onda naći pod pritiskom da Ukrajinu prepusti samoj sebi.

Američki zvaničnici uključeni u takve transakcije verovatno bi postali međunarodne parije, što bi ih potencijalno učinilo još zavisnijim od Rusije. Kremlj inače gaji takve odnose. Bivši nemački kancelar Gerhard Šreder i Karin Knajsl, proruski nastrojena nekadašnja austrijska ministarka spoljnih poslova, prihvatili su sinekure u ruskim energetskim kompanijama nakon napuštanja političkih položaja. Uskoro su postali dobrodošli u Moskvi, a omraženi na svim drugim mestima.
Putinova manijakalna opsesija uništavanjem ukrajinskog suvereniteta i brisanjem ukrajinskog identiteta neće nestati. Ali Ukrajina je pokazala odlučnost da nastavi borbu, a ankete pokazuju da Ukrajinci u ogromnoj većini odbijaju predaju. Nesposoban da slomi Ukrajinu, Putin će agresiju preusmeriti ka Evropi.
Teško je zapadnoj publici preneti koliko su korumpirani ruski političari i funkcioneri. Vizantijski komplikovan sistem isprepleten kriminalnim šemama, kakav je na snazi u Rusiji, nema adekvatnog ekvivalenta na Zapadu
Kremlj je već značajno intenzivirao neprijateljske aktivnosti širom Evrope, ciljajući stratešku odbrambenu infrastrukturu u Estoniji i Češkoj Republici, pokušavajući obaranje civilnih teretnih aviona čije je odredište Severna Amerika, preteći visokim državnim zvaničnicima i organizujući likvidacije istaknutih figura iz sveta biznisa. Evropske bezbednosne agencije i lideri upozoravaju na značajnu rusku eskalaciju u roku koji se meri „mesecima, ne godinama“.
Trampova izdaja Ukrajine ostaviće Evropu da se sama suoči s agresijom Rusije, na čijoj strani bi potencijalno mogle da se nađu i SAD. Čak i ako do toga ne dođe, napad na Evropu obezbediće Putinu dodatnu polugu za ispostavljanje zahteva za ustupke drugih zemalja, te priliku pažnju domaće javnosti skrene s ponižavajućeg vojnog poraza.
Copyright: Project Syndicate, 2026.
