Forgotten Arts Beneath the Serbian Flag
Foto: AI
Šta sada sa zakonima i budžetom u kulturi

Karikaturalno paradiranje patriotizmom

Izdanje 140
0

Konačno treba da se donese ozbiljna, uz najšire konsultacije, definisana Strategija razvoja kulture za period 2027-2032. Kako će to podići standarde kulturnih radnika i institucija

„Da je bilo sve po zakonu…“ peva Đorđe Balašević u pesmi Ne lomite mi bagrenje. I još: „Jer vlast je vlast, a čast je čast“. Srpska napredna stranka je u prethodnih deceniju i po imala vlast, a da je imala imalo časti ne bi „polomila bagrenje“ i prekardašila, pustoš ostavila.

Kultura u Srbiji konačno treba da dobije ozbiljnu, uz najšire konsultacije, definisanu Strategiju razvoja kulture za period 2027-2032. Postojeća strategija usvojena je 2020. i u suštini potpuno je irelevantna. Niti se ko obazirao na nju, niti je bilo šta od konkretnih mera primenjeno, osim što je na delu bila primena uvodne, ideološke platforme zasnovane na etnonacionalističkim stavovima. Ukratko, zanemariti postojeću i pripremiti novu Strategiju. Obavezni deo treba da bude Akcioni plan s merama i rokovima za njenu primenu. Jedna od tih mera bi svakako trebalo da bude rast budžeta za kulturu bar do procenta od jedan odsto ukupnog budžeta Republike, s rokom ispunjenja tog cilja.

Zakonodavna aktivnost decenijama unazad nije bila jača odlika Ministarstva kulture. Od 2012. bilo je nekih izmena i dopuna postojećih zakona, a usvojeno je nekoliko novih, pre svega iz oblasti zaštite kulturnog nasleđa. Upravo su zakoni iz te oblasti najčešće i najbezobzirnije kršeni (slučaj Generalštab, ali i mnogi drugi).

Problem sa budžetom za kulturu nije samo u nedovoljnim sredstvima. Na kraju svake fiskalne godine ostaje neutrošeno od 600 miliona do dve milijarde dinara. U finansijskom izveštaju Ministarstva kulture, ažuriranom 30. oktobra, od planiranih oko 17 milijardi dinara utrošeno je nešto preko 11. Postoje upozorenja da su se u novembru ubrzano isplaćivala neka sredstva, pre svega za Ekspo

Zakon o kulturnim dobrima donet još 1994. godine delom je još na snazi. Prethodnih godina razdeljen je na Zakon o arhivskoj građi, Zakon o kulturnom nasleđu, Zakon o filmskom i ostalom audiovizuelnom nasleđu, Zakon o muzejskoj delatnosti. Nije donet zakon o delatnosti zaštite nepokretnih kulturnih dobara (zavodi za zaštitu spomenika), pa se u ovoj oblasti primenjuju odredbe zakona iz 1994! Nema ni zakona o nematerijalnom kulturnom nasleđu, a veoma se ponosimo što su na Uneskovoj Reprezentativnoj listi nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva nalaze: krsna slava, kolo, pevanje uz gusle, grnčarija iz Zlakuse, šljivovica, naivno slikarstvo Kovačice.

Decenijama se govori o potrebi donošenja zakona o pozorištu, a nikad nije pripremljen ni prednacrt.

kultura u blokadi protest 030225 foto filip kraincanic nova rs 15
Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs

Neophodno je preispitati i postojeće zakone, pre svega krovni Zakon o kulturi. Taj zakon usvojen je 2009. godine. Od tada do danas bilo je nekoliko konfuznih i kontradiktornih izmena. Posle svake izmene u Službenom listu pojavljivao se tzv. prečišćen tekst zakona. Suštinski bi trebalo prečistiti ceo ovaj zakon i osloboditi ga balasta arhaičnih i štetnih odredbi. Ukazaću na neke.

Rok za raspisivanje konkursa za finansiranje ili sufinansiranje projekata za narednu godinu treba vratiti na oktobar mesec tekuće godine. Neodrživ je rok koji sada stoji u Zakonu o kulturi, a to je 60 dana od usvajanja Zakona o budžetu Republike Srbije. Ministarstvo kulture nije poštovalo ni te rokove, pa su konkursi raspisivani tek posle šest, sedam meseci, a neki nisu ni do kraja godine. Ako bi se sistem konkursa stabilizovao i postao transparentan i kredibilan, konkursi bi mogli biti raspisivani i za dve godine, što bi svakako doprinelo kvalitetnijoj i profesionalnijoj pripremi programa.

