Sa svojim rupama, džombama i masnim mrljama, ispucala i izrovana, beogradska ulica je fraktalna površ koja ukazuje na porazno kratki vek ovdašnjih stvari iz jednog liva. Sasvim novi trotoari i kolovozi ubrzo će biti bušeni, lomljeni, pa nanovo liveni, parče po parče, shodno Krpežu – božanstvu beogradskog asfalta. Njemu je povereno da prikriva česte epizode rasula u podzemnom svetu kablova, cevi i mreža. Jer, sva neusklađenost službi, bezakonje i greške, nepouzdanost sinhron-planova, praksa zbrzavanja i ošljarenja, majstorske taktike spasavanja i premošćavanja, a nad svim pohlepa da se izvuče višak bogatstva od svakog metra građevinskog zemljišta, kao rane i ožiljci, izbijaju na površinu stradalnih ulica. Dobro je što se havarije dese u podzemlju, pa teške cevi ne ubijaju prolaznike. Samo se Krpežu, vrednom i ružnom kao Hefest, isporuče nova brda posla.

Ulični zastor iz jednog liva vidljiv je u uređenim gradovima, ali i u tobož naprednim aglomeracijama poput Beograda na vodi. I ne samo to. Priča se da ulice tog luks-naselja, za razliku od onih običnih, prečesto zagušenih, jamče fluidnost putovanja. Štaviše, puštanjem u saobraćaj ulica Vudroa Vilsona, Kraljice Drage, Luke Ćelovića Trebinjca, Nikolaja Kravcova, procenila je režimska štampa, Belgrade Waterfront potvrđuje status naselja sa najboljim saobraćajnim vezama u Beogradu.
Pešaci, pazi
U tom gradu umivenih ulica treba da vlada lokomotorna disciplina. Suprotno raspuštenom duhu tradicionalne beogradske ulice, čije je dokrajčivanje počelo u Novom Beogradu, pre oko osamdeset godina, a traje i danas. Jer ta nekadašnja ulica, privlačila je i zadržavala, usporavala ljude na brzinu koraka, okupljala ih u masu i grupe, dok ove nove s tim nemaju ništa. One su crkavica koja zaostane posle histerične gradnje, zajedno s nevažnim pešacima. A i taj kusur treba hitno ubaciti u autobuse, tramvaje i automobile, razvesti u podzemne i nadzemne prolaze, zavrteti oko kružnih tokova, popeti na bicikle i trotinete i staviti na začelje liste korisnika ulica. Trotoare im preoteti biciklističkim trakama i gradilištima, i ispisati sa Pešaci, pazi, pešaci, Pešaci, pažnja gradilište ili Pešaci, pređite na drugu stranu ulice.
Tu su bezakonje i greške, majstorske taktike spasavanja i premošćavanja, a nad svim lebdi pohlepa da se izvuče višak bogatstva od svakog metra građevinskog zemljišta
Uz tek nekoliko pešačkih i ulica usporenog saobraćaja, u Beogradu su na snazi sve postavke automobilskog grada. Od ulice, makar i prepune rupa, traži se prohodnost bez zastoja, s ljudima jasnog cilja u brzom pokretu bez kontakta. Ona uspostavlja ritam, kontroliše aktivnosti, pravac i smer, talase kretanja. Zbog te mašinske discipline mnoge ulice nikad ne prevaziđu atmosferu javnih puteva koji nemaju ni društvenu ni političku dubinu. Takve su ne samo brze saobraćajnice, već i one sporedne, pitomije, što iščeznu u divljim parkinzima otvorenih stambenih blokova Novog Beograda, ili one lažne, u šoping molovima. No politički idealne su one gde se kroz tehnike nadzora i oblikovanja ponašanja, „pedantne kontrole rada tela“, piše Fuko, proizvode efikasna i „poslušna tela“. Još od prvih prostornih projekcija Novog Beograda, to su oni sitni razvejani ljudi s Letraset listova otisnuti na prikaze širokih ulica i „manifestaciono-političkih“ trgova u dvoznačnosti slobode (poligona lažne demokratije) i prisile (aparata za lako kretanje vojske/policije).

Jer, ulica je organ protoka i discipline, a ne mesto zastoja, slobodne volje i nereda. Efikasnost i operativnost ulica zato najbolje idu uz reke radnog naroda, „timske igrače“ korporativnog sveta, potrošače, ljude društveno povezane, determinisane i motivisane, menadžere, političare na vlasti, ali i stranačke brigade, interventne brigade u punoj opremi, plaćene batinaše, ili, recimo, uz „studente koji žele da uče“. A nikako uz besciljne šetače, posmatrače i blejače, nesnađene, zgubidane, sanjare, marginalce, prosjake, kočničare, hejtere, građane koji se nešto pitaju i negoduju, a tek nikako uz demonstrante, odmetnike i ustanike.
U urbo-arhitektonskoj dušegupki stradale su brojne beogradske ulice. A s njima takođe i društveni život, potkulture i rokenrol, ulična pozorišta i moda, galerije na otvorenom, pijace i drveće
Savremeni uništitelji Beograda nastavljaju da paraju nit društvenog smisla ulice. Zato što podsećaju na putne pravce gde se zastaje kraj EV punjača, otvorenih i zatvorenih tržnih centara, njihova „urbana obnova“ je zapravo pohod na šaroliko i slojevito iskustvo ulica. Pešaci su obeshrabreni da zastanu, okupe se i koriste javne prostore, pa čak i donose samostalne odluke. To se uspešno postiže međusobno udaljenim raskrsnicama, dugačkim zatvorenim blokovima bezidejnih zgrada i jednoobrazno oplaćenim i ostakljenim prizemljima bez bočnih prodora. Takođe i stambenim kompleksima ograničenog pristupa, parkićima po tipu betoniranih trgova, „mobiljkama“ (patuljastim drvećem u saksijama), odbojnim klupama, ubogim stazicama trave, sve po meri preduzetničkog grada za poslušna tela koja se brzo prevoze naseljima multiplikovanih nekretnina. Na socijalnu anesteziju ulica utiču i zagađenje vazduha i vode, toplotna ostrva, buka i ostale znamenitosti upropašćene životne sredine.

