Konstitutivna sednica 15. saziva Skupstine Srbije Foto Filip Kraincanic Nova.rs 01 11
Aleksandar Vučić i Ana Brnabić Konstitutivna sednica 15. saziva Skupštine Srbije Foto:Filip Krainčanić Nova.rs
Flaneristika – Lazar Džamić

Nema tu pokajanja ni refleksije, samo zlobe i planiranja osvete

0

Ovi mučni gebelsovski monolozi i teatar poltronstva pokazuju kako izgleda bezočni arhilažov i manipulator u praksi, stvorenje do te mere potopljeno u obmanu i manipulaciju da mu to kaplje iz svih pora. Ima nešto od Goluma u njegovom nastupu, otrovne mržnje prema onima koji su mu oduzeli njegov „precious“ prsten kojim je vladao svima

16. novembar

Tri su brza i efektivna načina da naši rasuti po svetu vide i osete novu Srbiju kroz faktičke promene u ministarstvu spoljnih poslova (pisaću im naziv velikim slovom kada to zasluže…).

Prvi je drastična promena diplomatskog i konzularnog kadra. Umesto budala, prodanih duša, mufljuza i službenika Službe na nagradnom putovanju, moramo brzo da vidimo profesionalce ne samo od integriteta, već i od struke. Da dobro govore jezik domaćina (ili bar engleski!) i da znaju njihovu istoriju. Da službu stavljaju ispred ega. Da nas ne brukaju pred belim svetom.

Drugi je promena izbornog procesa. Obavezno otvoriti biračko mesto gde god ima više od hiljadu prijavljenih, potruditi se da se otvori za više od sto. Ne samo kao zakonsku obavezu, već pre svega kao poštovanje sopstvenih građana po svetu; često, naših najboljih ambasadora… Omogućiti elektronsko glasanje na više punktova i glasanje poštom. Sve to rade već mnoge zemlje. Ništa od toga nije nuklearna fizika niti zahteva ogromne pare. Samo volju i profesionalizam.

Foto BETAPHOTO Vesna Ilic
Foto: BETAPHOTO/Vesna Ilic

Treće je verovatno najbrže, najlakše i najjeftinije. Ambasade bi morale da postanu izlozi nove, moderne Srbije, i za naše u tim zemljama i za njihove strane prijatelje i rodbinu. Kada se uđe u ambasadu ili konzularno predstavništvo, mora da se uđe u prostor jedne moderne, prosvećene i kreativne zemlje, ne planete pravoslavnog Klingona koju obeležavaju samo manastiri i sveci i koja živi u nekakvoj imaginarnoj prošlosti uprkos neprijateljskom svetu.

I oni imaju svoju ulogu, naravno, i prvi ću glasati da u svakoj ambasadi bude ne samo ikona nego i mural Svetog Save kao našeg prvog ambasadora, mileševski „Beli anđeo“ kao remek-delo naše vizantijske kulture ili fotografija smederevske Tvrđave kao evropskog arhitektonskog čuda. Ali ne kao i jedino što se tamo može videti.

Ambasada i konzulat nisu – i ne bi trebalo – da budu tvrđave privilegija u kojima se administrativnim terorom muči naše rasejanje, udaljeni hladni Elizijumi u kojima obitavaju neka eterična nedostupna viša bića koja na „raju“ gledaju sa visine i kao zujeću neprijatnost – u poslednjih deceniju i nešto praćeno i utiskom otvorenog ideološkog neprijateljstva i atmosferom mračne spoljne ispostave Mordora – već prva i stalno dostupna tačka pomoći i saborovanja

Ti prostori, naše utišnice i barke-utočišta daleko od kuće, moraju da postanu prostori pripovedanja – kroz upotrebu prostora i dekoracije u njemu, ne više od postera, predmeta i događaja – o intelektualnim i duhovnim dometima građana Srbije gde god da su. Uključujući i zemlje domaćina.

Prvo, lica. Na primer, za Britaniju, Vlatko Vedral, Vesna Goldsvorti, Branka Katić – ali i britanske medicinske sestre iz 1. svetskog rata ili Crnjanski i Pekić; imamo imena za svaku zemlju, u skoro svakoj oblasti ljudskog delovanja… Oni su naši kreativni ambasadori, ili su to bili u istoriji. Onda mesta (turizam), događaji (Egzit), hrana i svašta drugo što je (uglavnom) „naše“ i s čime možemo da se predstavimo svetu. Da, uključujući i jugoslovensku istoriju. Pametan potez za mnoge afričke i azijske zemlje…