Potrebno je redefinisati ulogu Nacionalnog saveta za kulturu, kao i način njegovog izbora. U poslednjih desetak godina Nacionalni savet je u potpunosti marginalizovan. Predlagači članova Saveta ne bi trebalo da budu samo republičke ustanove, već sve profesionalne ustanove i udruženja.

Prethodnih godina bili smo svedoci da se naprednjačka vlast, kad je kultura u pitanju, najviše nadavala obećanja. Posebno kad su u pitanju investicije

Sve odredbe Zakona koje se odnose na izbor direktora ili upravnika ustanova treba izmeniti, od preciziranja kvalifikacija za kandidate, načina izbora i odluke o izboru. Kako je i u kulturi, kao i u svim drugim oblastima, ustaljena praksa da se imenuju vršioci dužnosti, potrebno je usvojiti meru da nakon isteka roka od najviše godinu dana vršiocu dužnosti prestaje mandat po sili zakona. To treba da važi i za sve druge organe upravljanja.

Osim preispitivanja postojećih zakona i donošenja novih iz oblasti kulture, neophodno je pokrenuti inicijative za promenu zakona iz drugih oblasti u kojima se nalaze džombe o koje se sapliću i umetnici i ustanove. Ogromna džomba nalazi se u Zakonu o socijalnom osiguranju. Jedna mala reč, a ogromna prepreka koja godinama ugrožava samostalne umetnike. U Zakonu o kulturi postoji odredba prema kojoj se doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje i doprinosi za zdravstveno osiguranje za samostalne umetnike obezbeđuju u budžetu lokalne samouprave. Zakon o socijalnom osiguranju donet je 2016. dakle, „mlađi“ je od Zakona o kulturi, pa ipak je snažniji. U tom Zakonu, ta mala reč koja sve menja glasi „može“, tj. prema tom Zakonu lokalna samouprava može (što znači i da ne mora) da uplaćuje doprinose. Kako je ovim zakonom samostalni umetnik utvrđen kao obveznik uplate doprinosa, Poreska uprava primenjuje taj zakon i zadužuje umetnike, a ne lokalne samouprave.

1636717171 DRM 3735 copy
Foto: Dragan Mujan/Nova.rs

Na sajtu Ministarstva kulture, između ostalih, postavljen je i Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma kojim se propisuju pravila za upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma. U tom zakonu jasno piše da se obavezna primena srpskog jezika i pisma ne odnosi na „naučna i umetnička dela“. Autori, izdavači imaju pravo da odluče na kom jeziku i pismu će pisati i objavljivati dela. Po kom zakonu onda Ministarstvo kulture donosi odluku da na konkursu za otkup knjiga mogu da učestvuju samo izdanja pisana ćirilicom? „Odbrana ćirilice“ na način kako to čini naprednjačka vlast, karikaturno je paradiranje patriotizmom.

Ministarstvo kulture bi trebalo da pokrene i izmene Zakona o građevinarstvu kojim su umanjene nadležnosti zavoda za zaštitu spomenika kulture; Zakona o javnim nabavkama kako bi se pojednostavili postupci javnih nabavki za izvođenje radova na kulturnim dobrima; zakona o zapošljavanju kojim je 2013. uvedena zabrana zapošljavanja u javnom sektoru koja je trebalo da važi deset godina pa je produžena do kraja 2026. Zapošljavanje na neodređeno vreme je ograničeno, ali je zato u brojnim javnim službama procvetalo zapošljavanja na određeno vreme, zapošljavanje preko omladinskih zadruga, zapošljavanje po ugovoru kadrova angažovanih na stalnom poslu agitovanja za stranku na vlasti. Tih agitatora nema baš mnogo po ustanovama kulture, ne isplati se. Prema podacima sindikata, prosečna plata u kulturi iznosi oko 80.000 dinara.

Svojevremeno je Maja Gojković kao ministarka kulture tvrdila da je ministar Ivan Tasovac „zaboravio“ da 2015. uskladi rast plata u kulturi s platama u drugim delatnostima koje su tada povećane za 10 odsto. Nije bilo dovoljno ni jedanaest godina da se ta greška ispravi, tako da plate u kulturi sada zaostaju oko 25 odsto. Selaković je nešto brljao po Uredbi o koeficijentima za obračun plata u kulturi. Brljotine treba ispraviti novom uredbom, uklanjanjem anahronih i uvođenjem novih zanimanja i pravednijih koeficijenata. Verujem da će se i plate makar i sukcesivno povećavati kako bi bar dostigle druge delatnosti.

Od kojih para? Tako dolazimo i do pitanja budžeta za kulturu.

