Studentski pokret spram narativa o „revolucionarnom teroru“

Jelka koja daje krila i senka giljotine

0

Baš kao što ni Kastelbažakova jelka od kartona i kraft-papira pod kupolom Galerija Lafajet nije uništila božićnu magiju, već ju je oslobodila kiča i straha od novog, tako ni ova generacija nije donela teror, već svež vazduh u zagušljivu prostoriju. A onima koji su jednom dobili krila, teško se više mogu potkresati

Pre tačno godinu dana, u ovim istim stupcima uporedila sam naše društvo i njegove posrnule kulturne institucije sa ogromnim, izduvanim žapcem Kermitom (Kermit the Frog, Even) američkog umetnika Aleksa Da Kortea, koji je tada brojao svoje poslednje dane na pariskom Trgu Vandom. Tog kasnog oktobra 2025. godine mi građani, ne i studenti, izgledali smo uglavnom tako – pokunjeni, ispumpani, zaglavljeni u prividu normalnosti dok su se oko te instalacije, baš kao i oko našeg Sajma knjiga i univerziteta, vodile žučne polemike.

Ovih dana, kada je u Parizu pod veličanstvenom staklenom kupolom glamurozne robne kuće Galeries Lafayette – koja u kasnu jesen očarava svojim bajkovitim animiranim izlozima i grandioznom jelkom – tradicionalno zablistala nova praznična instalacija i postala takođe predmet žestoke hajke, u meni se ponovo probudio stari refleks da pariske umetničke kontroverze čitam kao ogledalo sopstvene društvene stvarnosti. Ovoga puta, u središtu bure u čaši vode našla se jubilarna božićna jelka, pedeseta po redu, koju je za Galerije dizajnirao čuveni Žan-Šarl de Kastelbažak – skulptura od kraft-papira, kartona i filca, „oživljena“ prilikom otvaranja prelepim vizualima i muzikom, i nazvana „Jelka koja daje krila“.

Sapin de Noel 2026 Galeries Lafayette vert
Foto: Galeries Lafayette

Pre nego što su se svetla pod kupolom uopšte upalila, društvene mreže preplavio je talas ogorčenja koji ne jenjava. Naviknuti na šljašteću predvidljivu raskoš, dežurni kritičari iz fotelja, poput njihovih prethodnika koji su nazivali ruglom Ajfelovu kulu („gigantski fabrički dimnjak“), Centar Žorž Pompidu – Bobur („rafinerija nafte“ u srcu grada) ili staklenu piramidu u Luvru („satanistički simbol“), proglasili su Kastelbažakov rad „najružnijom jelkom u istoriji“ i još jednim simptomom „vokizma“, tvrdeći da je njom uništena božićna magija. A zapravo je reč o čistom umetničkom prkosu – o povratku izvornom stvaralaštvu, ručnom radu, mašti i skromnom materijalu koji se opire diktatu kiča i digitalnoj hladnoći veštačke inteligencije. Umesto ogromnog okićenog četinara, dizajner je stvorio monumentalnu, jarko obojenu skulpturu „drveta zaštitnika“ inspirisanu dečjim kolažima, na čijem vrhu bdije anđeo. Više od stotinu vrhunskih majstora ručno je pravilo godinu dana preko trista crteža i kolaža. To je bio svestan otklon od industrijskog, prenatrpanog luksuza koji svake godine izgleda uvek isto.

Maraton bez saveznika

Braneći na mrežama ovu jelku od papira i kartona, koja umesto sjajnih kugli i šarenih girlandi nudi krila i svetlost, mislila sam na sve što smo mi proživeli u proteklih godinu dana. Dok su nas ubeđivali da smo izduvani i nemoćni kao Da Korteov žabac, naša deca – ti divni i beskrajno kreativni studenti i đaci – napravila su pravi podvig koji nam je svima vratio dah i dostojanstvo. Bez populističkih obećanja, bez mnogo medijske pokrivenosti, bez podrške velikih sila, gotovo bez ikakvih resursa osim svoje čiste snage duha, solidarnosti, upornosti i nepokolebljive vere u ostvarenje svog cilja, pokazali su da se i od najskromnijeg materijala, kada u njemu ima iskrenosti i hrabrosti, može sagraditi nešto što uzdiže čitavo društvo.

Široki pokret studenata bez lidera koji se u svojoj zemlji borio za vladavinu prava osvojio je parlamentarne izbore i uveo u poslaničke klupe svoje predstavnike posvećene nauci, obrazovanju, kulturi i sportu, bez političkog iskustva, ali spremne da iz temelja menjaju sistem! Kako ovo mora da zvuči nekome sa strane! A tek kada vidi onaj potresni snimak mladih heroja kako pešače na kiši dok ih šiba vetar, i kada sazna da su tako tabanali kilometrima preko cele Srbije da bi ostvarili direktan kontakt sa stanovništvom, da su često spavali pod vedrim nebom i vidali izranjavljena stopala, a sve sa osmehom i povicima – niko nije umoran!