Vesna Goldsvorti foto Vesna Lalic Radar 44
Vesna Goldsvorti Foto:Vesna Lalić/Radar

Ambasada i konzulat nisu – i ne bi trebalo – da budu tvrđave privilegija u kojima se administrativnim terorom muči naše rasejanje, udaljeni hladni Elizijumi u kojima obitavaju neka eterična nedostupna viša bića koja na „raju“ gledaju sa visine i kao zujeću neprijatnost – u poslednjih deceniju i nešto praćeno i utiskom otvorenog ideološkog neprijateljstva i atmosferom mračne spoljne ispostave Mordora – već prva i stalno dostupna tačka pomoći i saborovanja. Ambasada i konzulat bi trebalo da nam budu najbolji prijatelj u stranoj zemlji. Bukvalno utočište, ako treba.

I sve ovo po cenu puštanja našoj pameti, uz minornu saradnju osoblja, da pokaže svoju pamet. Mislite da je komplikovano? Ni najmanje. Hoćete da vam iz rukava, bukvalno dok ovo pišem, tokom svesti napravim nacrt programa dešavanja u ambasadi u Londonu za narednih šest meseci? Nema problema, evo:

  1. Predstavljanje knjige „Prebolevanje Evrope“ prof. Zorana Milutinovića sa UCLa i razgovor o odnosu srpskih intelektualaca prema Evropi u poslednjih sto godina
  2. Veče priče i druženja sa Brankom Katić
  3. Aprilski „high tea“ i slatko od šljiva na „scones“ povodom Srpskog meseca u UK
  4. Predavanje Vlatka Vedrala o kvantumskoj fizici i šta sve još ne znamo o našem univerzumu
  5. Veče muzike nekoliko naših fenomenalno talentovanih muzičara u UK koji su završili naprestižnije akademije, ili ih upravo završavaju
  6. Predavanje i okrugli sto o modernim praksama organizovanja javnog medijskog servisa sa naprednom civilizacijskom ulogom, od strane naših eksperata i njihovih prijatelja iz, na primer, BBC-a

Eto vam liste iz glave, a samo jedan dan mapiranja sa nekoliko naših „konektora“ u Britaniji bi izbacilo listu dovoljnu za narednih deset godina, i to dvaput mesečno. Ali, za to je potreban jedan drugačiji, ljudskiji, pametniji i empatičniji MSP nego što smo ga odavno imali. I u njemu nova funkcija Diplomatskog Kreativnog Direktora, arhi-kreativnog atašea koji bi sa svojim kolegama pravio plan dešavanja gde god da smo.

Spoljna politika nije samo naš odnos prema drugim političkim i nacionalnim činiocima, ili događajima, u svetu. Spoljna politika je i nastavak unutrašnje, pre svega prema svojim državljanima…

17. novembar

Napisano se na žalost ostvarilo…

Kao što predvideh u jednoj od poslednjih kolumni (vinjeta od 26. oktobra) bivši režim je sada prešao u gerilski rat u skupštini, koristeći svaku proceduralnu stavku, legalističku rupicu i priliku da bi ometao, podrivao, usporio i ogadio svima rad. Tako je bilo i sa prvom sednicom: da bi provocirao i javne prenose skupštine koristio kao propagandnu platformu, da onom zbunjenom delu naroda pokaže da će se kajati, da nastavi da kupuje vreme sve dok mu je to pravilnikom omogućeno, a izgleda da jeste i to obilno zahvaljujući šokantnom poltronstvu starog predsedavajućeg…

Ovo je pasus iz ranije kolumne: „Režim sada ulazi u gerilski rat protiv izbornih rezultata, koristeći legalizam (odjednom su postali glavni zagovornici potpunog poštovanja zakona i propisa, kao da ih nisu već trideset godina ignorisali i kršili u svoju korist), proceduralne opstrukcije za priznavanje i ponavljanje rezultata, formiranje skupštine, predloga mandatara za vladu itd. [Nije se desilo ovo za priznavanje rezultata, ali jeste sve drugo]. Ima dosta prostora i tačaka u kojima će režim nastaviti da pokazuje svoje pravo lice, u nadi da će energiju pobede utuliti, narod razočarati, pristalice osokoliti za revanš…”

skupstina srbije drugi dan konstitutivne sednice 181126 foto goran srdanov nova rs 4
Foto: Goran Srdanov/Nova.rs

Do maksimuma koristeći skupštinski poslovnik kao oružje, bivši predsednik je opet perjanica napada. Podržan predsedavajućim skupštine koji je, uprkos svojim naučnim radovima i poodmaklim godinama, bruka za civilizaciju, prvi među svojim poslednjima „filibasteruje“ u najboljoj tradiciji američkog kongresa. Iz njega kaplje zloba, „gasiranje“ i spin; za razliku od zgađenih građana na društvenim mrežama, ja mislim da to nije potpuno naivno, iako je verovatno da će u sadašnjoj referendumskoj atmosferi i narodnom talasu otpora efekat ipak biti mali; taj dugogodišnji siledžija naroda i demokratije svima pokazuje tačnost tvrdnje da je najveći problem sa idiotima u tome što često nisu potpune budale.