Neophodno je preispitati i postojeće zakone, pre svega krovni Zakon o kulturi. Taj zakon usvojen je 2009. Od tada do danas bilo je nekoliko konfuznih i kontradiktornih izmena

Čak i da se ubrzo ne dostigne procenat od jedan odsto, para će biti više jer će prestati neracionalna potrošnja, krađe, finansiranje miljenika i lojalista, fantomskih organizacija…

Troškovi administracije Ministarstva kulture iznose preko milijardu dinara. Povećan je broj zaposlenih, umesto jednog izabrana su tri državna sekretara, pet savetnika, svi s pripadajućim sekretaricama i kabinetima. Čime se bave ti ljudi, zbog čega primaju plate veće nego rukovodioci u ustanovama kulture?

Diskreciono pravo ministra da isplaćuje 25 odsto sredstava od ukupnog iznosa predviđenog za pojedine namene potrebno je drastično smanjiti, možda i ukinuti.

Kosovo Foto Filip Kraincanic Radar 60 copy
Gračanica Foto: Filip Krainčanić/Radar

U sistemu Ministarstva kulture nalaze se 44 tzv. indirektna korisnika, tj. ustanova kulture, od kojih je 14 s Kosova i Metohije. Još od 2001. traju pokušaji da se reši status tih ustanova. Većina njih je registrovana u Prištini i dalje se vode na tim adresama. Ima nekoliko ustanova koje su izmeštene u Kosovsku Mitrovicu, ponajviše ih je u Gračanici, okupljene oko doista aktivnog Doma kulture Gračanica. Nejasno je čime se bave brojne ustanove kojima se čak i postavljaju novi direktori. Čime se bavi Kulturno-prosvetna zajednica Kosova i Metohije? Koje poslove obavlja Muzej u Prištini, izmešten u Beograd na Studentski trg br. 13?

Početkom godine otvorena je i nova ustanova, Centar umetnosti u Prizrenu, bila je zanimljiva izložba, ali patriote nisu dale novac da se završi obnova crkve Bogorodice Ljeviške u istom tom Prizrenu. Crkva je na listi Uneska, koji je i obezbedio najveći deo para za obnovu, ostatak je trebalo Srbija. Nije bilo para?! Čak i SPC to prećutkuje. Možda zato što se za druge namene SPC dodeljuju ogromne pare. Da li će javnost u Srbiji saznati iz kojih se sve izvora finansira SPC i koliko je to milijardi?

Osim preispitivanja postojećih zakona i donošenja novih iz oblasti kulture, neophodno je pokrenuti inicijative za promenu zakona iz drugih oblasti u kojima se nalaze džombe o koje se sapliću i umetnici i ustanove

U raspodeli budžeta za ovu godinu u oblasti zaštite kulturnog nasleđa oko 40 odsto sredstava otišlo je manastirima i crkvama. Selaković, besan na službu zaštite jer ga je dovela na optuženičku klupu, pare dodeljuje crkvi za obnove i rekonstrukcije iako se one ne bi smele obavljati bez uslova, nadzora i učešća Zavoda za zaštitu. I dok zavodi muku muče s malim sredstvima i komplikovanim procedurama javnih nabavki, crkvi se bez ikakvih procedura isplaćuju iznosi od više stotina miliona dinara. Onda je sasvim moguće da se dese novi Filareti i devastirane Mileševe. Onda je moguće da se angažuju firme kao što je bio „Rade neimar“, porodična firma raščinjenog arhiepiskopa Artemija koji je zloupotrebio budžetske pare i naneo štetu kulturnim dobrima. Neosporno treba nastaviti s obnovom manastira i crkava, ali uz strogi nadzor službe zaštite.

Nije bolja situacija ni sa sredstvima za savremeno stvaralaštvo. Naprednjačka vlast se godinama hvalila ogromnim ulaganjima u film. Velika je to prevara. Sredstva za domaću produkciju nisu bila značajna. Pre dve godine, kad je raspisan poslednji konkurs za finansiranje domaćih filmova, bilo je nešto preko 800 miliona dinara i to za 22 konkursne kategorije. Dobro je već poznato kome su te pare dodeljivane, a kome nikako nisu mogle. Najveće pare, a godinama su iznosile preko dve milijarde dinara, dodeljivane su za tzv. podsticaje, tj nadoknadu troškova stranim i domaćim producentima koji su navodno sopstvenim parama snimali filmove i serije, pa su strani producenti naplaćivali do 30 odsto, a domaći 50 odsto troškova. Domaći producenti „sopstveni prihod“ su obezbeđivali preko Telekoma, a onda dodatno iz budžeta 50 odsto troškova. Uglavnom uvek isti: ljubimci i ljubitelji (Radar, 24. april 2025). Potrebno je prodiskutovati da li treba i na koji način nastaviti s tim podsticajima. Ukoliko se zadrže, treba da budu regulisani zakonom, a ne uredbama koje se svake godine menjaju u skladu s aktuelnim interesima.

