Festival autorskog filma i ove godine predstavlja one autorske poetike koje donose novine u savremeni filmski jezik. Sudeći samo po takmičarskom programu, naslovi obećavaju uzbudljivo izdanje, jer su tu pobednici brojnih festivala. U kompeticiji će snage odmeriti i dva domaća ostvarenja, oba premijerno prikazana na festivalu u Veneciji – U vrtu moja ruka pušta koren Hode Taheri i Borisa Hadžije iz programa Dani autora i Do kraja dana Jelene Maksimović iz Horizonata. Upravo se o ovom drugom dosta govorilo svih ovih meseci, jer je to prvi igrani film čija je radnja smeštena usred studentskog protesta i svih društvenih okolnosti u kojima smo se našli prethodne dve godine. U tom ambijentu, upoznaju se dvoje mladih – studentkinja Lena i potencijalni lojalista Stefan, čija se ljubav razvija usled turbulencija. Jelena Maksimović je uspešna montažerka s obimnom filmografijom. Do kraja dana je njen igrani prvenac, a u dugometražnoj formi već se oprobala radeći dokumentarac Taurunum boj, pre osam godina. Priču počinjemo o dodiru prethodnog rada s novim.
„Do kraja dana je drukčiji, i u stilskom, rodovskom i u narativnom smislu. Ali istraživanje i iskustvo koje sam stekla tokom rada na Taurunum boj, dokumentarcu o odrastanju u Zemunu, svakako je uticalo na razvoj likova i situacija. Protesti su postojali u scenariju od početka. U prvoj verziji to je bilo protiv zaključavanja tokom korone, u kasnijim verzijama protiv Rio Tinta, što je logična kičma filma. Protesti su se toliko puta ponavljali tokom mog odrastanja i života u Srbiji. Stoga je meni bilo prirodno da se tu susretnu dve osobe koje imaju različita politička stanovišta. Kada su krenuli studentski protesti, videla sam moje studente kako su se probudili i totalno promenili, što je bilo novo i inspirativno. Počeli su da pokazuju zrelost koje ja nisam bila svesna. A posebno me je ’odradilo’ to što su počeli da primenjuju demokratske metode i da svoje odluke sprovode na plenumima. Ti elementi su najviše uticali na scenario. U scenama demonstracija učestvovali su pravi studenti, iako ti delovi nisu dokumentarni, već čista stilizacija. Ovaj film imao je tu sreću da pronađe nužnost u datom trenutku, zajedno sa studentskim protestima. Likovi su pisani po likovima iz mog života ili porodice. Neki su kombinacija više ljudi koje sam sretala. Lični momenat mi je bio bitan, ali s obzirom na to da je ovo film o mladima bilo je važno da bude upisan u sadašnji sociopolitički trenutak.
Priča je o ljubavi i o nasilju. U našem kontekstu izgleda da priča o jednom ne funkcioniše bez drugog. Da li mislite da vreme koje dolazi može to da promeni?
Iznenadilo me je u pozitivnom smislu što nije bilo nasilja u izbornoj noći i što su rezultati bili toliko očigledni da nije postojao prostor za dodatnu krađu, niti manipulacije. Potpuno sam fascinirana što su studenti uspeli da ovu atmosferu, koja podrazumeva nenasilje, sprovedu dosledno tokom dve godine. Moja interesovanja su usmerena na rad plenuma i zborova, i nadam se da će te horizontalne strukture opstati u društvu, i da će izražavati apsolutnu volju naroda.
Potpuno sam fascinirana što su studenti uspeli da atmosferu, koja podrazumeva nenasilje, sprovedu dosledno tokom dve godine
U ključnoj sceni filma glavni lik baca kamen usred protesta. Da li je taj kamen zapravo paradigma vremena i društva koje je proizvela prethodna vlast?