I Toni Bler, jedan od najboljih političkih komunikatora u poslednjih pedeset godina, je imao svog „spin doktora“, Kembela. Bivši predsednik ovdašnji, uprkos grandioznosti svog mišljenja o sebi, nekoliko, i to dobrih. Koje sluša. Zato je u stanju da bukvalno svaku reč koju izgovore poslanici druge strane zlobno spinuje u predstavu za narod: izrazi „pijaca“ i „autobuska stanica“ koje je upotrebio jedan poslanik studentske liste da opiše ponašanje režimskih poslanika, bivši je odmah spinovao u mržnju prema narodu koji boravi i radi na tim pijacama i stanicama; sprdao se sa preteranim akademskim rečnikom predlagača kandidata predsedavajućeg skupštine sa Studentske liste; razloge za predlaganje tog kandidata je prihvatio kao dobre za upravnika pošte; gramatička pasivna agresija je upućena reči „debeo“ kojim je opisana knjiga ustava, umesto „obiman“, kao što je, jelte, njegova (ne)pismena bulumenta navikla…

Mediiji su uvek nečiji, prvo „Šolakovi“, sada „Vargasovi“, kao da on sam nije doveo te poslednje mufljuze i kao da značajan deo privatnih medija na njegovoj strani nisu pod njegovom direktnom kontrolom! Čak su i aplauzi njegovih poslanika, posle svake njegove tirade, koreografisani tako da traju po minut-dva: em da se pojede vreme, em da se ostavi utisak neviđene genijalnosti izgovorenog. Svaki trik u rukavu se ubacuje u arenu…

Njegove tirade bi i dalje mogle da se analiziraju, u tehničkom smislu, kao primer školskog spina. Kao i Gebels, i dotični zna da kada si priteran uza zid, ili kada želiš da zbuniš one zbunjive, protivnike moraš da optužuješ tačno za sve ono što ti radiš, i to jezikom koji oni koriste za tebe. Zakon, kada nova vlast dobije i zvaničan pristup njemu, je jedini adekvatan lek za ovaj otrov

Ovi mučni gebelsovski monolozi i teatar poltronstva pokazuju kako izgleda bezočni arhilažov i manipulator u praksi, stvorenje do te mere potopljeno u obmanu i manipulaciju da mu to kaplje iz svih pora. Nema tu pokajanja ni refleksije, samo zlobe i planiranja osvete… Ima nešto od Goluma u njegovom nastupu, otrovne mržnje prema onima koji su mu oduzeli njegov „precious“ prsten kojim je vladao svima.

Ali – izvinite na profesionalnoj deformaciji – njegove tirade bi i dalje mogle da se analiziraju, u tehničkom smislu, kao primer školskog spina. Kao i Gebels, i dotični zna da kada si priteran uza zid, ili kada želiš da zbuniš one zbunjive, protivnike moraš da optužuješ tačno za sve ono što ti radiš, i to jezikom koji oni koriste za tebe. Već godinama, ja doskora vladajuću partiju nazivam „režim“ – termin koji sada njihovi poslanici koriste za Studentsku listu. Na sve strane zrači ovo iskrivljeno ogledalo. Zakon, kada nova vlast dobije i zvaničan pristup njemu, je jedini adekvatan lek za ovaj otrov.

U međuvremenu, studentskoj listi predlažem da pod hitno dublje angažuje nekoga ili nekoliko njih sa iskustvom u kriznom PR-u kao taktičke direktore komunikacije bez čije pomoći niko ne bi trebalo da mnogo „solira“, posebno ne hermetičkim akademskim jezikom; koji bi im pomogli da razrade očekivane linije napada bivšeg režima u ovoj javnoj borbi za percepciju. Da „gejmuju“ različite potencijalne scenarije ponašanja bivšeg režima i taktike koje bi mogao da upotrebi. Jer, slažem se da je taktika prelaženja preko ovih bulažnjenja i laži bivšeg sa „uzvišenom gospodskom šutnjom“ dobra u skupštini, sa ciljem skraćivanja vremena za dolazak do glasanja o novom predsedavajućem, kada će se, svi očekujemo, stvari i ton u skupštini drastično promeniti. Ali ćutanje ne bi smelo da bude i opšta strategija javne komunikacije novih vlasti.

