Kad se čovjek profesionalno bavi historiografijom, onda su mu jasne neke društvene zakonitosti, odnosno to da svako društvo i politički odnosi u nekoj zemlji koji imaju kontinuitet dugog trajanja, na identičan način odlaze sa scene. Pa je tako, kao što je Milošević, čovjek koji je de facto privatizirao državu i skoro u potpunosti kontrolirao sve društvene procese, ne dopuštajući nikakvo iznenađenje na izborima, jedino s vlasti mogao otići zahvaljujući ulici, jasno je da tako jedino može otići i Vučić. Čovjek koji je apgrejdao Miloševićev totalitarni sistem.
Istina je da očekujem da se to dogodi već barem dvije godine i svaki put bi mi se činilo da će se to dogoditi, čim bi krenuo novi val prosvjeda. No, Vučić se pokazao kao previše žilav i ukorijenjen, a opozicija kao bezidejna i bez prave hrabrosti da napravi onaj presudni korak nakon kojeg nema nazad. Tu ih možda čovjek i može razumijeti, iz razloga što prevladajuće društveno raspoloženje nije bilo buntovno, nego apatično. Jer dobar dio ljudi je bio doslovno ubijen u pojam i ostavljen je bez svake nade.
A onda se dogodio Novi Sad, pa se, za većinu neočekivano dogodio studentski ustanak. I onda je očito nestao strah, a došla je nada. I, naravno, svi sad vide da je režim u panici, jednako kao što je je svima jasno da još uvijek nije pao i da ima još dovoljno prijetnji, nasilja, kapaciteta za potkupljivanje i etiketiranje na svojoj strani, da neće otići preko noći.
Na isti način na koji je nemoguće očekivati da se studentski prosvjedi ispušu, bez da im se ispune zahtjevi. A ako ih se pak slučajno ispuni, Vučić će sam sebe razvlastiti. Drugim riječima, masovnošću, pametnim izborom zahtjeva i odličnim upravljanjem pobunom, studenti su ga doveli u pat-poziciju
Ali, bez obzira na to što se sad očito došlo do momenta kad su studenti dali maksimum, bez obzira što će ustrajati do kraja, zbog čega je nužna osmišljena i paralelna mobilizacija ostatka društva, kao i opozicije, Vučićev režim je na nepovratnom putu prema dole. Jer jednostavno ne možete neograničeno i putem svake vrste nasilja vladati, ako vam barem polovica društva, i to njegov najvitalniji i najkreativniji dio, jednostavno ne priznaje legitimitet. To je na duže staze neodrživo.
Na isti način na koji je nemoguće očekivati da se studentski prosvjedi ispušu, bez da im se ispune zahtjevi. A ako ih se pak slučajno ispuni, Vučić će sam sebe razvlastiti. Drugim riječima, masovnošću, pametnim izborom zahtjeva i odličnim upravljanjem pobunom, studenti su ga doveli u pat-poziciju. Budući da očito voli šah, i javno se hvali svojim umijećima u tom sportu, mislim da je i njemu jasna pozicija u kojoj se nalazi, ali je još uvijek u fazi negacije.
Svakako, koliko god da je sam želio ući u istoriju, izgleda da u istoriju ipak ulaze studenti. Što je sjajna vijest.