Nasilje nas okružuje i sveprisutno je, od jugoslovenskih ratova do huliganskih struktura i nosilaca moći, koji su nametali takvu kulturu. Demonstracije su i počele iz nasilja, kao posledica napada na studente. U sceni s kamenom ideja je bila da to bude jedan retorički kamen, koji ide iz ruke u ruku. Bacanje kamena je gest pobune. Ima jedno lepo tumačenje te scene, a to je da taj kamen može da se posmatra kao ljubavni ples između dva glavna lika. A definitivno sve te ruke koje uzimaju ili ostavljaju kamen imaju zajedničkog neprijatelja ispred sebe. Zato se u filmu kasnije provlače ti medijski spinovi da su studenti ti koji su bacili kamen, iako mi to u filmu nismo videli. Tu se stvara prostor zbunjenosti i medijskog mraka koji smo, nadam se, živeli donedavno.

Film u centar stavlja društvenu polarizaciju i to u samoj porodici, gde se brat i sestra nalaze na opozitnim stranama. Kako se izboriti sada za bolje društvo?
Nije mi bila ideja da su oni na različitim stranama. Oni imaju neke svoje dinamike. Brat je više paralisan pred celom tom situacijom i ima iza sebe prošlost koja ga povezuje s traumom i izbegava da izađe na ulicu. Bilo mi je važno da likovi predstavljaju različite nijanse društva, jer nije sve crno-belo. Pogotovo ne ovi današnji klinci. Zato sam glavnog muškog lika stavila u poziciju apolitičnog. A samim tim što se zaljubljuje u devojku koja ima progresivnije ideje od njega, pruža mu se prilika da tako promeni poglede na svet. Bilo mi je bitno da nikoga ne satanizujem. Progresivne političke ideje treba da budu dovoljno jasne da svi utičemo jedni na druge i da polako menjamo ovo društvo.
Film osvešćuje ideju utopije, gde ljudi beže od svih društvenih stega i nalaze mir u prirodi. Da li je apsolutni reset rešenje problema generacije koje dolazi?
Reset se već dogodio. Dogodilo se nešto što nismo mogli ni da zamislimo pre samo dve godine. Svakako, film se dešava u toku 24 sata i tu nema vremena za realne promene. One su samo načete i ideja je da se nakon filma desi revolucija, koja se kasnije i zaista dogodila u vidu pobede na izborima. Ali ne mislim da je to kraj, mislim da je ovo tek početak mukotrpnog rada na iskorenjivanju svih bolesti koje su predstavljale dominantan narativ u našim životima. U redu je zastati i zamisliti se, ali nikako opustiti se i misliti da je sve završeno. Ovo je tek početak jedne velike borbe.
Ne sme više da se dozvoli nikada da jedan krug privilegovanih ljudi sedi na pozicijama i „lapa“ samo za sebe
Privukao mi je pažnju sveštenik, koji propoveda sve i svašta u jednoj sceni filma. On je zapravo treća frakcija u odnosu na pobunjenike i ćacije. Koliko su teoretičari zavera sludeli društvo, tom nepovezanošću koju stalno propagiraju?
Pop je zapravo pisan po raspopu Antoniju Davidoviću i njegov monolog u filmu je kombinacija tri govora koja su se zaista desila tokom protesta. On je meni bio simpatičan po tim nekim svojim ekscesima. Ali on svakako predstavlja jednu od nijansi ovog suludog društva i te teorije zavere su nešto što je bilo uvek aktuelno. To ne jenjava. Samo dobija različite oblike. Svakako mi je ideja bila da imamo jedan komični momenat, koji nije svima tako legao. Mnogi ga smatraju tragičnim. Ali meni je to toliko zabavno, jer sve što priča je tako netačno, a opet ima i elemenata koji se dodiruju s nekom radikalnom levicom, tipa „ne u NATO, ne u EU“.

Vrlo su mi zanimljivi glumci, naturščici. Koliko je bilo teško odabrati ih i pronaći, kako je tekao proces rada s njima?