skupstina srbije drugi dan konstitutivne sednice 181126 foto goran srdanov nova rs 3
Foto: Goran Srdanov/Nova.rs

Jer, uprkos pobedi studentske liste, borba za percepciju se tek rasplamsala; perfidno podrivanje ispravnosti odluke naroda, zastrašivanje mogućim posledicama, podsmevanje „elitizmu“ i „odrođenosti“ izabranih poslanika, nalaženje svake rupice u koju mogu da udenu svoju otrovnu bubicu za narodne uši tek počinje. Za svakoga su već, to se vidi, napravili „personu za napad“, zloupotrebljavajući institucije i službe da kopaju po njihovim životima, umanjujući i ponižavajući postignuća ili samo baražom totalnih, bezočnih laži. Ali, mnogi gledaoci ovog prenosa ne znaju šta je istina, a povodljivi su, utrenirani višedecenijskom medijskom blokadom i toksičnošću. Jer, to je ljudska percepcija: jake emotivne slike se na nas lepe i bez naše volje, čak i uprkos njoj. I to propagandisti i populisti dobro znaju. Tako se kreira „šum“, najbolji prijatelj propagandista, diktatora i mufljuza kada se bore protiv istorije koja više nije na njihovoj strani.

Čišćenje institucija i predano poštovanje skupštinskog poslovnika (i zakona uopšte) za sve učesnike u političkom procesu sada moraju da postanu minimum funkcionisanja društva, higijenski nivo operativnosti. Dovod kiseonika zloupotrebe, pre svega javnog prostora i legalnosti i proceduralnosti u institucijama, mora da se zavrne.

18. novembar

Ništa tako dobro ne pokazuje neofeudalnu prirodu bivšeg srpskog režima od trenutne krize đubreta u Smederevu. Feudalizm je fraktalni društveni model: kult ličnosti, strahovlada i korupcija vladara i njegovog dvora kopiraju se i reflektuju na bezbroj nižih nivoa, od državnih organizacija, preko opština do individualnih firmi. Sve zavisi od jednog „gazde“; kad nema gazde, sve stane, svi se parališu.

Smederevska svakodnevica prati senku smederevske tvrđave i reflektuje njene stare dane: gradom vlada „despot“ od koga, izgleda, sve zavisi. Moderne društvene institucije kao da još nisu došle do grada na Dunavu. Već mnogo puta sam rekao da, uprkos ogromnoj konkurenciji, Smederevo već godinama ima verovatno najgoru lokalnu vlast u Srbiji. Danas to smrdi do neba, bukvalno.

shutterstock 1359590693 copy
Smederevo Foto: Shutterstock/Robert Petrovic

Privođenje predsednice opštine, direktora komunalnog preduzeća i načelnice gradske uprave zatrpalo je grad đubretom. A uhapšeni su, po izveštavanju medija, zbog arogantne aljkavosti, u kombinaciji sa nekompetentnošću. Ili još gore.

Stara deponija za đubre na koju je ovaj industrijski grad, prepun đubreta i u najboljim vremenima, izbacivao tone otpada svakoga dana (navodno i po sto!) je zatvorena, ali nova nije planirana. Lokalci tvrde da je odnošenje đubreta na postojeću deponiju zaustavljeno pod pritiskom lokalnih tajkuna koji blizu nje grade poslovno-stambeni kompleks. Nova lokacija je, kažu, navrat-nanos nađena u obližnjem Jelen Dolu, tačno iznad vodoizvorišta. Bez ikakve dokumentacije, planiranja, sanitarnih mera i drugih zakonskih zahteva. Drugim rečima, odgovorni za vođenje grada i njegovih komunalija su đubre počeli da bacaju tamo gde im je bilo zgodno. ‘Nako. „Zvanična“ divlja deponija; srpska režimska politika u prirodi, mentalni sklop režimskih političara u svojoj fizičkoj manifestaciji. Aljkavost, nebriga, nekompetentnost, osećanje moći i neodgovornosti, verovatno i korupcija…

„Grad (zemlja), to sam ja“, mentalni je okvir bivše režimske politike. Zato je sve stalo kada su pritvorena glavna lica. A i zato što deponije, ko god sada da dođe umesto njih, i dalje nema. Jer se deponija, jedna od najkritičnijih infrastruktura u jednom mestu ne pravi preko noći – a posebno u Srbiji za koju je reciklaža, na žalost, i dalje svemirski koncept. Sem ako se ne prihvati divljački, primitivni pristup poganjenja sveta oko nas bez ikakvog razmišljanja i plana. Baci gde možeš.

