U filmu Zlatni momci (Wonder Boys) Kertisa Hensona ima scena koju bi trebalo da ureže u svest svako ko počinje da se bavi stvaranjem dramske ili prozne fikcije. Studentkinja neplanirano i samoinicijativno pročita nekoliko stotina stranica romana svog liberalnog profesora, od više hiljada iz radne i, tragično nam je jasno, nedovršive verzije. Bunovna, tek što se probudila recenzira pred njegovim zainteresovanim pogledom: „Znaš kako nam na predavanjima govoriš da pisci čine izbor? I… iako je tvoj roman stvarno lep… mislim, neverovatno lep… Povremeno je, ovaj… vrlo detaljan. Znaš, s genealogijama konja koje ljudi jašu, i zubarskim dosijeima, i svim ostalim, ovaj, stvarima… Možda grešim, ali… Na nekim mestima sam stekla utisak da ti nisi napravio nijedan izbor. Nijedan“.
Poput Hensonovog profesora Tripa, autor serije Keri (Carrie; Amazon Prajm) Majk Flanagan pati od boljke nesputanog stvaranja. Počevši karijeru skromno budžetiranim igranim filmovima, Flanagan je mudro, svestan šeme po kojoj mu um najprirodnije dela, načinio medijsko prestrojavanje i sredinom prošle decenije postao jedan od glavnih igrača na terenu bujajućeg „striming“ tržišta. Adaptirao je Poa, Henrija Džejmsa i Širli Džekson, kompilirajući njihova najznamenitija dela i dodajući im obrte i osavremenjavanja. Vrhove kreacije je dosegao serijom Ponoćna misa (Midnight Mass), originalnim delom koje je bilo neizbežno inspirisano kanonizovanom književnošću. Tom prilikom se oljuštivši do srži, do tema koje ga najviše privlače, umesto da počinje od tuđih opsesija koje potom grana u svim pravcima da bi dotakao svoje sklonosti, stvorio je jednu od najboljih serija tekućeg milenijuma.

Prvi roman Stivena Kinga Keri, objavljen 1974, potekao je iz par stranica početne situacije koje je tada neuspešni i frustrirani pisac na nagovor supruge izvadio iz kante za otpatke i prvo proširio u novelu od skoro sto stranica, a zatim na sugestiju izdavača produžio do formata romana. Završni deo procesa, sastavljen od fiktivnih novinskih članaka, odlomaka tekstova iz naučnih časopisa ili delova ispovednih knjiga preživelih nesrećnika krvavog pira Keri Vajt, neočekivano se – sada govorim subjektivno – ispostavio kao najdinamičniji i najintrigantniji. U transkriptu razgovora koji je jedna od žiteljki gradića Čembrlen vodila s istražiteljima iz državne komisije zbio se i – ponovo subjektivno – najhororičniji trenutak romana. Nakon što je spremno i detaljno odgovorila na sva pitanja, smerna gospođa kaže: „Sada bih volela da ja vas nešto upitam. Šta će se dogoditi ako još ima njoj sličnih? Šta će se dogoditi s ovim svetom?“ (prevod Nina Živančević).

I, Majk Flanagan spremno je prihvatio izazov, u svojoj sedmosatnoj adaptaciji romana eksploatišući i taj i sve druge Kingove nagoveštaje (valja reći da se roman i okončava uvođenjem novih likova, s podvlačenjem da telekineza i parapsihologija oduvek egzistiraju paralelno s poznatom i vidljivom realnošću). Brajan de Palma je u prvoj adaptaciji, uslovljen produkcionim ograničenjima, fantastična događanja uglavnom ograničio na scene s Keri i majkom u njihovom domu užasa i na zloglasno matursko veče. Ipak, biće da je u odlukama De Palme i njegovog scenariste Lorensa Di Koena (koji će se do kraja karijere prevashodno baviti dramatizacijama Kingovih romana) uticaja imao i osećaj za sintezu. Naime, teško da bi bilo finansijski problematično u filmsku priču agresivno dodati i Kerina parapsihološka svojstva koja jesu prisutna na diskretan, organski način: u akcionoj sceni u kojoj Nensi Alen pod udarom njenog pogleda smota volan i s Travoltom se otkotrlja u smrt, ili u završnoj šok-sekvenci, koja gledaoca nagoni na zaključak da nije posmatrao junakinjin košmar već da Kerina energija poseduje i elemente onostranosti, neuništivosti fizičkom stvarnošću.
Majk Flanagan prati sve Kingove putokaze, i pre odluke da li da se njegovom delu ukaže pažnja nije zgoreg znati da će serija imati tri sezone, pri čemu je prva direktno zasnovana na romanu, a samo sila ektoplazme bi mogla da predvidi šta će se dešavati u preostale dve. Kao žrtva dramskog rasplinjavanja pada lik majke, osobe čije su delatnosti u romanu i filmu suzbijene na nivo slepog praćenja jedinstvene, usput i prilično potentne i univerzalne ideje. Prema masovnoj religiji, akutno netrpeljivi King je kroz ženu koja smatra da je veća vernica od bilo kog sveštenika i ima neometenu vezu sa surovim, starozavetnim Bogom a u kući improvizovano molilište, pronašao oružje za uništavanje sopstvenih demona.
Majk Flanagan je adaptirao Poa, Henrija Džejmsa i Širli Džekson, kompilirajući njihova najznamenitija dela i dodajući im obrte i osavremenjavanja
Godine 2026. Majk Flanagan, ni od koga ometan u neobuzdanom stvaranju, prepoznaje Kingovu izvornu višetematičnost postavke i prilagođava je aktuelnosti. Ovog puta, Kerina majka (redovna Flanaganova zadrta zlikovica, Samanta Slojan) sadrži i politički antisistemske karakteristike, a porodica pripada tzv. off the grid otpadnicima od društva koji beže pošasti poput duboke države ili „kemtrejlsa“; na početku serije prisutni i živi otac je taj koji se žrtvovao i izlazio u „svet“ da bi se imalo od čega živeti. Da li se moglo primeniti nešto drugačije, umesto već izanđalih motiva naklonjenih liberalnom gledaocu? Verovatno ni u ovom slučaju Flanagan nije donosio odluku već pratio prvu ideju koju je imao, i koja ga zatim jeste odvela u dramski neintenzivno ali konotativno plodno područje. Posle decenija izabrane zatočenosti ili, po njenom gledištu, oslobođenosti od svih sistemskih ugnjetavača, Kerina majka se suočava s okruženošću sredovečnim ljudima a njena ćerka s adolescentima, što ne može biti prijatno ili bezopasno za osobe koje su živele nevidljivo i nevideće, bez televizora ili mobilnih telefona. Majka, u Flanaganovoj verziji, korak po korak postaje lokalna aktivistkinja koja se bori protiv moralnog sumraka u Kerinoj srednjoj školi, pridobivši na svoju stranu roditelje koji se nalaze na svim mogućim političko-idejnim pozicijama. Ali, prostodušna normalnost, porodične vrednosti, zaštita dece od modernih zala, čine da se razlike brišu, a Flanagan u jednom odeljku serije stvara komentar današnjeg sveta u kojem je dobro prikazana i praktična poruka mnogo jača od unutrašnjih, teoretskih stavova.
Gde li je u svemu tome horor, možda se pitate. Tu je, kao ukras proizišao iz fantastičnog konteksta, s mukom krčeći put kroz tajna društva parapsihologa i sektaške organizacije koje proganjaju njihove pripadnike. Slično svom duhovnom tvorcu Stivenu Kingu, Majk Flanagan je eksploatator horor žanra, i danas nema mnogo veštijih u toj disciplini.