Želela sam da radim s naturščicima u ovom obliku, da ih ne smeštam u dokumentarno, već u fikciju. Iako ima autobiografskih elemenata, nisam htela da insistiram da oni oponašaju određene likove ili situacije, niti da ispunjavaju isključivo moju viziju priče, već da doprinesu svemu. Lenu Trifunović sam kastovala kada sam je videla uživo. Ona me je inspirisala, jer način na koji hoda i govori podsetio me je na mene u mlađim danima. Stefana igra moj student Andrija Krivokapić, koji uopšte nije gaser. Zapravo smo ga ošišali na ćelavo da bi opasnije izgledao. On je jedan divan i načitan, duhovit dečko. Bilo mi je bitno da svi ti mladi životi uplivaju u film na neki svoj način. Lik Nemanje, Stefanovog najboljeg druga, tumači dečko koji je bio glavni lik u Taurunum boj, što je zanimljiv detalj. Nije me zanimao realizam. Uživala sam u radu s naturščicima. Sve sam ih našla preko udruženja statista, jer mi je bilo rizično da tražim ljude isključivo putem uličnog kastinga. Iako su reprezentovali likove iz scenarija i učili replike napamet, dosta smo improvizovali da bismo osetili šta sve u takvoj priči može da se desi. Bilo mi je važno da stvorim specifičan svet, što su svi ukapirali na prvu i doprineli tome.
Bilo mi je bitno da nikoga ne satanizujem. Progresivne političke ideje treba da budu dovoljno jasne da svi utičemo jedni na druge i polako menjamo ovo društvo
Prethodna vlast je uništila kulturu, zaustavila rad Filmskog centra Srbije. Koliko će biti potrebno vremena da se sve vrati u normalu?
S obzirom na to da nemamo konkurse već dve godine, mislila sam da će biti teško da se Filmski centar pokrene. Ali sada se nadam da je moguće da se raspiše neki konkurs u narednih par meseci, jer tu ima dosta novca koji nije bio raspoređivan. Važno je da imamo raznorodne komisije i da imamo ljude koji će imati sluha za autore i autorke, i koji neće biti opterećeni konvencionalnim, narativnim srpskim filmom, već će birati različite stvari. Ne sme više da se dozvoli nikada da jedan krug privilegovanih ljudi sedi na pozicijama i „lapa“ samo za sebe. Zato mislim da su te horizontalne strukture dobre, jer ako dođe do izbora članova UO ili komisija, i ako stalno postoji demokratski metod, to uliva nadu da stvari mogu da budu više fer za sve nas.
Film počinje natpisom – „svi na plenum“. Sada kada je politika plenuma pobedila, kako vidite budućnost tih mladih koji su se za to izborili?
Mladi su pokazali da su istrajni i pametni, organizovani i solidarni. Verujem se i da će ostati tako. Ali kritika ne sme da bude izuzeta. Ukoliko nam se nešto ne bude dopalo vezano za novu vlast, bitno je da se održi kultura pobune i da ljudi izađu odmah na ulice. Nadam se da je učmalost u kojoj smo živeli zapravo prošlost.

Program od 80 novih naslova
Na 32. Festivalu autorskog filma, od 20. do 27. novembra, biće prikazano 80 filmova svrstanih u čak osam programskih sekcija. Prvi put, biće predstavljena i celina naslovljena Jugosfera, čiji naziv već dovoljno govori kakva ostvarenja ćemo u tom ciklusu gledati. A od zvučnijih naslova, na programu su Fjord Kristijana Munđijua, koji i otvara FAF, te Minotaur Andreja Zvjaginjceva, Iznenada Rjusukea Hamagučija, Look Back Hirokaze Koreede, Briga puna ljubavi Majka Lija, Crna kugla Havijera Kalve i Havijera Ambrosija, Svetlost Teherana Alija Asgarija… Ni domaći film nije zapostavljen, te su na programu pored u tekstu navedenih i Oče naš Gorana Stankovića, koji zatvara FAF, Tri nedelje posle Miroslava Terzića, Mraz Pavla Vučkovića, Sapun Momira Miloševića, te Planina Biljane Tutorov i Petra Glomazića, sveže dvostruko nominovan za Evropske filmske nagrade.