Kao i u celini društva, svet oko nas je posledica slabosti ili snage institucija: đubre unutra, đubre napolju. Smederevu, ali i čitavoj Srbiji, već odavno treba jedna dobra metla i program trajnog uklanjanja đubreta iz naših života

U međuvremenu, Smederevo – kao nekada London, Njujork ili Napulj u svojim najgorim danima – nagomilava brda đubreta po ulicama, sa svim zdravstvenim rizicima koje to donosi. Vlažni miris Dunava u centru prevladan je smradom komunalnog otpada, posebno danas kada je biblijska kiša potopila Srbiju i kada po Smederevu plove – kao šlepovi i mrtve krave po Dunavu – kese đubreta. Podsetnik svima nama zašto su institucije bitnije od ličnosti; jugoslovenska kriza u malom…

Još gore od toga, i zaista nešto na šta treba odgovoriti punim zakonskim merama, predstavnici bivšeg režima sada spinuju da je to zbog pobede studentske liste. Vidi se to i po koordinaciji sa press službom bivše predsednice vlade i skupštine, koja je brže-bolje ovaj kolaps civilizacije u Smederevu pripisala novoj vlasti. Kao i njen „šef“, gura se narativ da sada dolazi kolaps. „Posle mene potop“, bukvalno, i još jedan primer feudalnog mentalnog sklopa bivših.

Kao i u celini društva, svet oko nas je posledica slabosti ili snage institucija: đubre unutra, đubre napolju. Smederevu, ali i čitavoj Srbiji, već odavno treba jedna dobra metla i program trajnog uklanjanja đubreta iz naših života.

19. novembar

I desi se!

Aleksandar Čupić je postao predsednik skupštine i osećaj pomeranja težišta atmosfere u sali od pakosti ka civilizovanijoj normalnosti je mogao da se opipa rukama! Bivši v.d. srpskog despota nije želeo da ovu transformaciju udostoji svojim prisustvom i odsustvo te hodajuće crne rupe patetike, laganja i blamaže, makar privremeno, bilo je kao tuširanje.

Ta pauza pre glasanja za novog predsednika skupštine će biti zabeležena kao verovatno najplodonosnija pauza u novijoj istoriji Srbije! A onda, sve što dolazi posle nje…

Konstitutivna sednica 15. saziva Skupstine Srbije Foto Filip Kraincanic Nova 1
Aleksandar Čupić Foto:Filip Krainčanić Nova.rs

A to posle je bilo mešavina promene i nove rendajuće smene u septičkoj jami, nakon što se njen glavni punilac vratio u salu. Nove opstrukcije, dobacivanja i potpuni šok, i dotičnog i njegovog enturaža, kada su počele da mu se izriču opomene za kršenje poslovnika. U potpunoj nesvesti o tome šta to u stvari govori za poraz demokratije u Srbiji za njegovog vremena, kaže da mu se to nikada ranije nije desilo! I, još gore, da su poslanici pobedničke liste pravo ogledalo njegovog poraza! On, i kralj i budala, na tronu u svojoj glavi, što bi rekao jedan moj prijatelj pesnik…

Prvi talas zanosa i patnje je smenio bivši režim i taj talas sada može da nabuja u cunami promene. Vlast je potpuna, u granicama Ustava i zakona. Ova skupština može da uradi šta hoće. Svi čekamo, ne samo akciju, već i kako možemo da doprinesemo

Ali, predano, s mirnoćom monaha i upornošću maratonca, poslanici nove vlasti su na kraju došli do onoga što je bitno: izglasavanja novog predsednika, potpredsednika i sekretara skupštine. Pravi rad sada može da počne…

Za Studentsku listu i njene poslanike ovo znači otkucavanje štoperice efektivnosti, efikasnosti i odgovornosti. Narod je kao zapeta opruga kojoj treba oslobađanje od već predugog pritiska; hoćemo pedeset odluka dnevno; hoćemo češljanje svega i pravičnu, ali totalnu, primenu zakona, ko god da je u pitanju. Katarza je motivacija. Prvi talas zanosa i patnje je smenio bivši režim i taj talas sada može da nabuja u cunami promene. Vlast je potpuna, u granicama Ustava i zakona. Ova skupština može da uradi šta hoće. Svi čekamo, ne samo akciju, već i kako možemo da doprinesemo…

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

0 komentara
Poslednje izdanje