Protest ispred Generalstaba foto goran srdanov nova rs 7
Protest ispred Generalštaba Foto: Goran Srdanov/Nova.rs

Prethodnih godina bili smo svedoci da se naprednjačka vlast, kad je kultura u pitanju, najviše nadavala obećanja. Posebno kad su u pitanju investicije. Za 2026. godinu najveći iznos bio je predviđen za Prirodnjački muzej, milijardu i trista miliona. Do 30. oktobra za ovu investiciju utrošeno je nula dinara. Šta je bilo s drugim investicijama? Beogradska filharmonija? Šta je s onih 50.000 m2 za pet muzeja, koje su pre dve godine najavljivali Siniša Mali i Nikola Selaković? Ovih dana smo saznali da je poništen ugovor s Kušnerom za zgradu Generalštaba, pa se bez tog tereta mogu nastaviti razgovori o obnovi ovog kulturnog dobra uz učešće stručnjaka iz različitih oblasti. Otvoren je i prostor za ideje o daljoj nameni ovog objekta. Ponavljam predlog iznet prošle godine u Radaru: područje od Savskog trga do Resavske ulice uspostaviti kao muzejski kvart. Jednog dana će se u staru železničku stanicu useliti Muzej istorije Srbije. Nedaleko odatle u Nemanjinoj 6 je Železnički muzej. Iza zgrada Generalštaba rekonstruiše se zgrada Muzeja grada. Mogli bi objekti Dobrovićevog Generalštaba da postanu prostor za Memorijalni centar, Prirodnjački muzej, Muzej primenjene umetnosti, Muzej Nikole Tesle, Muzej automobila i konačno prostor za ozbiljnu, prostranu gradsku galeriju, tako neophodnu Beogradu za organizaciju velikih domaćih i međunarodnih izložbi. Tako bi se rasteretio Muzej savremene umetnosti i vratio osnovnoj muzejskoj delatnosti. MSUB organizuje sjajne izložbe, ali kako da se publika bez muzejske postavke upozna s njegovim fondovima? Postoji još jedan razlog zbog koga mislim da pomenuti muzeji treba da budu u Generalštabu, a ne u objektima koje je predvidela SNS vlast. Ti objekti, računajući i zgradu budućeg Muzeja istorije Srbije, vlasništvo su Beograda na vodi, privatne arapske firme.

Rok za raspisivanje konkursa za finansiranje ili sufinansiranje projekata za narednu godinu treba vratiti na oktobar mesec tekuće godine. Neodrživ je rok koji sada stoji u Zakonu o kulturi, a to je 60 dana od usvajanja Zakona o budžetu Republike Srbije

Problem sa budžetom za kulturu nije samo u nedovoljnim sredstvima. Godinama upozoravam da se i taj siromašni budžet nikad ne potroši do kraja. Na kraju svake fiskalne godine ostaje neutrošeno od 600 miliona do dve milijarde dinara. U finansijskom izveštaju Ministarstva kulture, ažuriranom 30. oktobra 2026, od planiranih oko 17 milijardi dinara utrošeno je nešto preko 11 milijardi. Postoje upozorenja da su se u novembru ubrzano isplaćivala neka sredstva, pre svega za Ekspo. Moguće je da i nema para za druge isplate, bez obzira na plan. Kako se dešavaju ovi zastoji ili ubrzavanja u isplatama? Korisnici budžetskih sredstava, ustanove, organizacije, pojedinci svoje zahteve dostavljaju Ministarstvu kulture koje obrađene zahteve prosleđuje Ministarstvu finansija, tj. glavnom gazdi, ministru finansija. Formalno o isplatama odlučuje i potpisuje naloge direktor Trezora. (Bilo je spekulacija da je nedavno podneo ostavku.) Iz finansijskih izveštaja vidljivo je da se nekim korisnicima isplaćuju sredstva u stopostotnom iznosu, a nekima tek delimično ili ništa. Da li je kultura od strane gazde kase tretirana kao trećerazredna, da li je problem u autoritetu ministra kulture ili su se planirana sredstva isplaćivala po nečijem višem nalogu? Takav odnos je neophodno promeniti uspostavljanjem jasnih pravila za isplate budžetskim korisnicima, koje neće zavisiti od bilo čije dobre volje.

Ono bagrenje iz Balaševićeve pesme s početka ovog teksta skršeno je i polomljeno. Izgleda da je ipak pustilo nove mladice. Ima šansi da izraste, razlista se i procveta. Treba vremena i strpljenja.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

0 komentara
Poslednje izdanje