Političke pobune obično nailaze u talasima. Poput ideologija i verskih ubeđenja, znaju da budu zarazne.
Mladi ljudi protestuju u mnogim delovima sveta, na različite načine, i iz različitih razloga. Indijska Narodna partija bubašvaba (eng. Cockroach Janta Party, prim.), pokret koji su aktivisti i studenti oformili nakon što je predsedavajući Vrhovnog suda nezaposlene mlade ljude navodno uporedio sa bubašvabama i parazitima, predvodio je ovog leta uspešne proteste protiv neregularnosti na prijemnim ispitima za upis na fakultete. Ubrzo je zahteve proširio na fer izbore, slobodu medija i ženska prava.
Jedan od razloga da se bude oprezan kad je reč o visokim očekivanjima od omladinskih protestnih pokreta jeste zabluda da su mladi ljudi neminovno na strani liberalizma i otvorenosti
U Srbiji je u oktobru studentski pokret bez lidera, koji je zahtevao demokratske reforme, na parlamentarnim izborima srušio sve izrazitije autokratski režim. U Francuskoj, Italiji, Albaniji, Nemačkoj i na mnogim drugim mestima mladi ljudi se bune protiv vlada koje doživljavaju kao sklerotične, korumpirane i bez ikakve ideje o tome kako da se nose s dramatičnim rastom nejednakosti, rizicima primene veštačke inteligencije, klimatskim promenama i nezaposlenošću.
Ono što je svim ovim pobunama zajedničko jeste osećaj mladih da su iznevereni, uverenje da im ništa ne ide u prilog, i da ne mogu da se nadaju da će živeti bolje od svojih roditelja. Štaviše, mnogi od njih očekuju da će živeti lošije. Veruju da su ih aktuelni politički sistemi izneverili. Rečima Gordona Brauna, bivšeg britanskog premijera: „Sada se u pitanje dovodi i sama liberalna demokratija.“

Studentski protesti šezdesetih godina prošlog veka, barem u zapadnoj Evropi, bili su gotovo razigrani u poređenju s gnevom koji mladi ljudi danas osećaju. Slogan iz maja 1968, L’imagination au pouvoir („Moć mašti“), u današnje vreme je nezamisliv. Živimo u opasnijim vremenima.
Ali usred nasilja i pohare u Parizu, policijske brutalnosti u Indiji i Molotovljevih koktela u Albaniji, neki uočavaju znake nade. Nakon izborne pobede studentskog pokreta, koji ne pokreće zajednička ideologija, partijska organizacija ili harizmatični lider, već samo želja da žive u pravednijem, manje korumpiranom društvu, Gardijan je konstatovao kako se u Srbiji „uspostavlja nova vrsta demokratije“. Možda u nekoj novoj i boljoj verziji demokratije više neće ni biti potrebe da partije postoje.

Ako je liberalna demokratija zaista dovedena u pitanje, koliko će efikasni protestni pokreti biti u nastojanjima da je učine boljom? Politički pritisak koji kreiraju demonstranti ponekad dovodi do dobrodošlih promena. Pad autokratskog, nacionalističkog režima srpskog predsednika Aleksandra Vučića dobra je stvar. Indijske bubašvabe uspele su da ministra obrazovanja nateraju na ostavku. Francuski studenti u maju 1968. možda nisu uspeli u tome da radikalno promene politiku, ali su popločali put većim društvenim i seksualnim slobodama.
Protesti u Sjedinjenim Državama šezdesetih godina pomogli su promeni raspoloženja javnog mnenja u prilog građanskih prava za Afroamerikance i protiv Vijetnamskog rata, ali skoriji protestni pokreti poput „Okupirajmo Volstrit“ (2011) i „Crni životi su važni“ (2013) nisu doneli značajne političke promene. Da bi se tako nešto postiglo, potrebne su političke partije i ljudi koji će ih predvoditi. Građanski pokreti pedesetih i šezdesetih ne bi postigli onoliko koliko jesu da nije bilo predsednika Lindona B. Džonsona, koji je Kongres pritiskao sve dok nije usvojio zakone kojima se garantuju građanska prava Afroamerikanaca.

Pokreti ljudima omogućavaju da izraze nezadovoljstvo i ujedine se oko ideala, ali nisu prilagođeni potrebama političkog pregovaranja. To je ono čemu služe partije: osim ideala, one reprezentuju i interese. Pokreti koji preferiraju da ignorišu političke stranke, smatrajući ih haotičnim, sebičnim i korumpiranim preprekama na putu ostvarenja ideala, obično su duboko nedemokratski, ili u najmanju ruku iliberalni. Aktivisti takvih pokreta odbijaju da čistotu svojih ideala kompromituju pravilima demokratske politike, koja funkcioniše po sistemu „dam-daš“.
Još jedan razlog da se bude oprezan kad je reč o visokim očekivanjima od omladinskih protestnih pokreta jeste zabluda da su mladi ljudi neminovno na strani liberalizma i otvorenosti. Setimo se rečenice često pogrešno pripisivane Vinstonu Čerčilu: „Ko nije liberal u dvadeset petoj, taj nema srca. Ko nije konzervativac u trideset petoj, taj nema pameti.“ Ako je to istina, onda na svetu ima mnogo mladih ljudi bez srca. Lako je zaboraviti da je Hitler bio tek u četrdesetim kada je došao na vlast. Većina ljudi na rukovodećim položajima u nacističkom pokretu bila je još mlađa.
Dok brojni mladi demonstranti na ulicama dižu glas protiv korumpiranih mejnstrim partija i ekonomske nejednakosti, drugi pripadnici njihovog naraštaja uključeni su u sasvim drugačiju vrstu političkog delovanja
Dok brojni mladi demonstranti na ulicama dižu glas protiv korumpiranih mejnstrim partija i ekonomske nejednakosti, drugi pripadnici njihovog naraštaja uključeni su u sasvim drugačiju vrstu političkog delovanja. Ekstremne ideje inspirišu mlade muškarce i žene u omladinskim krilima partija krajnje desnice. Najuspešniji lideri takvih partija diljem Evrope – Đorđa Meloni u Italiji, Jimi Okeson u Švedskoj, Alis Vajdel u Nemačkoj, Žordan Bardela u Francuskoj – i sami su relativno mladi i, makar spolja gledano, ne deluju odbojno. Nema više zapuštenih matorih ekstremista s korenima u fašističkoj prošlosti; ovi novi lideri su ulickani, dobro odgojeni profesionalci.
I oni imaju ideale, a ti ideali nimalo nisu liberalni. Ali za razliku od mnogih omladinskih aktivista, oni imaju političke ambicije i apetit za moć. Liberalna demokratija zbilja jeste na testu. Ali mladi koji protestuju na ulicama po nju su manja opasnost od uglađenih demagoga koji znaju kako se vodi politička partija. Fokusirani na eksploataciju istih onih političkih i ekonomskih anksioznosti koje raspiruju i plamen aktuelnih protesta, na kraju bi oni mogli biti ti koji će se pokazati uspešnijim.
Copyright: Project Syndicate, 2026.