Dok još uvek sabiramo utiske, oslobađamo se PTSP-a i pokušavamo da dođemo sebi od događaja koji se prebrzo smenjuju, pariska papirna jelka deluje mi kao najlepša moguća metafora našeg uzleta u slobodu. Nakon dugotrajne sapetosti kriminogenim okolnostima na koje smo već bili navikli, kao da smo konačno dobili krila. Zahvaljujući našim studentima, koji su poslednjih meseci radili i po deset sati dnevno: obilazili građane u kampanji „od vrata do vrata“, dežurali na info štandovima, stizali da uče i odlaze na nastavu, pripremali strategije i proteste, formirali Studentsku listu – na koju su delegirali 250 kandidata, od kojih dve trećine doktora nauka – uspeli smo da preokrenemo tok događaja. Oni su čvrsto verovali u sve što rade, znajući od početka da nije u pitanju trka nego maraton i da će svoje ciljeve ostvariti.

Široki pokret studenata bez lidera koji se u svojoj zemlji borio za vladavinu prava osvojio je parlamentarne izbore i uveo u poslaničke klupe svoje predstavnike posvećene nauci, obrazovanju, kulturi i sportu, bez političkog iskustva, ali spremne da iz temelja menjaju sistem!

Danas sociolozi, politikolozi, istoričari, pa i studenti u studijima i na stranicama uglednih francuskih i drugih medija analiziraju neverovatnu političku odiseju i tajne uspeha studentskog pokreta – od pobune zbog pada Nadstrešnice i ubistva 16 ljudi, preko blokade fakulteta širom zemlje, zatim horizontalnog organizovanja i neposrednog odlučivanja kroz plenume, do stupanja u političku arenu i borbu sa moćnim suparnikom koji je držao sve poluge sile u svojim rukama. Za dve godine aktivizma, niza protesta sa stotinama hiljada učesnika, nijednog razbijenog izloga, nijednog zapaljenog automobila, nijedne ljudske žrtve sa smrtnim ishodom.

Studenti nisu mogli računati na pomoć ni Evropske unije, ni Rusije, koje su čvrsto podržavale režim, u čemu se naročito isticala Francuska. Posle naporne biciklističke ture do Strazbura, sredinom aprila prošle godine, predali su pismo za predsednika Makrona, koji je sutradan tvitovao svoju podršku predsedniku Vučiću, a potom ga ubrzo srdačno grlio na stepenicama Jelisejske palate. Ali nećemo se baviti razočaravajućim postupcima kolevke moderne demokratije nego neobičnom vezom prethodne vlasti – prema mom uverenju – sa jednim periodom francuske istorije s kraja 18. veka.

„Ekstremisti“ naspram „pristojnih“ – zamena uloga i plan o povratku na vlast

Naime, dok bivši predsednik Srbije Aleksandar Vučić, predsednica parlamenta Ana Brnabić (farsična istina) i njihovi akoliti neprestano upozoravaju na revolucionarni teror studenata i Studentske liste, običan svet u tom narativu vidi samo aluziju na novu skupštinsku većinu koja u pobedničkoj euforiji teroriše „pristojne ljude“ bivše vlasti otkako je 25. oktobra pobedila na parlamentarnim izborima. I namerava i dalje da teroriše, prema uverenju nesuđenog premijera koji nastavlja da iznosi neistine (nove uprave još nema, pa ona ne može da hapsi). Malo kome pada na pamet da se iza te sintagme možda krije mnogo podlija ideja – poređenje sa Terorom, najradikalnijim periodom Francuske buržoaske revolucije – i posebno sa njegovim ishodom.

Konstitutivna sednica 15. saziva Skupstine Srbije Foto Filip Kraincanic Nova 19 1
Aleksandar Vučić i Ana Brnabić Konstitutivna sednica 15. saziva Skupštine Srbije Foto:Filip Krainčanić Nova.rs

Kada se u savremenom političkom govoru u Srbiji neprestano ponavlja sintagma revolucionarni teror, uz proročanstvo novog vođe opozicije da će takva uprava trajati „od šest meseci do godinu dana“ ili „od šest do devet meseci“, i da će se potom oni vratiti na vlast, pred nama nije slučajna stilska figura, već precizno konstruisana istorijska zamka. Dok saradnici poput Ane Brnabić ovu frazu verovatno koriste mehanički kao deo zadate partijske mantre, bez dubljeg uvida u njeno poreklo, kod samog kreatora tog narativa – Aleksandra Vučića – izbor reči sugeriše svesno oslanjanje na mračnu stranicu francuske istorije, obeleženu masovnim korišćenjem državnog nasilja i javnim pogubljenjima „neprijatelja naroda“.

Istorijski Teror, odnosno jakobinska diktatura, trajao je upravo deset meseci, od septembra 1793. do jula 1794. godine. Vezivanjem nove uprave, Studentske liste i studentskog pokreta za taj vremenski okvir, javnosti se unapred servira teza da je ova promena vlasti tek prolazna, neodrživa anomalija osuđena na brzu propast. Još važniji deo ove istorijske paralele leži u načinu na koji je Teror okončan: jakobinci (najradikalnija revolucionarna struja) nisu pali pod udarcima spolja, već su se međusobno istrebili u vrtlogu paranoje, optužbi i izdaja, gde je njihov vođa Maksimilijan Robespjer poslao na giljotinu sopstvene saborce poput Dantona. Prećutnim preslikavanjem tog scenarija na današnje aktere, stvara se mantra da su unutrašnji sukobi i samouništenje među predstavnicima nove uprave neizbežan istorijski zakon, čime se unapred pokušava demoralisati javnost i potkopati poverenje u društvenu stabilnost.

Više od stotinu vrhunskih majstora ručno je pravilo godinu dana preko trista crteža i kolaža. To je bio svestan otklon od industrijskog, prenatrpanog luksuza koji svake godine izgleda uvek isto

U toj pažljivo režiranoj istorijskoj predstavi, uloge su jasno podeljene. Nova uprava se unapred kriminalizuje i izjednačava sa bezakonjem, prekim sudovima i haosom, dok bivša vlast sebi dodeljuje ulogu „termidoraca“ – onih umerenih, racionalnih snaga koje nakon pada ekstremista dolaze da vrate red i normalnost. Međutim, istorijska istina koju ova propaganda nema na umu leži u onome što je usledilo nakon 9. termidora (prevrata u julu 1794. kojim je srušen Robespjer). Pad jakobinaca nije doneo mir, već takozvani Beli teror – period surove odmazde, hapšenja i likvidacija svih koji su bili deo prethodne vlasti. Zato ovo moguće prizivanje francuskog scenarija nije tek bezazlena politička metafora; iza maske priče o stabilnosti i povratku „umerenih“, u samom korenu te istorijske analogije krije se projekcija revanšizma i želja za metaforičkom giljotinom koja bi posle tih famoznih devet meseci trebalo da saseče političke protivnike.

skupstina srbije drugi dan konstitutivne sednice 181126 foto goran srdanov nova rs 4
Foto: Goran Srdanov/Nova.rs

„SNS sindrom“ i plagijat „Srbija protiv terora“

Ova istorijska manipulacija dobija svoj puni oblik u trenutku kada se spoji sa starim političkim refleksom prisvajanja i izvrtanja tuđih ideja i simbola – nazovimo ga SNS sindromom – pošto bivši vlastodršci nikada nisu bili sposobni da sami nešto smisle. Nije slučajno što su svoju novu poslaničku grupu planirali da nazovu „Srbija protiv terora“ – što je providna, mehanička imitacija nekadašnjeg autentičnog građanskog slogana iz 2023. – „Srbija protiv nasilja“. Dok je ovaj izvorni pokret nastao iz stvarnog društvenog bola i zahteva za odgovornošću institucija, njegova kopija služi za potpunu zamenu uloga, gde oni koji su godinama proizvodili podele i nasilje sada sebe predstavljaju kao ugrožene žrtve i zaštitnike cele zemlje. Pritom, reč „nasilje“ svesno se zamenjuje težom rečju „teror“ kako bi se podigla dramatika i pripremio teren za onu istu francusku matricu: naziv je oročen dok se „teror ne završi“, čime se imitirani slogan pretvara u odbrojavanje do trenutka kada će „pristojni termidorci“ konačno dočekati svoju priliku za političku odmazdu.

Ipak, u toj računici sa tuđim simbolima i tuđom istorijom bivša vlast previđa ono najvažnije: Srbija u jesen 2026. nije jakobinski Pariz, niti su mladi ljudi koji su se dve godine borili protiv kriminalnog režima i osvojili slobodu bez ijednog razbijenog izloga – bilo čiji preki sud. Baš kao što ni Kastelbažakova jelka od kartona i kraft-papira pod kupolom Galerija Lafajet nije uništila božićnu magiju, već ju je oslobodila kiča i straha od novog, tako ni ova generacija nije donela teror, već svež vazduh u zagušljivu prostoriju. A onima koji su jednom dobili krila, teško se više mogu potkresati.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

0 komentara
Poslednje izdanje