Nisu još bili stigli konačni rezultati parlamentarnih izbora, a prljavština i zloupotrebe bivše vlasti počele su da kuljaju u mlazevima. Istovremeno, kako su politički pritisci i direktne opstrukcije stali, počeo je proces urušavanja bastiona bivšeg režima. Ostavke, smene i hapšenja zbog korupcije, nasilja, zloupotreba položaja ili izbornih manipulacija obeležili su ovo tranziciono međuvreme, pre nego što su novi poslanici prvi put prošli crvenim tepihom i označili konačno preuzimanje vlasti. Samo u prve dve nedelje političkog interegnuma stotinjak ljudi lišeno je slobode, privedeno dvadesetak policajaca i visokih policijskih rukovodilaca, a odblokirani su slučajevi korupcije koji su dugo skupljali prašinu u tužilačkim fiokama.
Pred novom vlašću je ozbiljno težak posao. A koliko je opasno da bude polovičan možda bi kao opomena trebalo da posluži primer neuspele tranzicije posle 5. oktobra dvehiljaditih. Jedan od ključnih razloga je što su politički preživele i u novu vlast integrisane strukture starog režima
I dok se pod adrenalinom pobedničke euforije sama od sebe ruši nadmoćna mašinerija bivše vlasti, započinje diskretno prestrojavanje manje upadljivih a brojnih korisnika privilegija odlazeće političke kaste. To je opšte mesto ovdašnjih promena još od devedesetih godina. Zato u ovoj eksploziji akumuliranog nezadovoljstva i želje građana da što pre utole želju za pravdom, vredi podsetiti da ovu državu tek čeka prvi, ozbiljan posao čišćenja sistema posle bar pola veka i na dokazima utemeljeno utvrđivanje odgovornosti odvojeno od nerealnih očekivanja. Samo nas takav put uvodi u prostor pravne države.
Pred novom vlašću je ozbiljno težak posao. A koliko je opasno da bude polovičan možda bi kao opomena trebalo da posluži primer neuspele tranzicije posle 5. oktobra dvehiljaditih. Jedan od ključnih razloga je što su politički preživele i u novu vlast integrisane strukture starog režima. Pre svega bezbednosne i medijske, a onda i druge. I ne samo da su se pomešale žrtve i dželati, pljačkaši i opljačkani, doušnici i špijunirani, nego su prljave biografije i ucenjeni pojedinci nastavili da potkopavaju i usmeravaju nove političke procese. To je omogućilo da se uspostave nove političke moći, ali ne i istinski oporavak društva i diskontinuitet sa represivnim aparatom. A raskid sa tim sistemom počinje upravo od temeljne demontaže bezbednosnih službi.

Ovih dana u javnosti imamo erupciju vesti o zloupotrebama tajnih službi. I upravo u svim zemljama koje su rušile autoritarne režime tu je bio početak reformi. Jer ništa tako upečatljivo ne govori o represivnom karakteru režima kao aktivnosti tajne policije koje su širile duh neslobode, kroz masovna nadziranja, istovremeno postajući štit za kriminalna delovanja. Uspesi tih reformi bili su različiti u Češkoj, Nemačkoj, Bugarskoj, Rumuniji ili Severnoj Makedoniji, ali je svuda reformisanje tajnih službi išlo kroz proces lustracije i provere, obaveznog otvaranja dosijea i uvida ili objavljivanja saradničke mreže doušnika. Cena je bila visoka. Ali je vredelo, čak i kad je razotkriveno na stotine diplomata, ministara, profesora, sudija, novinara, pa i članova porodica koji su bili saradnici službe. Taj čir mora i u Srbiji konačno da pukne. Da se ne bi ponovo dogodilo da u sukobu između radikalnih rezova (Đinđić) i insistiranja na polovičnim i postepenim promenama (Koštunica) službe nađu pukotinu kroz koju će se provući represivni i kriminalni aparat, reforma potpuno obesmisliti, a društvo ostati u stanju zaleđenosti i u istim matricama. Zakon o lustraciji bez otvaranja tajnih dosijea, pa i saradničke mreže, nema smisla. Bez toga nema ni istinskog čišćenja svih ostalih delova društva.
