Slavenka Drakulić, književnica i saradnica najpoznatijih svetskih novina, koja je preminula 21. juna, u 77. godini, napisala je nefikcijsku knjigu Oni ne bi ni mrava zgazili, prikaz ratnih zločina i suđenja u Hagu, razotkrivši kako „obični ljudi” počinju da čine nasilje – jednu od najboljih knjiga u toj vrsti.
Njen izdavač Fraktura ističe da je delo Smrtni grijesi feminizma iz osamdesetih jedan od prvih priloga feminizmu u Istočnoj Evropi, te skreće pažnju na publicistiku Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali, Cafe Europa, The Balkan Express, Tijelo njenog tijela, Basne o komunizmu i Ponovo u kavani Evropa. Takođe, na romane Hologrami straha, Mramorna koža, Kao da me nema, Božanska glad, Optužena, kao i tri zbirke priča Nevidljiva žena i druge priče, O čemu ne govorimo i Zašto nisam naučila kuhati.
Slučaj je hteo da najčešće razgovaramo o naslovima Frida ili o boli, Dora i Minotaur i Mileva Ajnštajn: teorija tuge. Isprva elektronskom poštom, docnije na promocijama, druženjima posle književnih večeri. Evo nekoliko fragmenata iz arhive i novinarske beležnice:
Mravi
Oni ne bi ni mrava zgazili je, nadam se, moja posljednja knjiga u trilogiji o ratu – prve dvije su Balkan Express i Kao da me nema. U tom smislu, Frida se prije nastavlja na romane nego na knjige eseja. Rat, ratni užasi i ratni zločini su posebna tema, također o boli, ali prije svega o zlu. Sve tri knjige, iako žanrovski različite postavljaju pitanje: kako je moguće da ljudi čine toliko zla jedni drugima? Odakle dolazi zlo, jesu li ti ratni zločinci neki monstrumi ili obični ljudi…
Dokument
Za mene je Frida roman i tako ga treba čitati. Kao da me nema, na primjer, jeste dokumantarni roman, temelji se na opsežnom istraživanju dokumenata o silovanjima, na intervjuima sa silovanim ženama, ali priča kao i glavni lik su izmišljeni utoliko što se opisani događaji nisu dogodili samo jednoj ženi, nego više njih. Eseji su nešto treće, oni su posve dokumentarni. Eseji su angažirano novinarstvo, dok u romanima propitujem neke stvari koje u esejima ne mogu… Ukoliko govorimo o radu s dokumentima, čini mi se da kad pišete o nekoj historijskoj ličnosti, da su dvije strane toga posla. Jedna je, na prvi pogled, da vam je olakšano pisanje, jer već imate zadanu priču. Osobu, biografiju, morate je ispoštovati u tom smislu…
Fikcija
Treba napomenuti da je riječ o književnim likovima. Uzela sam elemente iz života smatrajući ih važnima, ograničivši se na samo dvadeset godina Milevinog života i pretvorila je u fiktivni lik, zasnovan na biografskim činjenicama. Ipak je zato junakinja iz literature. Od pomenute tri ličnosti – Frida, Dora Mar, Mileva – ona mi se činila najtragičnijom.
Dogovor
Ako pišete o nekoj historijskoj ličnosti, pogotovo ako pišete roman, uvijek postoji to pitanje: što je fikcija a što nije? Jer biografski su podaci zadani, zadani su i događaji, tako da piscima preostaje jedino dramatizirati likove, događaje, osjećaje… Ako ste u tome uspješni, tojest uvjerljivi, to je dobro u literarnom smislu, ali dovodite čitatelje još više u nedoumicu. Međutim, ja kao spisateljica vjerujem u ugovor između pisca i čitatelja. Tako, kad na koricama piše roman (!), to jest fikcionalno a ne biografsko djelo. I drugo, vjerujem da su čitatelji inteligentna bića koja će znati pronaći u tekstu što je fikcija a što činjenice, tako da odgovor na pitanje o bilježnici ostavljam njima.
Angažman
Trpati ideologiju u literaturu je smrtni grijeh. Jesam svjesna da postoji feministička tendencija naročito u Njemačkoj, koja gura Milevu u prvi plan na krivi način. Bilo je logično očekivanja, jer sam oduvijek feministica, da ću napraviti isto, ali sam se toga jako pazila.
Telo
Glavna junakinja romana je historijska ličnost, meksička slikarica koja je umrla 1954. sa četrdeset sedam godina, ostavila iza sebe neveliki, ali snažan opus i veliki mit. U međuvremenu je postala jedna od umjetničkih ikona 20 stoljeća. Imala je izuzetno težak i zanimljiv život, pa iako je o njoj napisano mnoštvo knjiga, preko stotinu – to su mahom biografije ili knjige o njenom slikarstvu. Roman je nešto drugo, Frida iz romana je stvarna i fikcionalna Frida; slijedim njenu biografiju u osnovnim crtama. Kao i u ranijim mojim romanima, osnovna tema je tijelo, bol, nemogućnost komunikacije. Frida Kalo činila mi se kao idealni medij za takvu vrstu proze.
Bol
Pokušati opisati bol znači opisati neopisivo. Bolest i bol pretvaraju tijelo u zatvor. Svi smo iskusili takve situacije u životu, kad jedino što preostaje je krik, urlik. Nema više riječi, one kao da su presušile, jer u dramatičnim situacijama jezik kao da presuši. Neizrecivo je ona riječ koju upotrebljavamo kad nešto ne možemo izreći, jedna dosta precizna riječ… Moj izazov kao spisateljice je upravo to – govoriti o stvarima o kojima je gotovo nemoguće govoriti. Kao Frida. Frida je također činila upravo to i mene je zaintrigirao problem jezika, tog neizrecivog u govoru, za razliku od slikarstva. Ona nikako i nipošto nije žrtva već jedna od osoba s kojima sam se jako identificirala zbog toga što je preživjela tešku nesreću i doživjela užasne stvari, bolesti, bila probodena, skoro kao da je bila na kolcu.
Autobiografsko
Teško je odrediti dio autobiografskog. Naime, ja sam i sama imala dosta zdravstvenih problema, pa mi se čini da sam možda imala „prednost“ jer sam mogla uvjerljivije opisati neke osjećaje… Međutim, ni to nije sasvim točno, jer iskustvo nije nešto presudno za literarno stvaralaštvo. Inače bi svi koji su iskusili nešto dramatično postali pisci! Sigurno je da sam se djelomično identificirala s Fridom, jer kako bih inače ušla u njenu psihu i njene osjećaje? Ali to je sa mnom uvijek slučaj, po tome ovaj roman nije izuzetak.
Očevi
I Mileva i Dora i Frida imale su za to vrijeme neobično jaku podršku očeva. Otac Fride Kalo, fotograf, vjerovao je u nju, mislio da će postati fotografkinja, što jeste bila. Otac Dore Mar, arhitekta, poklanja joj u dvanaestoj godini kameru, uočivši da primjećuje stvari koje drugima izmiču. Otac Mileve Marić također vidi koliko je njegovo dijete talentirano, pametno… Ovo otkriće o podršci očeva me je potreslo, iako sam pomenutu činjenicu otkrila tek kasnije, kada su romani uveliko bili napisani.