Pazi se ulice
Gotovo da nema novije rekonstrukcije koja nije utukla neki pravac ili raščarala neko jezgro javnog života. Ili novogradnje koja se nije obrušila na kulturno-istorijsku osnovicu susedstva da njegovu upotrebnu vrednost zameni brojčanom, razmenskom vrednošću. U toj urbo-arhitektonskoj dušegupki stradale su brojne beogradske ulice. A s njima takođe i društveni život, potkulture i rokenrol, ulična pozorišta i moda, beogradski naglasak i žargon, galerije na otvorenom, pijace, komšiluci, malo preduzetništvo i mali urbanizam, ćoškovi i ćoškarenje, drveće, prečice, šetališta i jedva očuvani autentični ambijenti. Kao, recimo, sirota, dozlaboga komodifikovana Skadarlija koja je posle otegnute rekonstrukcije (2017-23) osvanula s gotovo crnom, a otpola sa šarenom kaldrmom, a sad dobija i samodopadljivi hotel, koji sa odudarne visine od pet spratova prezrivo gleda na maternji jezik ulice, od kog zapravo živi. Većinski pogažen etički zavet arhitekture objavljuje epohu postprofesionalizma, koja označava i kraj arhitektonskog zanimanja, smatraju pojedini teoretičari. Odomaćeni postprofesionalizam omogućava da ovdašnji upropastitelji grada, ako potraju, i neće morati da strepe od zakonskog prava građana na javna okupljanja. Istrajno ubijajući iskustveni svet ulica i trgova, na kraju će, kada ih povežu u mrežu, od Beograda napraviti antipolis, dobro kontrolisanu apolitičku zonu.
Istrajno ubijajući iskustveni svet ulica i trgova, na kraju će, kada ih povežu u mrežu, od Beograda napraviti antipolis, dobro kontrolisanu apolitičku zonu
U takvom, ućutkanom i sterilnom okruženju, vladao bi mentalitet nepoverenja, odviknutosti, otpora i straha od ulice. U antipolisu bi se, takođe, našlo mesta za osvetničku kulturnu politiku po sili iskonske gradomržnje, tim više prema identitetskom svetu urbane svakodnevice. Prostor bi se planski razdvajao od javnog života. Bio bi, stoga, ukinut „krug dvojke“, pešačke zone bi se pravile na uzbrdicama, a Beograd na vodi bi se širio ne samo po Sajmu, ka Adi Ciganliji, Topčideru, Novom Beogradu, Mostaru, Terazijskoj terasi…, već bezgranično.

Budući da urbane matrice nema bez matrice svesti, upozorenje Pazi se ulice bilo bi duboko usađeno da spreči rađanje njenog političkog i reformatorskog društvenog potencijala. Pronosili bi ga glasovi zakletih protivnika ulice, uvek s pitanjima – čemu ulica, i može li ulica nešto promeniti? Taj stav inače savršeno prianja uz kriminalizaciju uličnih okupljanja i režimske laži da je reč o pozivima na nasilje, anarhiju, terorizam i građanski rat.
Zato bi se, po običaju, pokorni građani dovodili na predviđena mesta i opkoljavali žičanim ogradama. Stanovali bi u šatorskim naseljima-logorima iza betonskih barijera i premeštali se shodno proceni o stepenu ugroženosti vladara.
Gotovo da nema novije rekonstrukcije koja nije utukla neki pravac ili raščarala neko jezgro javnog života. Ili novogradnje koja se nije obrušila na kulturno-istorijsku osnovicu susedstva da njegovu upotrebnu vrednost zameni brojčanom, razmenskom vrednošću
Ali sad, gle, umesto da od njih zazire, narod se uporno preliva na ulice pa zastrašuje odnarođenu vlast. Mnogo pobunjenih „tela“ od ulica srpskih gradova pravi zborna mesta, agore, pozornice, narodne skupštine, istinske promenade, ventile društva pred praskom. Neućutkanoj, još jedinoj neporobljenoj demokratskoj instituciji – ulici, izgleda da ništa ne mogu ni državne čizme, koje je opevao Simović – one velelepne, krvave, što gaze prste, gaze zube, gaze usta.
Samo u prvoj polovini 2025. godine u Srbiji je održano 34.552 javnih okupljanja, uključujući i 6.517 blokada saobraćajnica, kazao je nedavno ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić.